Bosanski gradić baštini jedinstvenu tradiciju – čuvanje Kristovog groba

Kultura 22. apr 201907:34 > 07:36
DW/Z. Ljubas

Vareš, gradić u srcu Bosne, jedino je mjesto u Bosni i Hercegovini u kojem se baštini posebna tradicija uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa - čuvanje Kristovog groba. Običaj se stoljećima prenosi s koljena na koljeno.

Prazna i sablasno tiha crkva Sv. Mihovila u Varešu dan uoči Uskrsa. Tek poneki vjernik uđe i skrušeno, sam sa svojim mislima, moli u tišini. Glasni odjeci vojničkog stupanja odjednom narušavaju taj mir. Dvojica rimskih vojnika, zajedno sa svojim zapovjednikom, stupaju do glavnog oltara crkve, a zatim se odvajaju na lijevu stranu, ka oltaru Gospodinovu, s improviziranim Kristovim grobom.

Na grobu zamjenjuju dvojicu svojih kolega na straži i tako od Velikog petka do ponoći na Veliku subotu, kada stražari popadaju, te se objavljuje i uskršnjom misom polnoćkom slavi Uskrs – uznesenje Kristovo na nebo. Mladi Varešaci na taj način tijekom Velikog trodnevlja pokušavaju dočarati muke Isusa Krista na Golgoti, te čudo njegova uskrsnuća.

“Kada se pojavio anđeo, kada se pojavila ta svjetlost i kada je pomjeren kamen koji je zatvarao (Isusovu) grobnicu, rimski čuvari su popadali. Tako i ovdje kod nas u ponoć na Veliku subotu, naši čuvari simbolično popadaju. Vareš, naš grad, zbog ove tradicije prozvali su mali Rim”, pojašnjava za Deutsche Welle 20-godišnji Goran Kuhar, zapovjednik Stražara Kristovog groba iz Vareša.

Običaj s juga?

Običaj, prema riječijma fra Mirka Majdandžića, župnika vareške Župe Sv. Mihovila Arkanđela, najvjerovatnije dolazi iz južnijih krajeva, iz Dalmacije. Pojašnjava da je Vareš, kao poznat rudarski i kovački centar još od rimskog doba, uvijek privlačio brojne radnike i stručnjake, koji su u njega dolazili i sa sobom donosili djeliće tradicije svojih krajeva.

DW/Z. Ljubas
DW/Z. Ljubas
DW/Z. Ljubas
DW/Z. Ljubas
DW/Z. Ljubas

Čuvare Kristovog groba u Dalmaciji nazivaju ‘žudije’, a najčešće ih čini grupa od 12 stražara/žudija i 13. – Jude. Na improviziranom grobu na stražama se smjenjuju po četvorica žudija. U Varešu stražare po dvojica, a uz ceremoniju marširanja kroz crkvu, na straži se smjenjuju svakih četvrt sata.

Sitne razlike od dalmatinskih običaja, smatra fra Majdandžić, vjerovatno potječu iz obiteljske tradicije kraja. “Mislim, zapravo, da je samo čuvanje (Kristovog) groba u Varešu poteklo iz naših obitelji, jer je bio običaj da se obitelji od Velikog petka na večer, do nedjeljnog jutra, da se uvijek neko nađe kraj Kristova groba i da moli Boga. To je bila obiteljska tradicija. Ljudi su dolazili, molili se”, kaže Majdandžić za Deutsche Welle.

Tradicija preživjela ratove

Između dva svjetska rata, tačnije 1927. godine, u gradu je osnovano Vatrogasno društvo, a njegovi članovi odlučili su običaj čuvanja Kristova groba na Veliko trodnevlje s obitelji preuzeti na sebe. Tako je bilo sve do kraja 2. svjetskog rata, kada vjerski život, u tadašnjem novom sistemu, nije bio popularan.

“Onda tu stražu nisu više čuvali članovi Vatrogasnog društva, nego su momci koji su inače bili u tom društvu, skrojili sebi neke uniforme i počeli organizirati straže, a tradicija je dalje prenošena sa koljena na koljeno”, priča fra Majdandžić.

Tradiciju rimskih stražara iz Vareša nije poremetio ni posljednji rat, koji je grad osjetio kroz žestoke sukobe Armije RBiH i Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) na tom području. Broj bosanskih Hrvata u Varešu, koji su do rata 1992.-1995. godine na tom području činili većinu, znatno je smanjen.

Mladih sve manje

Stražar Dario Franjić svoju dužnost obavlja već drugu godinu. Taj 15-godišnjak, odjeven, poput ostalih stražara, u kevlar ispleten od sive vune, crvenu halju i kožnati prsluk/štitnik, tvrdi da tradicija zamalo da je bila prekinuta, “jer nije bilo mladih zainteresiranih da sudjeluju”.

I stariji žitelji se žale da je “naroda sve manje” i da “mladi odlaze”. Fra Majdandžić kaže da činjenica jeste da je katolika u Varešu sve manje, no da to “ne mora ništa značiti”. Što se Župe tiče, kaže on, trenutno na njenoj teritoriji živi oko 1.700 Hrvata – katolika, odnosno nekih 900 obitelji. Od tog broja, tvrdi Majdandžić, u Varešu imaju preko 500 različitih prezimena, što je potvrda njegove tvrdnje da su mnogi došli u Vareš u potrazi za poslom, u prošla vremena kada se u gradu iskapala željezna ruda i kovalo željezo.

“Niko u Varešu nije plakao tad za krajevima iz kojih su ti ljudi dolazili. Ljudi idu, traže mjesto gdje mogu lakše organizirati život, gdje mogu možda bolje zaraditi, ljepše isplanirati život za svoju obitelj”, kaže fra Majdandžić.

Ljudi odlaze, vjera ostaje

Dodaje da ne zna do kada bi trend odlaska mogao potrajati, ali da je važno da se oni koji ostaju “drže tradicije koja je svjedok njihove vjere”.

“Tradicija lijepa sama po sebi može biti samo neka kulisa ako ne izrasta iz nečeg drugog. Ovdje mislim da nečeg drugog ima, da je vjera nešto što živi ovdje u ljudima”, kaže fra Majdandžić.

Karlo Grgić studira u Mostaru, ali, kako kaže, ne propušta stražarenje uz Kristov grob u rodnom Varešu. Taj 20-godišnjak naglašava da se uvijek rado vraća u rodni kraj kako bi tradicija bila očuvana i sačuvan običaj koji je, s koljena na koljeno, i on naslijedio od svoje obitelji. Nada se da će jednog dana imati djecu koja će nastaviti baštiniti tradiciju kraja.

Padanjem rimskih stražara pred improviziranim grobom Isusa Krista u crkvi Sv. Mihovila u Varešu i ove godine simbolično je započet blagdan Uskrsa, a mladi stražari, vareški katolici provest će ga, kako kažu, u svjetlu drugih običaja – s obitelji i prijateljima uz blagdansku trpezu i neizostavne pisanice.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad