Bosanskohercegovačko društvo (ako je moguće locirati tako nešto), ili možda društva, već četvrt vijeka nosi negativna inercija osujećujući njen napredak.
Posljedice te inercije negativne su toliko da je to svakome očigledno jer građanstvo (dakle, izuzimajući „političke elite“) trpi zbog takvog stanja. Najesen predstoje izbori u BiH, a to je prilika da se birači odrede prema toj inerciji i da je pokušaju zaustaviti, možda čak preusmjeriti. No, potrebno je prije toga identificirati generatore te krize/inercije i markirati, eventualno, političke subjekte koji bi mogli imati dovoljno zrelosti i odlučnosti za političku akciju protiv inercije o kojoj je ovdje riječ. Stanje društva je sumorno, nažalost, jer je obogaljeno mnoštvo sljedećih njegovih organa koji bi trebalo da budu vitalni.
1. Ona štetna klasa koju nazivamo – pogrešno i eufemistički – političkim elitama uživa „blagodati haosa“, jer te „elite“ izvanredno profitiraju u politički neuređenoj i pravosudno sterilnoj zemlji: većini njih ovakvo stanje odgovara jer postoje izvrsni uslovi za legaliziranje kriminala i za odsustvo svake odgovornosti – političke i pravničke – pa svaku eventualnu građansku pobunu osujećuju iskonstruiranom prijetnjom i strahom od Drugih. Nevjerovatno je da nacionalni korpusi u BiH (ili narodi, ma šta to značilo) mogu biti tako dugo ošamućeni da ne uočavaju kako „političke elite“ eksploatiraju njihova nacionalna osjećanja koja se – također negativno – „kultiviraju“ kao nacionalizmi u punoj svojoj isključivosti i štetnosti. Time narod/narodi (neka mi bude oprošteno) podsjeća na krdo uvijek spremno na nacionalistički stampedo.
2. Potpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma (Srbija i Hrvatska) još uvijek nisu digle ruke od BiH kao svoga plijena: Dodik i Čović sa svojim destruktivnim politikama nestali bi za dva mjeseca kada bi međunarodna zajednica izvršila efikasan pritisak na Hrvatsku i Srbiju u pogledu istinskog, potpunog suvereniteta BiH. Nasuprot tome, najviše političke strukture Srbije i Hrvatske i danas vrlo uspješno podučavaju mnoštvo građana BiH takvoj perverziji kao što su mržnja i psovanje vlastite domovine – od sportskih navijača do članova Vijeća ministara koji javno rade protiv interesa zemlje koju predstavljaju. I danas dio ministara i dio Predsjedništva BiH neskriveno rade protivi interesa vlastite zemlje a u korist susjednih zemalja koje su na BiH izvršile agresiju. To je etički i politički užas, nastranost najgore vrste.
3. Međunarodna zajednica još uvijek drži BiH pod protektoratom (Visoki Predstavnik), ali također na jedan morbidno negativan način: cjelokupnu zemlju, sve njene narode i građane, unesrećuje tako što ne koristi „poligone progresa“ koje ima na raspolaganju, ne koristi mehanizme deblokada i sankcioniranje a sam pojam protektorata podrazumijeva odlučnu akciju, ne tavorenje. BiH je zarobljena i u toj vrsti inercije: protektor je ne osposobljava za samostalnost i istovremeno je ne napušta: i njemu je ovakvo stanje „kontroliranog haosa“ vrlo profitabilno.
4. Pravosudni sistem je posebna negativna priča u ovoj zemlji koja još samo čudom opstaje, makar i ovako obogaljena. Pravosudni sistem je noseći stup svakog društva, a taj stup naročito je trošan upravo u BiH. Tek povremeno jarosni građani upiru prstom u političare, gunđajući protiv njih s pravom, ali bi morali znati da glavnu odgovornost ne snose političari nego upravo pravosudni sistem koji im dopušta sve te negativne radnje kao dominantu, kao obilježje, smisao i cilj njihovih aktivnosti. Institucije pravosuđa mogu izjavljivati šta hoće, ali nisu vidljivi efekti njihova djelovanja. Društvo je kriminalizirano u velikoj mjeri, tokom niza godina podizane su optužnice, ali su rijetke pravosnažne osuđujuće presude i naročito je rijetko oduzimanje nelegalno stečene imovine. Izostanak te efikasnosti posebno je uočljiv u vezi s „političkim elitama“, što znači, u konsekvencijama, da postoji naročita interesna sprega između ta dva stupa društva. Kada bi makar nekoliko političkih uglednika bilo efikasno procesuirano i oduzeta im nelegalno stečena imovina, ostali bi znali izvući iz toga pouku. Što je najvažnije – pravosudni sistem bi time dao građanstvu toliko dragocjenu nadu.
5. Akademska zajednica (bojim se da je i to u nas fluidan pojam) također je nedopustivo, vjerolomno servilna političkim elitama, ili je naprosto kukavna i komformistička u tolikoj mjeri da ne zaslužuje ništa više od prezira. A upravo ona bi morala biti i mozak i savjest svoga društva. Među njima je vrlo malo intelektualaca, istinskih intelektualnih autoriteta, jer – velika je razlika između intelektualca i obrazovana čovjeka.
6. Vjerske zajednice! Umjesto da ih vode meleki/anđeli Vrline i da budu glavni ETIČKI STOŽER DRUŠTVA, one su također (uglavnom a čast izuzecima u njima) podatne toj opakoj demoniji politike. Sprega je i tu čvrsta i da paradoks bude potpun – upravo je mefistofelska. Šta očekivati od ljudi koji tako spremno prodaju Vječnost za sitan dunjalučki ćar, od onih koji bi morali biti najviši moralni autoriteti društva, kao nepromjenljiva Vertikala u punom značenju a koji se, nasuprot tome, prilagođavaju partikularnim i nestabilnim partijskim interesima?! Politika i vjera su u tome pogledu uglavnom divergentne (u pogledu etičnosti i konstantnosti) pa bi odnos morao biti upravo obrnut: da se u vjerskim starješinama vide istinski i stabilni autoriteti sa svakog obzorja društva, kao etički reperi, a ne da dopuštaju da „mefistofelska narav“ politike eksploatira (time i problematizira) i njihov autoritet.
Dakle, i uoči jesenjih izbora u BiH, još uvijek nas nosi bujica inercije, s mnoštvom „nabujalih pritoka“. Šta je moguće učiniti u takvoj situaciji?
Odgovor bi se, možda, mogao ponuditi u nekoj narednoj kolumni, makar kao pokušaj.
Uz sve gubitke, ne smijemo izgubiti čak i samu nadu…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.