Umanjeni istorijski predsednik iz koverte

Kolumne 30. nov 201813:26 > 14:23
N1

Kada je ono sadašnji totalni predsednik Srbije kao totalni predsednik Vlade Srbije smanjio penzije u totalu - umalo nije napisao pismo samom sebi da bi se zahvalio samom sebi na hrabrosti i mudrosti koju nikada nije video ni kod koga drugog, osim kod samog sebe.

“Verujem da je ovo najhrabriji potez u srpskoj istoriji”, objasnio je tih davnih dana, skromno, Aleksandar Vučić u svojoj poznatoj epizodi “Ja o meni” – da u srpskoj istoriji nije bilo hrabrijeg poteza od smanjivanja penzija.

Ali, pošto je neuobičajeno da predsednik bilo čega piše selfi pisma sam sebi, pismo podrške predsedniku napisao je Informer, tako što je objavio naslovnicu nezabeleženu u istoriji rektalnog alpinizma, posebne sportsko-društvene discipline u kojoj će nas kolega sa srednjim slovom predstavljati na sledećoj Olimpijadi.

I sto odsto će uzeti zlatnu medalju zato što je u pitanju jedan od najboljih rektalnih alpinista na svetu, istinski velikan ovog sporta.

“Važno je samo da redovno trenirate, jer je u ovom sportu najvažniji trening, plus talenat”, izjaviće tog jednog dana naš proslavljeni rektalni alpinista, koji se na vrh planine Rektum popeo bezbroj puta, brže od ostalih koji ne treniraju tako predano i tako redovno.

Na naslovnoj Informera tada je krupnim slovima uz fotografiju Vučić Aleksandra pisalo: “Ima muda! Srbi mu to neće oprostiti!”, a iz pratećeg teksta moglo se zaključiti da je istraživačkim novinarstvom dobro organizovana, ali prilično misteriozna grupa ljudi, poznatija kao E.I. (skraćenica od Ekipa Informera), došla do zaključka da je predsednik mudar čovek, sa neopisivom hrabrošću i mudrošću koja može da se opipa. Pa ko voli nek’ izvoli!

I dok su u Informeru svojeručno opipavali predsednikovu mudrost, drugi mediji su takođe bili ushićeni. Ni kad su ono naši preci prelazili Albaniju nije bilo hrabrijeg poteza u srpskoj istoriji – samo je falilo da u novinama izađe ovakav zaključak ljudi koji upravo prelaze Rektum, venačnu planinu jugoistočne Azije, pa su zato daleko dogurali.

Vojvoda Živojin Mišić je tih dana izjavio: “Koja sam ja budala! Akao sam se ceo život sa znatno brojnijim neprijateljem i redovno ga pobeđivao, a trebalo je samo da smanjim penzije!”

I svi ostali mogući kandidati iz srpske istorije za prestižnu titulu: “Najhrabriji potez u srpskoj istoriji”, zapitali su se tada: “Gde se nisam setio penzija!? Koja sam ja budala ispao, braćo Srbi i sestre Srpkinje, ovako će u istoriji najhrabriji ostati Vučić, dok nas niko neće zapamtiti”.

Godinama kasnije, kada je doživeo legendarni fijasko na svim mogućim planovima – a počelo je tako što su ga “metnuli” da sedi u predelu krovne konstrukcije neke međunarodne proslave i tako praktično prezentovano zašto je Vučić najcenjeniji srpski svetski lider još od druga Tita – predsednik se opet setio penzionera i sopstvenog opisa samog sebe kao autora “najhrabrijeg poteza u srpskoj istoriji”.

“Prvi put ću svim penzionerima, i to ne o državnom trošku, nego kao predsednik stranke koju vodim, da napišem pismo, da im zahvalim na strpljenju i veri u svoju državu i svoje rukovodstvo”, rekao je predsednik krajem septembra.

I opet, u poznatoj epizodi “Prvi put u istoriji”, opisao svoje humane metode delovanja. Neće, naime, da piše pismo o državnom trošku, mada niko ne zna ni zašto bi neko pisao privatno propagandno ljubavno pismo o državnom trošku, gde će da se o stranačkom trošku zahvali penzionerima što im je smanjio penzije o njihovom trošku. I podvukao je: da će da im se zahvali što su imali veru u državno rukovodstvo, mada sem nekoliko penzionera, mahom izlapelih, koji su se organizovano javili na Pink kad je predsednik gostovao da mu se zahvale na smanjivanju penzija, niko od ostalih penzionera nije pokazao da ima veru u državno rukovodstvo. Većina je imala povišen pritisak i neveru u državno rukovodstvo, a pojedini su u međuvremenu otišli i u večna lovišta pa im je predsednik preko pošte odao poštu.

I napisao je pismo koje je razaslao na adrese svih penzionera u novijoj srpskoj istoriji, na kome se, ko što je i red, nalazila njegova diskretno umanjena slika, koju svaki penzioner može uvećanu da urami iznad kreveta.

Penzioneri su često usamljeni, jedva čekaju da im dođe neko, makar i poštar, ali sigurno se najviše raduju kad im dođe poštar s umanjenim Vučićem.

“Kad mi dođe poštar sa umanjenim Vučićem, ja vidim da se i on, onoliki čovek, smanjio tako da može da stane u kovertu, samo da bi svima nama bilo bolje”, rekli su penzioneri, oduševljeni što pukovniku nema ko da piše, al’ zato penzionerima ima ko da piše.

“Bez vaše tihe, a tako moćne podrške, ni Vlada Srbije, ni ja se ne bismo usudili da sve to sprovedemo”, pisalo je u pismu koje je tako otkrilo da ubuduće svaka tišina može uveriti predsednika da ima tihu, ali moćnu podršku, tako da ubuduće šta god predsednik odluči, odmah počnite da se derete i kukate.

Što, naravno, otvara mogućnost da u sledećem pismu stoji: “Bez vaše bučne, a tako moćne podrške, ni Vlada Srbije, ni ja se ne bismo usudili da sve to sprovedemo”.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.