Poznati američki magazin Rolling stone objavio je 29. februara tekst „Donald Tramp – ratni zločinac u nastajanju“ novinara Aleksandra Hemona. Tekst prenosimo uz neznatna skraćenja.
Kada sam bio mlad, u doba nestanka Jugoslavije, radio sam kao novinar za bosanski magazin koji je često obrađivao istaknute pojedince čija se politika nije mogla razlikovati od čistog ludila. Među njima bio je i Vojislav Šešelj, nekadašnji disident koji je postao vođa Srpske radikalne stranke, nepokolebljivo posvećen tome da Srbiju ponovo učini velikom, okupljajući narod pričom o nepravdama koje su mu naneli bjelosvetski neprijatelji. Jednom smo objavili i poduži intervju s njim, pod naslovom “Planeta Srbija”.
Godine 1991. Šešelj je bio gost u popularnom srpskom tok-šouu. Već je počelo je da se puca u Hrvatskoj i dobrovoljački odred Šešeljevih sljedbenika već je tamo bio u akciji. Uživo, pred publikom u studiju on je zbijao šale o tome kako su njegovi ljudi posvećeni klanju: “Imamo nove i poboljšane metode: sada koljemo kašikom za cipele i to zahrđalom, tako da autopsija nikad ne može utvrditi šta je ubilo žrtvu, prerezani vrat ili tetanus“. Nešto kasnije, Šešelj je u emisiji izvukao i pokazao i pištolj koji nosi. Publici je sve to bilo vrlo zabavno.
Prisjećam se Šešelja pošto sam čuo Trumpovu poučnu pričicu o generalu Pershingu (1860-1948) i tome kako je umočio metke u svinjsku krv da bi njima (nezakonito) pucao na “teroriste“, tj. na Filipince koji su se odupirali okupaciji od SAD-a, i tako riješio “problem“. Instruirana publika u Charlestoneu s odobravanjem je pozdravila taj tvrd i uvijek budan stav “ili nećemo imati svoju zemlju, narode“.
Šešelj se nije šalio 1991. Nakon rata, 2003. godine optužen je od Međunarodnog tribunala u Hagu za zločine protiv čovječnosti. To, ipak, nije mnogo oslabilo njegovu zlokobnu ideološku privlačnost na Balkanu. Upravo suprotno, on je još uvek povremeni gost na srpskim televizijama, a sadašnji srpski predsjednik i premijer započeli su karijere u njegovoj partiji; iako elegantnije, oni su sašiveni od istog, krajnje desničarskog materijala. Zato Šešeljeva javna podrška Trumpu nije tek romantična budalaština. “Uvjeren sam da će Srbi koji žive u Americi glasati za (Trumpa)“, kazao je Šešelj, “kao što će učiniti i oni Amerikanci koji dijele moja politička gledišta i moju ideologiju“.
U svojoj vetropirastoj mladosti odbacio sam Šešeljevo ubistveno hvalisanje kao patološko, mada zabavno glupiranje. No, njegov zabavni potencijal pao je na nulu kada se rat raspalio i raširio po Bosni, mojoj domovini, u kojoj je mnogo Šešeljevih sljedbenika prerezalo mnoge muslimanske vratove.
Otprilike u isto vreme Šešelj je postao poslanik u srpskom parlamentu i blizak saradnik Slobodana Miloševića, kuma projekta velike Srbije i jednog od najvećih ratnih zločinaca u veoma jakoj konkurenciji u XX veku. Šešelj je bio spreman da se pobije u parlamentu, a jednom je prebio protivnika u TV duelu, odmah po završetku emisije. Čak i na suđenju u Hagu zadržao je svoj trampovski bravado.
Ono što je Šešelj učinio za mene, a što bi Trump mogao da učini za nas jeste da nam pokaže da postoji jedna samozaštitnička sklonost da se nezamislivo odbaci kao nemoguće. Prihvatanje mogućnosti da neko kao Šešelj (ili Tramp) može tako brzo napredovati od pompeznog demagoga do masovnog ubice zahtijeva preispitivanje ustrojstva stvarnosti prije nego što se to razvije, a stvarnost pokaže kao krhka i katastrofalno zavisna od pretpostavljenog etičkog konsenzusa.
Ono što sam naučio jeste da su ljudi zavisni od inercije svoje svakodnevice, od očajničkog verovanja da će se sve nastaviti kao što je dosad bilo, zato što je do ove tačke sve bilo fino. Šešelj me je naučio šta se nalazi s onu stranu te tačke. Tramp i njegove trupe jesu ubice u nastajanju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
