Optužbe da su karizmatični imam i njegovi sljedbenici propagirali ISIS i pomagali džihadistima otkrivaju širu priču o jednoj marginaliziranoj zajednici.

Zornica Stojlova – Sofija, Pazardžik, Plovdiv i Köln

Bilo je vedro jutro 25. novembra 2014. kada je stanovnike romskog naselja u Pazardžiku, gradu na jugu Bugarske, probudila neobična buka. Oko šest sati ujutro, na blatnjavim ulicama naselja pojavila su se oklopna vozila s policajcima pod punom opremom. Maskirani policajci su pretražili više zgrada u naselju, uključujući i džamiju Ebu Bekir.

Prvo je priveden lokalni imam Ahmed Musa. U zajedničkoj operaciji Državne agencije za nacionalnu sigurnost (SANS) i tužilaštva koje je istraživalo distribuciju propagandnih materijala militantnih islamista, do kraja dana je uhapšeno još 26 ljudi. U naselju Istok i na drugim lokacijama policija je pretražila više od 40 objekata u potrazi za materijalima ISIS-a, ekstremne islamističke grupe koja kontrolira veliki dio Sirije i Iraka.

Bradati muškarci okupljeni u dvorištu džamije nisu krili bijes pred novinarima. “Mi nemamo nikakve veze sa ISIS-om. Znamo o njima isto koliko i vi”, vikao je jedan krupni čovjek. Na kapi je imao komad papira na kojem je na arapskom pisalo: “Nema boga osim Allaha” – fraza koja se nalazi i na zastavi militanata iz ISIS-a i predstavlja jedan od pet stubova islama.

Sedam mjeseci kasnije, u julu 2015., tužilaštvo je podiglo optužnice protiv 14 muslimana iz Pazardžika i obližnjeg Plovdiva, Asenovgrada i Starčeva, za podsticanje vjerske mržnje i promoviranje rata širenjem ISIS-ove propagande. Među njima je bio i Ahmed Musa.

Nakon uvida u optužnice, Balkanska istraživačka mreža (BIRN) je u prilici da objavi nove detalje o optužbama protiv ove grupe, uključujući tvrdnje da su Musa i još dvojica optuženika pružali pomoć stranim džihadistima na putu u Siriju.

Ali priča o Musi i njegovim saradnicima ima i jednu dublju dimenziju – to je priča o prihvatanju salafizma, fundamentalističke struje u islamu koja se strogo pridržava tradicija i praksi iz vremena proroka Muhammeda, u zajednici muslimana u Istoku, gdje nikada ranije nije bila prisutna.

Poslije decenija zanemarivanja od strane bugarskog društva i institucija, mnogi Romi se osjećaju marginalizirano, što je stvorilo plodno tlo za jačanje vjerskog fundamentalizma, tvrde mnogi lokalni stanovnici i eksperti za romske zajednice i radikalizaciju.

Bugarska već dvije godine ulaže velike napore i sredstva u izgradnju ograde na granici koja treba spriječiti priliv izbjeglica i migranata s Bliskog istoka. Unutrašnji zidovi koji dijele različite zajednice u bugarskom društvu grade se mnogo duže.

U međuvremenu, optuženi još čekaju da izađu pred sud. Sudija je 2. decembra 2015. donio odluku da se postupak ne može nastaviti jer je optužnica nejasna i ukazuje na kršenje procedure. Tužilac je odmah dostavio izmijenjenu optužnicu u skladu s nalozima suda, čime je pripremljen teren da suđenje počne 2016.

Trojica optuženih su se izjasnila da su krivi po svim tačkama. Jedan je odbio da se izjasni. Svi ostali, uključujući Musu i ostale optuženike spomenute u članku, izjavili su da nisu krivi.

Imam i njegova pastva

Musa je karizmatični četrdesetogodišnji salafijski imam koji je već dva puta osuđivan zbog širenja vjerske mržnje (vidi hronologiju događaja).

Ostala trinaestorica optuženih poslije hapšenja 2014. godine navodno pripadaju užem krugu Musinih saradnika. Većina njih, kao i Musa, nema stalni posao, završili su samo osnovnu školu i veoma su aktivni u organizaciji vjerskog života u svojoj zajednici.

Istok, dio grada u kojem Musa živi, nalazi se u centru Pazardžika, ali izgleda kao da je potpuno izoliran od ostatka grada. Infrastruktura je ovdje loša i nema javnog prijevoza. Većina od 20.000 stanovnika govori turski kao maternji jezik. Bugarsko društvo ih vidi kao Rome, mada se oni sami predstavljaju kao Turci ili jednostavno kao muslimani. U prošlosti nisu bili predani vjernici, djelimično i zbog toga što je religija suzbijana u vrijeme komunizma. Prakticirali su idiosinkratični oblik islama koji je uključivao elemente kršćanstva i paganstva.

“Vjerovali smo da oglašavanje kukavice znači da će neko umrijeti. Takva su nam bila vjerovanja”, rekao je jedan pripadnik zajednice. “To nije islam.”

Kao što je izjavio Abdulah Salih, glavni muftija za region Pazardžika: “Rođeni su kao muslimani i tako su se predstavljali. Ali u svakodnevnom životu se nisu ponašali kao muslimani. Tek kasnije su počeli da uče.”

Poslije pada komunizma 1989., različite vjerske skupine su u romskoj zajednici pronašle zahvalnu publiku. Neki bugarski muslimani su putovali u Tursku i na Bliski istok da bi produbili svoje poznavanje vjere. Odande su donijeli nepoznate običaje i rituale koji su doveli do sukoba izmeđi novih i starih imama.

Musa je do 20. godine bio kršćanin koji je posjećivao lokalnu evangelističku crkvu, da bi kasnije postao glavni pobornik islama u zajednici u Istoku. Sudski dokumenti iz prethodnih postupaka sadrže kratak pregled historije njegove transformacije. Islam je primio prilikom posjete Austriji sredinom devedesetih godina. Nakon toga je pohađao jednogodišnji kurs za imame u bugarskom selu Surnica. U salafističke ideje ga je uputio njegov tamošnji učitelj koji se obrazovao u Saudijskoj Arabiji.

Pošto su mu u mladosti dijagnosticirani depresija i šizofrenija, Musa nije mogao od zvaničnih predstavnika islamske vjerske zajednice u Bugarskoj dobiti službenu dozvolu za obavljanje dužnosti imama. Unatoč tome, Musa je vlastiti dom pretvorio u mjesto molitve i počeo propovijedati. Kasnije je pristupio džamiji Ebu Bekir koja je sagrađena 2002., dijelom uz finansijsku pomoć jedne saudijske fondacije. Propovijedao je svuda – u kafićima i na ulicama, na vjenčanjima i sahranama. Njegove ideje su se širile putem Skypea i YouTubea u susjedne gradove i migrantske zajednice u zapadnoj Evropi.

Musa je ubrzo postao autoritet za neke pripadnike lokalne zajednice, koji za njega govore da je dobar čovjek. Jedna žena je rekla da bi “izvadio i vlastito srce da ga da siromašnima”. Pod njegovim vođstvom lokalni muslimani su u protekloj deceniji postepeno mijenjali svoj izgled, običaje i navike. Bugarska imena su zamijenili arapskim. (Musa se nekada zvao Angel Stojanov.) Počeli su slaviti samo muslimanske praznike. Državne praznike, pa čak ni rođendane, više ne obilježavaju. Muškarci su počeli puštati brade, šišaju se na kratko i nose dugačke tunike. Žene su počele pokrivati glavu i lice.

Širenje propagande i podrška džihadistima?

Musa je optužen da je u svojim propovijedima, onima na internetu i onima u džamiji, zagovarao rat stojeći pored zastave ISIS-a. Prema navodima svjedoka citiranim u optužnici, Musa je u više navrata govorio svojim sljedbenicima da je dužnost svakog muslimana da se pridruži halifatu koji je ISIS proglasio u Siriji i Iraku, i priključi njihovoj vojsci.

