Mozak nije nepromjenjiv, naprotiv, mijenja se svaki dan

Nauka 03. dec 201909:39 > 09:45
Shutterstock

Da li smo zaista isprogramirane mašine, koje funkcionišu preko strujnih kola koja ne možemo da izmjenimo i živimo život predodređen mozgom sa kojim smo rođeni ili smo sposobni da prespojimo i reprogramiramo um i kontrolišemo sopstveni život?

Neuronaučnica Hannah Critchlow pita se šta nam najnovija istraživanja o mozgu govore o našoj slobodnoj volji, onom što je naslijeđeno u odnosu na ono što je stečeno.

Mozak odrasle osobe nije nepromjenjiv

U začetku neuronauke, načelo da su svi neuroni u mozgu nastali prije rođenja i da je nemoguće popraviti oštećen mozak bilo je opšteprihvaćeno, piše BBC.

Godinama su neuronaučnici pretpostavljali da je struktura mozga odraslog čoveka nepromjenjiva. Drugim riječima, bili smo upućeni samo na ono što imamo.

Ali šezdesetih godina prošlog vijeka taj stav počeo je da se mijenja.

Novo eksperimentalno istraživanje ukazalo je upravo na suprotno: postojali su dokazi da bi mozak zapravo mogao da bude plastičan, odnosno da može da se prilagođava, raste, pa čak i regeneriše.

Liječenje mozga

Kasniji eksperimenti dokazali su da mozak zadržava mogućnost promjene velikog obima, u strukturi i funkciji, čak i u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama.

Jedna od najvažnijih promjena je neurogeneza – rast novih neurona iz neuronskih matičnih ćelija kod odrasle osobe.

“To pruža ogroman potencijal za našu sposobnost izlečenja”, kaže Sharon Begley, američka novinarka i autorka knjige Plastični mozak.

Zbog toga metode liječenja kao što su Kognitivina bihevioralna terapija (CBT) – oblik govorne terapije, mogu da vam pomognu da se izborite sa sopstvenim problemima promijenivši način na koji razmišljate i ponašate se.

Podsticanje neuroplastičnosti, odnosno sposobnosti mozga da se neprestano mijenja, moglo bi da pomogne ljudima.

“Kad nas uče da o našim životnim iskustvima razmišljamo drugačije, tokom ovakve vrste psihološke intervencije, to zapravo može da se odrazi i na strukturu i na funkciju mozga”, kaže Begley.

Ali čuvajte se onoga što Sharon zove “neuro-hajpom” – vjerovanjem da možemo da promijenimo sve u vezi s našim mozgom, jer to može da nam se obije o glavu.

Šta se desi kad neko ne uspije „razmišljanjem” da prebrodi depresiju ili traumu? “Hoćemo li ih optužiti da nisu mislili prave misli?”, pita se Begley.

“Ideja da sve što je pošlo po zlu u mozgu može da se popravi definitivno je korak previše”, kaže ona.

Šta plastičnost znači za rodne uloge

Biološki determinizam može da kategoriše i ozbiljno ograniči pojedince.

Na primjer, mogli bismo da pripišemo mnoge aspekte ponašanja rodnim stereotipima – neki ljudi zaista vjeruju da vaši polni hromozomi utiču na to kako se ponašate.

“Žene su iracionalne, a muškarci neemotivni? Neće biti”, kaže Gina Rippon, kognitivna neuronaučnica i autorka knjige Rodno podeljeni mozak.

Rippon je u pitanje dovela ideju da se mozgovi muškaraca i žena razlikuju i da su te razlike nepromjenjive. Ona je otkrila da nema ničeg u ljudskoj biologiji što bi opravdalo ideju da u mozgu postoje rodne razlike.

Umesto toga, ona kaže da su ljudi navedeni na razvijanje “muškog mozga” ili “ženskog mozga” zbog svih iskustava koje su nakupili tokom životnog vijeka, a koje su im govorile da njihove sposobnosti i ponašanje određuje rod.

“Mozak je mnogo aktivniji akter u svijetu nego što smo ikad bili svjesni”, kaže ona, “i zato svijet i ono što postoji u svijetu ima mnogo veći uticaj nego što smo ikad mogli i da zamislimo.”

Prilagodljivost mozga funkcioniše u oba smjera i, prema Rippon, ta ista ideja plastičnosti, za koju sada znamo da traje od rođenja do poodmaklih godina, mogla bi da nam pomogne da pobjegnemo od prevaziđenih i zastarjelih predrasuda o rodu i ograničenja koja ona nameću.

Plastičnost i roditeljstvo

Kad ste suočeni sa roditeljskim odlukama, umije da bude prilično utješno misliti da je život, do određene mere, nepromjenjiv.

Naslijeđeno, za razliku od stečenog, moglo bi da pomogne roditelju da se izbori sa pritiskom života u doba opterećenosti donošenjem odluka i beskrajnom roditeljskom strepnjom.

Dakle, ukoliko je stečeno toliko važno, da li roditelji treba više da se brinu oko toga kako vaspitavaju djecu?

Plastičnost mozga bi za roditelje takođe mogla da bude izvor optimizma, kaže Rippon: “Ukoliko ne puštamo Mozzarta našoj novorođenoj bebi, ona i dalje može kao dijete da ima časove muzike i čak nauči da svira klavir kao odrasla osoba.”

Plastičnost znači bezbrižniji i pozitivniji stav prema ljudskom potencijalu – svijet u kom su mozgovi djece više prazna ploča, rasterećeni sudbine genetskog naslijeđa.

Koliko zaista mozak može da bude plastičan?

Naš mozak se mijenja svaki dan. Svaki put kad naučite nešto novo ili pomislite neku novu misao, vi stvarate i konsolidujete nove neuronske veze u vašem mozgu, gradeći u njemu novu fizičku strukturu.

Ali koliko možemo da očekujemo da ćemo da se promijenimo?

“Većina važnih promjena dešavaju se na mikro planu; to su male promene na nivou sinaptičkih veza između pojedinačnih neurona”, kaže Kevin Mitchell, neurogenetičar sa dablinskog Triniti koledža u Irskoj, “tu se formiraju naša sjećanja”, na primer.

U svojoj knjizi, Urođeno, Mitchell kaže da možda ne bi bilo loše neprestano nas podsećati da “plastičnost mozga nije neograničena” i da budemo skeptičniji prema ideji da “na makro planu možemo da iskusimo transformacije koje mogu da promijene našu ličnost”.

“Trebalo bi da vagamo dokaze malo opreznije”, kaže Kevin, i da budemo nepoverljivi prema ideji da “možemo da promijenimo sve što želimo, da smo slobodni da zbacimo sve okove vlastite genetske sudbine i pretvorimo sebe u onakvu osobu kakvu želimo da budemo.”

“Mi stalno koristimo svoj mozak. Sve vrijeme koristimo auditivne i vizuelne dijelove našeg mozga”, kaže on, “a opet oni nisu konstantno sve veći. Kad bi svaki dio mozga koji koristimo sve vrijeme postajao sve veći, naše lobanje bi u nekom trenutku eksplodirale.”

Takođe, ono što istraživanje poput Mitchellovog pokazuje jeste da stupanj do kog je naš mozak plastičan je, da ironija bude veća, određen našim genima.

Možda je samo nekolicina nas rođeno sa pravim genima koji pružaju potencijal za rast našeg hipokampusa.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad