BiH treba da bude građanska država, jer nas nametnuta, anahrona i protuprirodna etnička demokratija drži u političkoj agoniji i ekonomskom siromaštvu više od dvije decenije.

Mi se suočavamo sa etnonacionalističkim politikama koji po definicijama i idejama pripadaju 17. i 18. vijeku. Takav je i prijedlog novog Izbornog zakona koji je ovih dana vrlo agresivno i u ultimativnom tonu stigao iz HDZ-a. Iako su njihovom lideru “europske” vrijednosti posebno draga tema, očito je u konfliktu sa evropskom historijom i procesom pretvaranja etniciteta u moderne građanske nacije, koji se nažalost odvijao kroz vrlo krvave ratove u Evropi. I zato treba biti vrlo jasan da nas upravo politike daljnjeg vraćanja porijeklu suverenosti na etnički identitet guraju u neizbježni konflikt.

Cijeli 19. i 20. vijek su u Evropi pokazali da je to odbačeno, pa nas samo građanski koncept može približiti EU i biti garant moderne i mirne države BiH u 21. vijeku. Odgovorna politika je ona koja će jasno formulisati ideju o BiH kao jedinstvenoj državi njenih građana u kojoj se garantiraju sva ljudska prava, između ostalog i nacionalna, kako se uspostavljaju mehanizmi zaštite tih prava, ali koji funkcioniraju u korist svakog građanina na svakom njenom dijelu.

Ako usporedimo načela i vrijednosti za koje su se zauzimali naši bolji preci u vihoru Drugog svjetskog rata kroz partizanski pokret, sa stanjem u današnjem društvu koje dovodi u pitanje sve ideale izrečene u Deklaraciji ZAVNOBIH-a, vidjećemo kako živimo u vremenu namjerno kreiranog nacionalnog straha i mržnje. Stoga me i ne čudi Čovićevo uobičajeno politikanstvo u kojem se radi internih i “proceduralnih” nesuglasica sa Izetbegovićem distancira od predstojećeg Dana državnosti BiH.

Tako je malo po malo cijelu priču o ZAVNOBiH-u kidnapovala SDA koja je koristi isključivo u smislu da se ZAVNOBiH komemorira kao Dan državnosti. Istodobro, vrijednosti ZAVNOBiH-a kao što su antifašizam, građansko društvo, modernizacija ili sekularna država – naprosto su pregaženi.

Dovoljno je pogledati kome su sve posljednjih godina oduzete ulice i škole u Sarajevu, a kome su one date. Sve što važi za SDA, važi i za ostale nacionalne stranke u BiH, koje isto to rade u sredinama u kojim imaju većinu.

Naravno, u Sarajevu, kao i u ostalim gradovima u BiH, postoje građanska jezgra normalnog svijeta, koji su nažalost, manjina. Lideri etno politika preziru manjinu tj. građane.

Oni vode partije koje godinama rade na formuli mržnje, intonaciji zla koje se slavi kao nacionalna vrijednost i hrabrost. Iako to nikada nije direktno rečeno, politički cilj HDZ-a uvijek je bio da se na dijelu BiH koji ima kompaktnu hrvatsku većinu, uz prostore koji se nastoje prisvojiti iako su miješani sa Bošnjacima, napravi treći entitet ili teritorijalna cjelina. HDZ BiH nikada suštinski nije bilo briga za Hrvate u Bosni, još od ratnog perioda 90-ih vodili su računa o Hrvatima u Hercegovini i dijelom u srednjoj Bosni. Predavanje Posavine, neinsistiranje na povratku izbjeglih Hrvata u Republiku Srpsku, kao i neproblematiziranje bilo čega što se realno događa na tom prostoru, HDZ je učinilo idealnim saveznikom Miloradu Dodiku.

Deal je jasan. Draganu Čoviću potreban je neko ko će ga poduprijeti u zahtjevima za formiranje trećeg entiteta, što Dodiku savršeno odgovara. Svjestan da mu Čović ni teritorijalno ni politički ne zadire u srednjovjekovni etno feud, Dodik prihvata sve što definitivno legitimira poziciju jedne od priželjkivane tri federalne jedinice u BiH, pa mu to omogućava da bude apsolutno miran kada je riječ o budućnosti RS-a. Romantični snovi o secesiji tako ostaju aktuelni, sa nadom da mogu postati java. Savez Dodika i Čovića je prije svega na štetu građana BiH, odnosno na štetu građanske Bosne i Hercegovine koji može zauvijek ubiti ideju BiH kao moderne i evropske države.

Naravno, postoji teza koju zastupaju svi hrvatski i srpski nacionalisti, a koji tvrde da je ideja o građanskoj BiH paravan za bošnjačku unitarističku dominaciju. Iz perspektive bošnjačkog nacionalizma, to bi možda dijelom moglo biti i tačno, jer Izetbegović nije nikoga još uvjerio da njegovo retoričko zalaganje za multietničko društvo ima vjerodostojnost, naprotiv, partija SDA čiji je lider, nije učinila ništa da obnovi povjerenje i dijalog, reafirmira duh zajedništva i dokaže da je BiH zemlja u kojem nema “temeljnih” naroda, već je samo moguća ako pripada svim njenim narodima i građanima. Izetbegović za tu politiku nema kapacitet, niti političku volju.

Međutim, ova teza u potpunosti zanemaruje, čak i negira poziciju onih građana BiH koji su zaista iskreno okrenuti građenju demokratskog, građanskog i modernog evropskog društva. Njih se u toj raspravi doživljava kao da nikada nisu ni postojali, ili kao da ne postoje, što nema utemeljenje u realnosti.

Više od 20 godina etno nacionalisti nisu proizveli nove vrijednosti koje će udahnuti historijski smisao Dejtonskom ugovoru, dapače, mi se stalno u regresiji, vraćamo na činjenicu da je zaustavio rat. Oni koji su možda iz svog ugla, mislim na međunarodne aktere, smatrali da je to jedan razuman pristup zaustavljanja rata, sada vide da su se nakon toliko godina prevarili.

Dati jednu multietničku zemlju kao što je Bosna i Hercegovina u ruke nacionalista, znači suočiti se sa vječitim vraćanjem istom. Možemo li skupiti sve umne i progresivne snage, poslušati glas razuma i biti pametni pa se vratiti odgoju suživota naših predaka, instituciji komšiluka, napraviti preokret u ovoj zemlji i vratiti nadu u domove bosanskohercegovačkih porodica?

Zar smo do te mjere retrogradni u odnosu na naše svijetle tačke historije, na one uzvišene i plemenite ciljeve koje su nas činili antifašističkim blokom? Možemo li iskoristiti oruđa demokartije da glasamo protiv onih koji vode ovu zemlju u moralni i ekonomski ambis, izolacionistički mrak i državu pretvaraju u teritorij, parče zemlje mimo civilizacije i progresa?

Bosna I Hercegovina treba autentične demokratije, one koja će reafirmirati suživot i koegzistenciju naroda na ovim prostorima, harmonizirati etničko i građansko, odbaciti imperativ etno-teritorijalnog realiteta koji zatvara prostor za kreativnu evoluciju i razvoj društva. Kultura dijaloga, kooperacija, principijelni kompromisi, konsenzus i paritet, prihvatanje principa na kojima funkcionira EU, uvažavanje i primjena standarda iz Evropske konvencije o ljudskim pravima nisu politička filozofija već perspektiva koja nam se nudi ako imamo građanske hrabrosti!