Anonimni svjedok citiran u dokumentu tvrdi da je Musa tražio od vjernika da tokom ramazana prikupljaju novac za borce ISIS-a. Također je optužen da je širio vjersku mržnju distribucijom knjige koja izlaže ideje vehabizma, koji se smatra najtvrdokornijom i najmanje tolerantnom strujom u islamu.

Ostali optuženici se terete za širenje vjerske mržnje korištenjem društvenih mreža za distribuciju fotografija i videosnimaka boraca ISIS-a, snimaka pogubljenja i vjerskih pjesama koje pozivaju na džihad. Istražitelji su pronašli fotografije optuženika koji poziraju sa zastavama, kapama, majicama i privjescima sa znakom ove militantne grupe. U optužnici se kaže da se na njihovim Facebook profilima mogu naći fotografije na kojima poziraju pokazujući kažiprstom ka nebu, što je znak koji često koriste ljudi što podržavaju ISIS.

Musa i dvojica njegovih najbližih sljedbenika iz Pazardžika, Stefan Aleksandrov (poznat kao Sulejman) i Angel Simov (poznat kao Airi), optuženi su i za pružanje logističke podrške trojici džihadista na putu u Siriju.

Trojica boraca su imenovana kao Said Husejinović, tridesettrogodišnji francuski državljanih bosanskog porijekla, Murat Ayyildiz, tridesetosmogodišnji turski državljanin s pravom boravka u Njemačkoj, i Izudin Crnovršanin, državljanin Srbije star 26 godina. Za svu trojicu se tvrdi da su učestvovali u ratnim operacijama u Siriji.

Husejinović i Ayyildiz se i dalje bore za ISIS, dok je Crnovršanin uhapšen u Srbiji u martu 2014. i sudi mu se zbog učešća u ratu u Siriji, kaže se u saopćenju koje je Državna služba za nacionalnu sigurnost dostavila na zahtjev BIRN-a.

U optužnici se kaže da su dvojica od ove trojice prošli kroz Pazardžik na putu u Siriju u novembru 2013. godine. Husejinović i Crnovršanin su boravili u Musinoj kući u približno isto vrijeme. Ayyildiz je bio kod Aleksandrova u ljeto 2014.

Od početka 2013. do juna ove godine najmanje 332 inostrana borca iz zapadne Evrope i sa zapadnog Balkana su prošli kroz Bugarsku na putu u Siriju i Irak. Ipak, nisu svi stigli do ratišta, kaže se u saopćenju SANS-a.

Tužilac koji vodi ovaj slučaj odbio je zahtjev BIRN-a da odobri intervju s Musom, koji u pritvoru čeka suđenje.

Još se ne zna ko će ovog puta biti Musin pravni zastupnik ako se postupak nastavi, ali Hari Haralampijev, advokat koji ga je zastupao na prethodna dva suđenja, izražava skepsu u pogledu tvrdnji da je Musa skrivao džihadiste.

“Ako je to tačno, postavljam retoričko pitanje: Zašto vlasti nisu uhapsile te ljude koji su putovali kroz Bugarsku? Zašto ih nisu uhapsili i odmah izručili?”, pita se on.

Haralampijev opisuje Musu kao kompliciranu osobu. “Musa privlači ljude iz svoje zajednice kao magnet”, kaže on. “Ponaša se iracionalno. Paradoks je u tome što je upravo zato postao lider.”

Izdvojeni od svijeta

Ljudi iz Istoka kažu da se Musini sljedbenici, kojih ima između 300 i 500, drže po strani od ostalih stanovnika naselja.

Zoja Simeonova, koja vodi lokalnu mjesnu zajednicu, sjeća se da se jednog dana na vratima pojavila grupa djece. “Rekli su mi da više neće dolaziti u mjesnu zajednicu jer su oni muslimani”, kaže ona. “Tada sam shvatila da njihovi roditelji ne žele da oni posjećuju javne institucije.”

