Kako sačuvati njegovu ljubav

Kolumne 24. jan 202011:34 > 11:41
Draško Momirski

Razumljiv je nadmoćni podsmijeh kojim naše vrijeme čita nekoć popularne ženske priručnike za spašavanje brakova i čuvanje muževa: u ono davno patrijarhalno doba mraka, eto, na ženi je bilo da spašava vezu i čuva svog čovjeka, pa čak i da se u tu svrhu koristi raznim trikovima. Pročita li, međutim, priručnik iz ožujka 1972., moderna bi djevojka, žena i Hrvatica mogla ostati prilično zbunjena.

„Vaš mladić je možda siguran u vašu ljubav, ali vaša veza mu je nezanimljiva. Vrijeme je da se nešto poduzme!“ Tako glasi početak zanimljivog teksta kojega su ove srijede u suradnji s vrijednim arhivarima iz Yugopapira objavili na portalu Index. Najavljen kao „tekst iz 1972. koji nije dobro ostario“, članak o kojemu je riječ pedesetak je godina stari prilog iz „kutka za devojke“ onomad popularne revije „Adam i Eva“, s „nekoliko taktika i trikova“ za žene čiji su muškarci izgubili interes za vezu, pod naslovom „Trideset pet načina da sačuvate njegovu ljubav“.

Razumljiv je nadmoćni podsmijeh kojim naše vrijeme čita nekoć popularne ženske priručnike za spašavanje brakova i čuvanje muževa: u ono davno patrijarhalno doba mraka, eto, na ženi je bilo da spašava vezu i čuva svog čovjeka, pa čak i da se u tu svrhu koristi raznim trikovima. Pročita li, međutim, priručnik iz ožujka 1972., moderna bi djevojka, žena i Hrvatica mogla ostati prilično zbunjena.

I to u boljem slučaju.

„Trideset pet načina da sačuvate njegovu ljubav“, naime, detaljne su upute za najstariji ženski trik: kako muškarca učiniti ljubomornim. Ako ne upale savjeti pod egidom „Promijenite se!“ – „prilikom susreta nemojte ga poljubiti kao što to obično činite“, ili jednostavno „zaboravite njegov rođendan“ – priručnik nudi ponešto drastičnije metode. „Trikove s telefonom“, recimo: „Zamolite prijateljicu da vam telefonira svakih pola sata kad je on kod vas, a kad podignete slušalicu, recite: ‘Oprosti, ne mogu sad razgovarati!'“. Ili: „Kad telefon zazvoni, nemojte dići slušalicu, već mu s izrazom krivnje na licu recite da vam neki nepoznati muškarac stalno izjavljuje ljubav“.

Posebno je zanimljivo poglavlje „Tajanstveni muškarac“: „Neka vaša sestra ostavi kraj telefona poruku, ‘Zvao je tvoj prijatelj i rekao da se odmah javiš.“ Ili: „Pošaljite telegram na svoju adresu, ali tako da ga donesu kad vaš mladić bude kod vas – ‘Stižem avionom sutra u ponoć. Voli te Miško'“. Ili: „Nabavite lulu i ostavite je na stoliću kraj svog kreveta“. Ili: „Kupite neki losion za brijanje koji on nikada ne upotrebljava“. „Šok-taktika“, pak, predlaže da se, “kad izađete s njim u društvo, dotjerate najbolje što možete i flertujete što više s ostalim muškarcima“.

Čitajući takav blesavi vintage priručnik, primijetit ćete, međutim, kako vam se nadmoćni podsmijeh ukiselio. Odjednom, naime, submisivne ženske sedamdesete izgledaju poput feminističke utopije: ženama je, istina, namijenjena uloga spasiteljice veze, ali na način koji je današnjim Hrvaticama posve nezamisliv. Ukoliko vam pak izraz „feministička utopija“ zvuči preuzetno, nađite neki koji bi iz današnje Hrvatske bolje odgovarao vremenu u kojemu bi žena manipulirala partnerom na način da u njegovu društvu „flertuje što više s ostalim muškarcima“.

