Ima li smisla krpati jednu sobu u kući čiji krov curi, zidovi su joj se nakrivili, a temelji ispucali do te mjere da bi je kakav jači vjetar s lijeva ili desna i konačno pretvorio u ruševinu?

To se čini temeljnim pitanjem hrvatske politike u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku, a odgovori koji se naziru pri tom ne daju posebnu nadu kako bi se najavljivane intervencije mogle materijalizirati u kakvoj isplativoj investiciji.

Dva krizna ciklusa kroz koja je BiH prošla od jeseni prošle do kasne zime ove godine zorno su pokazala kako u toj državi doista curi na sve strane. Srpska je politika referendumskim igrokazom i zadnjem optimistu koji bezuvjetno vjeruje u opstanak BiH demonstrirala kako nema tog ustava, zakona i suda koji je može natjerati da se tih istih ustava i zakona pridržava, a sudove uvažava pa tako ni načina da se otkloni opasnost od njihova voluntarističkog i avanturističkog tumačenja dopuštenog i nedopuštenog.
Bošnjačka je politika sličnim igrokazom, samo oko postupka revizije presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) protiv Srbije iz 2007. godine, također pokazala kako su zakoni i procedure u ovoj državi tek “zakrpa” onome što bi se valjda trebalo interpretirati kao viši i strateški nacionalni interes.

U Dodikovom bahatom nipodaštavanju Ustavnog suda BiH čemu je, nota bene, suflirao i srpski član državnog vrha Ivanić i Izetbegovićevom bagateliziranju “tamo nekog registrara” ICJ-a sastavnica je naizgled potpuno suprotstavljenih, a po svojoj biti frapantno sličnih ideološko-političkih matrica koje iskazuju otvoreni prijezir prema državi sa svim njenim građanima i njihovim pravima zajamčenim bezbrojnim međunarodnim konvencijama ukoliko oni nisu stavljeni u funkciju očuvanja postojeće vlasti.
Političke su stranke raznim izmišljenim i stvarnim krizama sustav temeljito “ispipale”, provjerili gdje je najtanji, tamo su postavile svoje ministre, generale, zastupnike, veleposlanike, ravnatelje, policajce i suce i tako ga po stranačkim osnovama potpuno “izbušile”. Formalno sustav postoji no iznutra je potpuno truo i spreman za rušenje kad god se procijeni da je to za nekoga politički oportuno.

U toj situaciji nadaje se samo pitanje što će biti okidač za neku novu krizu. Hrvatska politika u BiH sada ima dva izbora: nastaviti “stazama revolucije” svojih koalicijskih partnera ili pokušati ponuditi model koji bi ponudio neku vrstu reintegracije zemlje i njeno okupljanje oko državnog projekta prihvatljivog i poželjnog za sve koji žive u BiH.

No kako stvari stoje, nekog velikog državničkog iskoraka čiji bi promotor bio HDZ BiH teško će biti. Takav se zaključak nameće iz svega onoga što se iz te stranke čuje i iz njenih definiranih prioriteta a o ostalim strankama s hrvatskim preznakom koje je HDZ BiH politički praktično eutanazirao tako što ih je posjeo na vrtuljak pod logom HNS BiH ne vrijedi ni trošiti rječi. Izmjena izbornog zakona tako je odjednom postala pitanje svih pitanja i u narednim će mjesecima to vjerojatno biti povod novim verbalnim obračunima.

U biti je rječ o prijedlogu o uspostavi ranije pominjane “virtualne izborne jedinice” iz koje bi Hrvati birali “svog” člana Predsjedništva BiH plus novi način biranja zastupnika u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH kako bi se tamo delegiralo uglavnom one iz županija s hrvatskom većinom.

Suglasili se s takvim prijeldozima ili ne o njima će se morati razgovarati no uz to se “iza brda valja” i rasprava o ustroju BiH odnosno prijedlog za novi model koji bi pod firmom dosljednje provedbe načela federalizma donio neku vrstu teritorijalne ili neteritorijalne autonomije za Hrvate u državi.

To onda više nije tehničko pitanje preinake izbornih pravila nego suštinsko jer zadire u sami ustroj države. Pri tom je legitimno pitati: što država i njeni stanovnici time dobivaju? Funkcionalniju državu, vladavinu zakona, gospodarski napredak, zajamčena građanska i manjinska prava?

Najnovije “pitanje svih pitanja” hrvatske politike u BiH, valja podsjetiti, je rezultat “slučaja Komšić”. Temeljni argument onih onih koji u vrijeme kada je Željko Komšić sjedio u državnom vrhu govorili o neravnopravnosti Hrvata u BiH bio je da sami ne mogu izabrati svog člana Predsjedništva BiH.

U Predsjedništvu BiH danas sjedi predsjednik HDZ BiH Dragan Čović. A stanje u državi nikada nije bilo gore. Može li on doprinijeti da promjene počnu? Može, ako za razliku od svojih partnera u vlasti počne ozbiljno tretirati vlastitu državu i iskorači iz dominantne srednjevjekovne matrice po kojoj ovom zemljom vladaju feudalci, svaki na svom malom feudu.

To je model koji ne sadrži nikakav potencijal za koheziju i čija afirmacija samo vodi daljem rastakanju i države i društva. Ako se inzistira na zahvatima koji tek krpaju rupe na rasklimanoj građevini učvršćujući u njoj pregradne zidove tko će snositi odgovornost kada se kroz koju godinu sve sruši?

(N1 BiH u narednom periodu donosi vam serijal kolumni istaknutih pojedinaca iz našeg društva)