Sjedeći u bašti svoje ćevabdžinice i kafića u centru Istoka, pedesetogodišnji Sašo nam je ponudio drugi primjer. “Vidite”, progovorio je pokazujući na goste u susjednom kafiću. “Oni s bradama neće da dođu i sjednu u moj kafić.” On tvrdi da ljudi iz Musine zajednice idu samo kod njegovog konkurenta jer je on musliman: “Više ne komuniciraju sa ostalima.”

Drugi muslimani u Istoku se slažu s njim i odbacuju Musino tumačenje islama. “Ne mogu ja da živim onako kako se živjelo prije hiljadu godina. Bliža mi je ona verzija islama koja odgovara našem vremenu”, kaže Jašar Angelov, pedesetpetogodišnji službenik koji radi u gradskoj vijećnici u Pazardžiku.

On kaže da je Musa činio i dobre stvari – naprimjer, pomogao je nekim ljudima da ostave drogu i alkohol – ali primjećuje da je izgubio dosta prijatelja koji su se izolirali od zajednice.

Odnosi između male kršćanske zajednice u Istoku i Musinih sljedbenika još su napetiji. U lokalu brze hrane koji ispunjava žagor građevinskih radnika na ručku, Janko Angelov, sin lokalnog evangelističkog pastora, podigao je majicu i pokazao pištolj zadjenut za pojas. Kaže da ga je počeo nositi zbog zaštite nakon što su 2005. godine napali njega i njegovog oca. Prije četiri godine, tvrdi on, grupa muslimana iz Istoka je jednog drugog pastora i njegovog prijatelja pretukla motkama i željeznim cijevima.

Angelov je uvjeren da ti napadi imaju vjersku pozadinu, mada su u policijskim izvještajima kvalificirani kao obično “narušavanje javnog reda i mira”. On kaže da sukobi između evangelističkih kršćana i “talibana”, kako naziva muslimane, nisu ništa neobično u Istoku.

“Ekonomski genocid”

Neki ljudi tvrde da razlozi koji su naveli Musine sljedbenike da prihvate salafizam nisu prvenstveno religijske prirode.

“Glavni problemi u ovim naseljima su društveni i ekonomski”, kaže Jašar Sali, imam glavne gradske džamije i lice “zvaničnog” islama u Pazardžiku. “Da mogu da žive normalan život, ne bi se okretali tim drugim strujama”, kaže on. Sali tvrdi da je država napustila ljude iz Istoka i izvršila nad njima “ekonomski genocid”.

Kada je Bugarska uvela tržišnu ekonomiju devedesetih godina, Romi su bili najteže pogođeni. Mnogi su bili zaposleni u državnim fabrikama koje su zatvorene i poljoprivrednim zadrugama koje su raspuštene. Budžetski rezovi u zdravstvu i obrazovanju naročito su pogodili ruralne i udaljene zajednice u kojima većina Roma živi. Pristup bolnicama, školama, vrtićima, socijalnim službama i javnom transportu im je ograničen. Prema popisu iz 2011., 60 posto Roma starijih od 15 godina nije ekonomski aktivno. Već su odrasle dvije generacije Roma koji su praktično nepismeni i žive u sve dubljoj bijedi.

Antonina Jeliaškova, antropologinja i direktorica sofijske nevladine organizacije koja radi s manjinskim zajednicama, kaže da nije neobično to što ljudi u Istoku tragaju za novim identitetom. “Žele osjetiti da pripadaju nečemu većem, nečemu što će srušiti zidove njihove getoizacije”, tvrdi ona.

Janko Mišev, predsjednik odbora džamije Ebu Bekir u Istoku, kaže da poslodavci gaje predrasude prema ljudima iz ove zajednice i nerado ih zapošljavaju. “Pazardžik je grad u kojem je rasizam najsnažniji”, objašnjava nam uz tursku kafu poslije molitve u petak.

Razgovar smo vodili nekoliko dana prije početka svetog mjeseca ramazana, u vrijeme kada Istok čeka gastarbajtere zaposlene u Njemačkoj i drugim zapadnoevropskim zemljama da se vrate kući za praznike.