Ako vam i dalje nije jasno o čemu govorim, pokušajte jednostavno zamisliti suvremenu hrvatsku katoličku djevojku ili ženu kako svome muškarcu „s izrazom krivnje na licu govori da joj neki nepoznati muškarac stalno izjavljuje ljubav“. A ako vam ni to nije dovoljno teško, pokušajte zamisliti koliko bi suvremena hrvatska katolička žena bila, hm, zbunjena da joj partner u stanu nađe telegram – „Stižem avionom sutra u ponoć. Voli te Miško“ – ili pak na večernjem izlasku otkrije kako njegovo žensko flertuje s cijelim klubom.

Kao u onom „loše ostarjelom“ vicu, današnja hrvatska katolička žena – po uputama iz 1972. slijedeći „trideset pet načina da sačuva njegovu ljubav“ – prvoga dana ne bi u ponašanju svog partnera vidjela nikakve promjene, ništa novo i drugačije ne bi vidjela ni sutradan, niti bi bogami išta vidjela i trećeg: tek možda četvrtog dana progledala bi malo na desno oko.

Odjednom, eto, nije tekst iz „Adama i Eve“ taj „koji nije dobro ostario“, već se loše ostarjelim – i to jako loše ostarjelim – ispostavlja moderno društvo sagrađeno šezdesetih i sedamdesetih, kada je emancipirana žena iz ilustriranih revija učila kako se osvetiti muškarcu koji je zanemaruje. Danas, u Republici Hrvatskoj, to izgleda kao daleka, hm, ženstvena fantastika, „tekst iz 2052. koji je dobro uranio“. Umjesto nadmoćnog podsmjeha, požutjeli stari „kutak za devojke“ iz ožujka 1972., s „trideset pet načina da sačuvate njegovu ljubav“, siječnja 2020. izaziva tek nemoćnu zavist.

Kako bi stvari bile jasnije, na istom portalu – istog dana kad je objavljen arhivski tekst iz 1972. – objavljena je i vijest koju su te srijede prenijeli svi hrvatski mediji: požeško-slavonski župan Alojz Tomašević na Općinskom je sudu u Slavonskom brodu proglašen krivim za kaznena djela nasilja u obitelji i nanošenje teških tjelesnih ozljeda supruzi, te osuđen na deset mjeseci zatvora uvjetno uz rok kušnje od dvije godine! Ukratko, župan kabadahija – kojemu je na suđenju detaljno dokazano kako je „vrijeđao ženu, fizički nasrtao na nju, hvatao je objema rukama za vrat, snažno stiskao te šamarao, govorio da će je ubiti, izbosti i rasparati grkljan, udario je šakom u predjelu oka, više puta po glavi u predjelu ušiju, hvatao za vrat i snažno odgurnuo nogom, kojom prilikom je tijelom udarila u radijator, zadobivši tjelesnu ozljedu u vidu kontuzije desne nadlaktice – sa suda je mirno odšetao na slobodu.

Zašto je župan maltretirao i na koncu izmlatio ženu? Zato što se – pedesetak godina nakon onog „teksta što je loše ostario“ – usudila primijetiti da gospodin suprug ima ljubavnicu, pa u naivnoj ambiciji da spasi brak zatražila od njega da prekine vanbračnu aferu. Nakon čega nije osobito teško zamisliti kako bi se tek gospođa provela da se – sve u namjeri da „sačuva njegovu ljubav“ – odlučila za metode naših baka, pa da joj je muž u stanu pronašao nečiju tuđu lulu ili, recimo, nepoznati losion za brijanje. A kamoli da im je poštar usred obiteljskog ručka donio telegram adresiran na suprugu: „Stižem avionom sutra u ponoć. Voli te Miško“.

Kako bi se pak proveo muškarac, to znamo: vrli katolički muž Alojz Tomašević odšetao bi na uvjetnu slobodu iz koje je i došao. Za hrvatske katoličke muževe svaki je brak, naime, tek uvjetna sloboda.

„Neposlušnost je zajednički grijeh i Adama i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha.“ Tako, recimo, pedesetak godina kasnije u Glasu koncila piše dr. Ivica Raguž: „Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati ‘glavu’ (Isus Krist, Crkva, muškarac; usp. 1 Kor 11, 3) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.“

Tako, eto, danas izgledaju revije „Adam i Eva“ i ženski priručnici za spašavanje braka. „Neposlušna žena razara obitelj više negoli neposlušan muškarac“, zaključit će dr. Raguž u svom čuvenom priručniku za „drugotne žene“: „Koliki bi samo brakovi bili spašeni da su određene žene bile manje neposlušne i prkosne!“

Evo, recimo, brak požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad