Večeras će beogradska publika poslije dugo vremena u Zadužbini Ilije Kolarca vidjeti bosanskohercegovačkog književnika, scenaristu i akademika Abdulaha Sidrana, u okviru programskog ciklusa "Poezija uživo".

Abdulah Sidran kaže da ne zna ni sam koliko ima pjesama i dodao da ne piše mnogo, već samo kad mora.

“50 godina pišem, rijetki su bili trenuci da se u trenutku pisanja čovjek osjeća sretnim, pisanje je težak posao, rudar u jami na 600 metara ispod zemlje u toku radnog vremena izgubi dvije-tri kile, a od dvije do četiri kile izgubi velemajstor šaha dok odigra partiju. Tako je i pisanje težak posao, o kome ne znaju oni koji nisu unutra. Ako me vidite da perem sudove to znači da mi nije do pisanja. Moj je život tekao tako da nisam razmišljao o književnosti, već kako da preživim”, kaže Sidran.

On kaže da ima lijepa iskustva i da zna šta znači kada treba izaći pred publiku i koliko je važno procijeniti obrazovni nivo i mentalni sklop.

“Na Kolarcu sam nastupao pre 30-40 godina, nemam ideju kakva me publika očekuje, uzdam se u sposobnost improvizacije i da ću umeti da prilagodim. Treba dati presjek onoga što jesam kao pjesnik. Kazivaću tako da ko nikad nije čuo za mene stekne uvid na šta sam ja potrošio 50 godina i ima li šansi da se poslije mog odlaska zadrži u memoriji unutar naših jezika”.

Sidran je istakao da je najpametniju rečenicu u istoriji napisao Marks, kada je kazao da “tradicija svih mrtvih kao mora pritska mozgove živih” i dodao da je prokletstvo naših prostora sadržano u tome da kod nas prošlost ne prolazi.

“Vuk Krnjević je imao stih za kojim smo išli kao geslo – “sudbina očeva je u našim rukama”, naša sudbina i sudbina naših unuka je u rukama naših očeva i dedova, dotle je bio u pravu Marks, ja sam u svojoj knjizi naveo desetinu primjera gde se ova teza pokazuje potpuno egzaktnom, sin četnika je otišao u četnike, sin partizana je ostao u Sarajevu da bude u ulozi žrtve. Mržnja je idiotska, apstraktna pojava, ima i pojava i osoba koje ne krijem da mrzim, neću da se pravim boljim nego što jesam, strana je ljudskoj prirodi ideja o praštanju, mnogo je prirodi bliži Mojsije nego Isus, koji kaže oko za oko zub za zub, nego Isus koji kaže ko tebe kamenom ti njega hljebom, treba velika borba sa samim sobom da bi čovjek dosegao taj nivo pa da može biti velikodušan i jak da zanemaruje uvredu”.

Na pitanje da li su narodi isti sada kao oni prije ratova, Sidran je naveo da izbjegava upotrebu pojma narod, jer, kako je rekao, misli da je ta riječ prazna od sadržaja.

 “Kad se u Sarajevu svađam ja kažem, slušaj, bošnjački narod je onaj što na utakmice nosi baklje, pa se potuku i onda se u vijestima više piše o tome, a bošnjački narod je i onaj što napuni pozorište i gleda Madam Baterflaj, i termin nacionalizam je postao prazan jer je sveden na puki instrument za vladanje. Ta vlast koja ima instrumente u rukama može da oblikuje narod i dužna je da ga oblikuje, mi smo imali nesreću da nas zadesi epoha u kojoj se oblikovanje dešava na uništiteljski način, na način gdje ćete kod kontejnera vidjeti univerzitetskog profesora, dok neko potroši 50.000 maraka u kockarnici i to mu nije važno”.