Prema njegovoj procjeni, više od polovine stanovnika naselja radi u inostranstvu. “Ako slučajno vidite neke mlađe ljude na ulici, znajte da će otići odavde za manje od mjesec dana”, kaže on.

Njemačka veza

Njemačka je zemlja u kojoj mnogi lokalni Romi pronalaze posao, a prema nalazima zvanične istrage o Musi i njegovoj grupi, i mjesto gdje se uspostavljaju opasne veze. Jedan svjedok je rekao tužiocima da je jedan od optuženih, Angel Simov, upoznao turskog državljanina kojem je navodno pomogao da stigne do Sirije dok su zajedno radili u Njemačkoj.

Prema sudskim dokumentima, Musa je i sam stupio u kontakt sa turskom radikalnom islamističkom organizacijom Kalifatsstaat (“Halifatska država”) u Kölnu 2011. godine i pristao da širi njihove ideje. Njemačke vlasti su zabranile ovu grupu u decembru te godine.

Predstavnik njemačke državne agencije za sigurnost je potvrdio za BIRN da su znali za Musu, njegovu grupu i povezanost sa Njemačkom, ali nije mogao reći više od toga.

U Kölnu živi više od 5.000 bugarskih državljana, uključujući i brojne gastarbajtere iz Pazardžika. Okupljaju se na uglu ulica Hansemann i Venloer u predgrađu Ehrenfeld. Dolaze tu svakog jutra u šest, kada pristižu kamioni koji skupljaju građevinske radnike, i ponovo uvečer, poslije teškog radnog dana, da zajedno puše.

Među njima je i Ruždi Zakir, sitan i govorljiv čovjek iz Pazardžika koji radi u pogonu za preradu uglja u Kölnu. On pripada Musinoj kongregaciji i žestoko napada političare i medije u Bugarskoj, koje optužuje da demoniziranjem imama i njegovih sljedbenika izazivaju sukobe. “Kažu da smo mi iz islamske države. Da, moja žena nosi burku. Da li je zbog toga terorista?”, pita se on.

Ruždi poredi Bugarsku i Njemačku i kaže da u Njemačkoj niko ne dijeli ljude po etničkoj pripadnosti ili vjeri.

Eliza Aleksandrova, Bugarka koja vodi centar za muslimanke u Kölnu, zastupa slične stavove. Aleksandrova pomaže porodicama iz Pazardžika u nalaženju posla i upisu na kurseve jezika. “Njemačko društvo je otvoreno za razlike i zato ovdje imaju šansu da počnu normalno živjeti”, kaže ona. Rekla je da s nevjericom prati vijesti o istrazi i postupku protiv Muse i njegovih sljedbenika. Ubijeđena je da bugarske vlasti preuveličavaju problem jer tako malo znaju o religiji i naročito o islamu.

Prevencija umjesto optužnica

U Bugarskoj, Irina Karbašlijeva, ekspertica za sprečavanje radikalizacije, također izražava zabrinutost zbog mogućih implikacija suđenja Musi i njegovim sljedbenicima. Nekada je radila na istom poslu u Holandiji i misli da Bugarskoj nedostaje sveobuhvatan pristup problemu. “Bugarska treba da investira u prevenciju. Ne možete promijeniti nečije stavove sudskim presudama”, kaže Karbašlijeva.

Država treba ponuditi alternativu propagandi ISIS-a, kaže ona. To znači da nastavnici moraju biti spremni da o ovom problemu diskutiraju sa učenicima i moraju znati kako da prepoznaju znakove radikalizacije. Socijalni radnici i predstavnici lokalne samouprave trebaju proći kroz obuku iz osnova islama i salafizma da bi znali šta jeste a šta nije opasno, kaže Irina.

Dok prolazi prljavim ulicama romskih naselja u Pazardžiku i Plovdivu, Asen Kolev često zastaje da porazgovara s prolaznicima. Kao zdravstveni medijator radi na povezivanju lokalnog stanovništva sa zdravstvenim službama, što mu pruža dobar uvid u raspoloženje javnog mnijenja.

