Uzdah olaksanja širi se uzduž i poprijeko Starog kontinenta u ritmu Marseljeze.
Emanuel Macron, nezavisni predsjednički kandidat, vođa novog političkog pokreta pod (radnim) imenom ‘Naprijed’ novi je predsjednik Francuske Republike, najmlađi poslije Napoleona Bonaparte, osim što nema vokaciju političara-revolucionara ili uporedivo iskustvo vojnika-generala poniklog iz naroda.
U nedjelju, 7. maja ove godine Francuzi i Francuskinje su, u drugom krugu predsjedničkih izbora, više nego ubjedljivim brojem glasova ZA (iznad 60 posto birača) izabrali ovog tridesetdevetgodisnjeg bankara i bivšeg ministra privrede, odlikaša L'Ecole nationale d'administration (francuskog ‘Harvarda’ osnovanog u vrijeme Napoleona Prvog koji su pohađali svi viđeniji državnici ove velike zemlje).
Macron je prononsirani pro-evropljanin, neoliberal/zagovornik slobodne trgovine, vjernik ljudskih prava i tolerancije, uključivo LGTB zajednice, tog univerzalnog “jokera” u izbornim programima na Zapadu.
Istovremeno, francuski birači su odlučno odbacili Macronovu jedinu rivalku u drugom krugu – Madame Marine Le Pen, sa njenim populistickim (čitaj: fašističkim) programom kojim se od osnivanja 1972. godine predstavlja urbi et orbi partija-pokret Front National (FN) koji je naslijedila od svog oca.
FN je u međuvremenu postao neupitna ikona evropske ksenofobije: (a) stop imigraciji & obračun sa islamskim fundamentalizmom; (b) animozitet prema projektu EU podijeljen sa Rusijom; i (c) svekoliki društveni konzervatizam.
Vrijeme će uskoro pokazati u kojoj je mjeri i na koji rok ovo ‘odbacivanje’ ozbiljno i otporno, obzirom na trajno zabrinjavajuću činjenicu da je za ‘gubitnicu’ predsjedničkih izbora Marine Le Pen glasalo preko 11 (jedanaest) miliona Francuza (cca 35 posto birača). U samom klimaksu kampanje Le Pen je dobila javne izraze simpatije i podrške od američkog predsjednika Donalda Trumpa, osobno.
Sa invazijom izbjeglica iz sirijskog Chernobila, Azije i Afrike na Evropu, te novim talasom terorističkih napada (Pariz, Nica, Brisel), Front National se snažno samo-preporučio širokim narodnim masama filozofijom ‘sada ili nikad’.
Za sada, zauzeo je poziciju druge političke snage u Francuskoj. Zato, unatoč Macronovoj ubjedljivoj pobjedi, rano je za bilo kakav razigrani entuzijazam pred nastupajuće parlamentarne izbore u Francuskoj – početkom juna o.g.
Pri tome, ne zaboravimo da je jedan od ključnih saveznika – propelera u Macronovom usponu do Jelisejske palate bila kalvarija tradicionalnih kako desnih, tako i lijevih partija – degolista i naročito socijalista sa Francois Hollandom – koji završava predsjednički mandat sa mizernih 4 posto podrške.
Na drugoj strani, išla mu je na ruku sveta d’artanjanska politička tradicija Pete Republike prema kojoj u drugom krugu predsjedničkih izbora, manje-više sve relevantne partije daju podršku oponentu radikalne desničarske opcije.
Ili, istu ne daju objeručke iz različitih motiva, poput ekstremno lijeve ‘Nepokorene Francuske’ (NP) čiji je šef Jean-Luc Mélenchon (francuski ‘Hugo Chavez’) dobio 19 posto glasova u prvom krugu te računa da mu ovo daje dovoljno jak legitimitet u prvoj slijedećoj ‘podjeli karata’ – na rečenim parlamentarnim izborima.
Ako nove političke snage, prvenstveno radikalna ljevica (predvodjena NP), postanu snažniji parlamentarni činilac, desničarski predsjednik (Macron) ce izvjesno imati više problema u provođenju svoje politike.
Otuda, treba očekivati da ce snažnije prisustvo radikalne ljevice u parlamentu potaknuti sindikate i socijalne pokrete da povedu vanparlamentarne oblike borbe. Predsjednički izbori su pokazali, pored apstinencije glasača od preko 25 posto, duboke društvene podjele (‘clivage’) u Francuskoj poput onih u ostatku Evrope: globalisti kontra nacionalista; glavnog grada kontra provincije i obratno; između onih koji su se ‘snašli’ i onih koji nisu.
Ponovno se potvrdilo, koliko god to zvučalo paradoksalno, da su Trumpovih 100 predsjedničkih dana ‘otvorili oči’ političkoj klasi širom svijeta i (za sada) zaustavili pobjednički galop evropske ekstremne desnice, kao sto je to nedavno bio slučaj na izborima u Austriji i Holandiji. Taj pozitivni domino efekat se sada proširio i na Francusku, jednu od dvije (uz Njemacku) glavne lokomotive EU. Za nekoliko mjeseci, ove jeseni biće poznati rezultati izbora i u Njemačkoj.
Slobodno možemo reći historijskih, prevažnih za sudbinu EU.
Znakovit preludij ovih izbora bile su jasne poruke podrške izboru Emanuela Macrona od strane zvaničnog Berlina (kao i one javno-privatne koje je Francuzima i Francuskinjama uputio bivši predsjednik SAD Barak Obama).
Na kraju, ovdje u (ne)zvaničnom Sarajevu i šire u BiH, podijelimo zajedničku prognozu potpisnika ovog teksta sa francuskim đakom Nenadom Dizdarevićem, mojim drugarom iz kultnog sarajevskog kafića Zapadni Raffaelo: ‘dobra je vijest da nakon pobjede Emanuela Macrona, nema šanse da novi ministar vanjskih poslova Francuske bude socijalista ispod sinjela rahmetli predsjednika Francois Mitteranda, čijom zaslugom je opsada Sarajeva svojevremeno produžena u nedogled kao ‘čisto humanitarna preokupacija međunarodne zajednice’.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.