Svjetska prvakinja pokrenula karate klub u Srebrenici

Vijesti 28. mar 201707:49 > 08:02
DW/ M. Sekulić

To je klub čiji se najmlađi takmičari u tri godine rada još nisu vratili bez osvojene medalje. Trenerica, drugarica i uzor im je Kristina Milošević (24) - već 14 godina prvakinja BiH, ali i evropska i svjetska šampionka.

Mejrema, Leontina, Ajna, Teodora, Pavle, Ajdin, Eldin, Uroš, Nejra, Safet…samo su neka od imena iz najmlađe grupe takmičara, uzrasta 8 -10 godina iz karate kluba Želja Ipon” iz Srebrenice. Njihova i imena njihovih drugarica i drugova, karateka, kako se jednim imenom nazivaju ženski i muški majstori ovog borilačkog sporta, gotovo svakog vikenda, nakon takmičenja sijaju novim, zlatnim, srebrenim ili bronzanim sjajem. Svi u prosjeku imaju po pedesetak ili više različitih medalja, piše Deutsche Welle.

Karate klub “Želja Ipon”u Srebrenici postoji četvrtu godinu, a medalje su već prestali da broje. Imaju ih možda i hiljadu jer to je klub, čiji se najmlađi članovi u nešto više od tri godine od osnivanja kluba, još nikada sa nekog takmičenja nisu vratili bez osvojene medalje. Trener, učiteljica, drugarica i uzor im je dvadesetčetvorogodišnja djevojka, 14 godina uzastopno prvakinja BiH, evropska i svjetska šampionka Kristina Milošević.

“Karate sam počela trenirati kada sam imala deset godina zahvaljujući jednom dječaku koji me stalno zadirkivao i maltretirao. Poslije nekoliko treninga ostao je začuđen i razbijenog nosa i od tada je karate moja ljubav, hobi, zadovoljstvo i sada to mogu reći i profesija jer karateom se bavim i profesionalno”, kaže Kristina.

Nepobjedivi iz Srebrenice

Ljubav prema karateu dovodi Kristinu na ideju da u Srebrenici “gdje ništa ne uspijeva” pokrene klub. I uspjela je. Ipon je pobjeda (pobjednički poen) u borilačkom sportu i otud i ime kluba “Želja Ipon”. Članovi su uzrasta od 6 do 20 godina, uglavnom ih ima pedesetak.

“Na svako takmičenje idemo da pobijedimo i u tome uglavnom uspijevamo. Od samog početka sam sebi postavljala visoke ciljeve. Najprije u takmičenju i treniranju, sad to prenosim i na djecu, mnogo se trudimo i jako sam zadovoljna rezultatima koje postižu. Trudila sam se da i oni zavole karate kao što ga ja volim, da ne postoji važnija stvar od toga, naravno osim škole jer obrazovanje je najvažnije.Ovo su zlatna djeca i ja ih zovem nepobjedivi, vjerujem da to i jesu. Sigurna sam da će o njima za koju godinu Evropa i svijet još dosta toga čuti”, kaže djevojka koja je pored svih evropskih i svjetskih odličja već dvije godine uzastopno “najbolji trener opštine Srebrenica”, a njeni učenici Mejrema Peštalić i Ajdin Tabaković “sportisti godine” u Srebrenici 2015. odnosno 2016.

DW/ M. Sekulić
DW/ M. Sekulić
DW/ M. Sekulić
DW/ M. Sekulić

I sa malo se može napraviti mnogo

Ljubav prema sportu, veliki trud, rad i želja za uspjehom su, čini se, glavna pokretačka snaga, koja članove ovog kluba vodi ka dobrim rezultatima jer uslovi u kojima rade su više nego skromni. Treninzi se održavaju u sportskoj sali SŠC Srebrenica koja je mala i sa lošim osvjetljenjem ali Kristina kaže da su zadovoljni jer su tu dobro primljeni i osjećaju se kao kod kuće.

“Potrebna nam je oprema, rukavice,štitnici, kimona i što, šta drugo za treninge i takmičenja što je jako skupo. Ovo je skup sport treba dosta novaca. Voljela bih kada bi klub ima veći budžet ili neke sponzore, koji bi mogli finansirati takmičenja. Imamo dosta talentovane djece kojoj nažalost njihovi roditelji nisu u mogućnosti da priušte opremu i odlazak na takmičenje. Sredstva koja dobijemo iz opštinskog budžeta jedva su dovoljna za elementarne troškove i godišnju članarinu, koju plaćamo Karate Savezu BiH. Sve drugo finansiraju roditelji naše djece”, kaže Kristina

Karate klub u Srebrenici i pored ovakvih rezultata, iz budžeta opštine ima planiranih 3.000 KM za ovu godinu ili čak 23 puta manje nego fudbalski klub u kojem gotovo da nema ni jednog fudbalera iz Srebrenice ali to je druga priča.

Mi smo velika porodica

Primjećujemo da je sastav svih takmičarskih ekipa gotovo u pravilu multietnički. Kristina na to kaže: “Mi smo kao jedna velika porodica. Za dobar rezultat ekipe neophodno je jedinstvo, da ekipa djeluje, radi, da diše kao jedno. Tako radimo, tako vježbamo. Imam običaj da ih pred takmičenje ako je to moguće izvedem u zajedničku šetnjicu, druženje ali čuli ste od njih samih ko je kome najbolji drug. Među njima nema razlika. Sretna sam i ponosna kada vidim koliko se vole, poštuju, bodre jedni druge. Među njima nema ljubomore, nema sujete i predrasuda. Možda zbog toga i jesmo uspješni. Mislim da ova djeca trebaju biti primjer i dokaz da je zajednički život u Srebrenici itekako moguć. Djeca to žele”, kaže Kristina Milošević.

Njene riječi potvrđuje neko od koga se to možda mnogi ne bi nadali. Neko i čije zanimanje za sport nije baš svakidašnje, uz posao koji radi. Efendija Damir Peštalić, glavni imam Medžlisa islamske zajednice u Srebrenici rekreativno se bavi sportom i tu ljubav je prenijeo i na svoju djecu. Najstarija kćerka igra odbojku, srednja Mejrema već je poznato ime karatea u svom uzrastu dok najmlađi sin tek uči karate forme.

“Ja volim sport i mislim da je sport, posebno ovdje u Srebrenici prilika da ljude zbližava, naročito djecu koja su tako da kažem, čista, ne znaju za zlo, hvala Bogu. U tom smjeru treba da ih edukujemo, da zajedno rade, zajednički ostvaruju rezultate i postižu uspjehe. U svemu ovom, kao roditelj, želim posebno naglasiti ulogu koju ima mlada djevojka Kristina, koja je mojoj i ostaloj djeci trener i više od trenera. Djeca se druže, međusobno su veliki prijatelji. Ona ih okuplja, odgovorna je, profesionalna i u svakom pogledu pozitivan je primjer djeci. Meni je zadovoljstvo slobodno vrijeme potrošiti da bi djecu odvezao na trening ili takmičenje jer djeca su nam budućnost, u njih moramo ulgati svi kao zajednica”, kaže efendija Peštalić.

Slično govori i Enver Begić ponosan na desetogodišnjeg sina Eldina, koji nam kaže da trenira karate godinu dana, ima 14 medalja, 6 zlatnih, 2 srebrene i 6 bronzanih. Enveru to znači mnogo:

“Nastojim mu maksimalno pružiti podršku i voditi ga na razna takmičenja diljem BiH. I mi roditelji se uz njih zbližavamo i družimo, jer tu se ne gleda ko je koje vjere. Pomažemo jedni druge, nekad ja ne mogu da vozim djete pa ga vozi Miško, Kristina ili ja vozim još nečije. Tako rade i drugi roditelji jer svima nam je cilj da naša djeca budu uspješni i čestiti ljudi. Najveća nagrada za sve nam je kada vidimo svoju djecu sretnu i zajedno na pobjedničkom postolju”, zaključuje Begić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.