Poslije hapšenja Muse i njegovih sljedbenika, kaže on, ovoj zajednici je očajnički potreban neki gest lokalne uprave koji će smiriti uzburkane strasti. Možda postavljanje uličnog svjetla na još nekoliko bandera. Ili neki zabavni program za djecu. Bilo kakav znak da neko iz vlasti razmišlja o ovim ljudima. Ali takvog znaka još nema na vidiku.

Ko su Romi?

Romi su raznovrsna etnička grupa koja potiče sa sjeverozapada Indijskog potkontinenta i tradicionalno vodi nomadski život. Populacije Roma se mogu razlikovati po kulturi, religiji i maternjem jeziku.

Prema podacima Evropske komisije, Romi su najveća etnička manjina u Evropi. Od procijenjenog broja od 10-12 miliona Roma na teritoriji Evrope, oko šest miliona ih živi u Evropskoj uniji i većinom su državljani EU. Bugarska je jedna od tri članice EU s najvećom populacijom Roma, izvještava Vijeće Evrope.

Stručnjaci kažu da se mnogi ljudi koji pripadaju romskoj populaciji ne izjašnjavaju tako jer su Romi često izloženi diskriminaciji i marginalizaciji. Romi u Bugarskoj se često predstavljaju kao Bugari, Turci ili Vlasi. Procjene njihove brojnosti idu od 400.000 do 800.000. (Prema popisu iz 2011., Bugarska ima ukupno 7,36 miliona stanovnika.)

Romi su najmlađa etnička grupa u Bugarskoj. Gotovo 57 posto romske populacije je mlađe od 30 godina, nasuprot populaciji etničkih Bugara, u kojoj udio mladih iznosi 28 posto. Prema popisu iz 2011., samo devet posto Roma je završilo osnovnu školu. Samo 38,8 posto Roma je ekonomski aktivno.

Hronologija događaja: Važne činjenice o Ahmedu Musi

1995. Musa odlazi u Beč da radi na gradilištu i tamo prima islam.

1999. Pohađa jednogodišnji kurs za imame u bugarskom selu Surnica.

2001. Tokom boravka u Kölnu stupa u kontakt s predstavnicima turske radikalne islamističke organizacije Kalifatsstaat (“Halifatska država”).

2004. Musa je osuđen pred okružnim sudom u Pazardžiku zbog širenja antidemokratske ideologije i vjerske mržnje, izazivanja nacionalnih sukoba i mržnje prema Bugarima, te skrnavljenja bugarske zastave. Osuđen je na pet godina zatvora uslovno i kažnjen novčanom kaznom od 500 eura.

2012. Nekoliko akcija Državne agencije za nacionalnu sigurnost rezultiralo je optužnicama protiv 13 muslimanskih vjerskih lidera, uključujući i Musu. Optužbe su se odnosile na širenje vjerske mržnje i učešće u aktivnostima neregistrirane organizacije.

19. mart 2014. Svi optuženi proglašeni su krivim za učešće u aktivnostima organizacije “Al-Vakf al-Islami”, koja nije registrirana u Bugarskoj. Musa je proglašen krivim i za propovijedanje antidemokratske ideologije i mržnje. Osuđen je na jednogodišnju zatvorsku kaznu, ali nije upućen na izdržavanje jer se još čeka odluka apelacionog suda.

25. novembar 2014. Musa je uhapšen u džamiji Ebu Bekir u Pazardžiku. On i 13 njegovih sljedbenika optuženi su za raspirivanje vjerske mržnje u svojim propovijedima i promoviranje rata širenjem ISIS-ove propagande.

2. juli 2015. Tužioci su završili istragu. Musi i njegovim sljedbenicima određeno je suđenje.

2. decembar 2015. Apelacioni sud u Plovdivu obustavio je postupak prije nego što je suđenje počelo, uz obrazloženje da su optužbe nejasne i da optužnica ukazuje na kršenje proceduralnih prava 11 optuženika od njih 14. Naredne sedmice tužilac je dostavio novu optužnicu u skladu s nalozima suda.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.