Enver Marić, reprezentativac bivše Jugoslavije, zapamćen je po tome da je tri puta branio za reprezentaciju svijeta i Evrope. Upravo uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, 1973. godine, proglašen je za najboljeg fudbalera tadašnje Jugoslavije.

Enver Marić kaže da nastoji što više vremena boraviti u Mostaru jer se tu najbolje osjeća ali i u Berlinu. Kad mu dosadi ode u Berlin.

Boravak u Mostaru je bio prilika da se vi, Bajević i Vladić ponovo okupite.

Što se tiče nas trojice mi smo čitav život zajedno. Prijateljski susret, mi smo čitavu karijeru igrali zajedno, još od juniora. Skoro dvadeset godina života smo proveli zajedno. Naš uspjeh na prostu bivše Jugoslavije je okarekterisan kao veliki uspjeh. Čuveni “Mostarski BMV”, Bajević, Marić i Vladić je u to vrijeme predstavljao vrijednost i sva trojica smo igrali za reprezentaciju Jugoslavije.Jedan drugog poštujemo. Kada nekoga poštuješ vrlo lako možeš naći temu za razgovor.

Ljudi vas vole vidjeti skupa, prisjetiti se tog vremena, kažu da ste bili sjajni, vi kao golman oni kao igrači.

U svoje vrijeme je bilo tako. Puno ljudi kaže da smo mi, ja kao golman a oni kao igrači bili dobri. Kada puno ljudi kaže da je to bilo tako, onda je sigurno tako.

U vaše vrijeme Velež je imao imao najviše navijača, šta je Velež za vas predstavljao?

Ne vjerujem da je Velež imao najviše navijača, on je bio najgledanija ekipa u bivšoj Jugoslaviji poslije Zvijezde, Partizana, Dinama i Hajduka. Ekipa koja gdje je god gostovala bili su puni stadioni. Igrali smo fudbal koji je nešto novo predstavljao. Imali smo kvalitet, mladu ekipu, vrhunske igrače i imali smo puno pobjeda u gostima. To je bilo osvježenje u fudbalu. Od kada ja igram fudbal profesionalno najbolji igrači su bili iz Veleža.

Sjećate li se debija za prvi tim Veleža?

“Sjećam se kako da ne. Prva utakmica je bila protiv Crvene Zvijezde u Beogradu“.

Kako danas poslije toliko vremena gledate na Velež, situaciju u Veležu?

“U to vrijeme mi je život bio fudbal. Trening, utakmice, samo je bilo to i ništa drugo. Danas je sve drugačije, lagano, ne mogu više ni utakmice gledati.Tako da sam se malo prezasitio. Fudbal je moj život i dok sam živ moje interesovanje će biti za fudbal. Fudbal je dio mene, ne mogu bez njega“, kazao je Marić.

Sedamdeseth godina vaša karijera je bila na vrhuncu, čega se sjećate?

“To je bilo najljepše doba u mom životu. Gdje god dođeš dobro si došao. Svi te vole, poznaju, pozdravljaju, svi te nešto pitaju, žele nešto da čuju, da se uslikaju tako da je to vrijeme bilo idealno. U to vrijeme biti veliki sportaš kao što smo bili mi iz Veleža bio je veliki plus za nas svu trojicu. Tako da je to najbolje doba života“.

Kada vam je bilo najteže na golu?

“Da vi znate koliko je velik gol kada staneš, nema mu kraja. Sto metara je velik i svaki gol koji sam primio je bio smetnja. Pokušao sam da treningom imam što manje grešaka ali fudbala nema bez grešaka. Ja sam primio gol sa gola. To je jednom u sto godina ali se dogodi, i meni se dogodilo. Ima tih loših i ružnih uspomena kao i dobrih. Branio sma odlično tako da se uvijek smjenjuje, dobro i loše. To je sve fudbal. Puno iznenađenja, nepredvidivih stvari i to sport čini zanimljim. Ništa nije kao što je prije bilo“, kazao je Marić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.