Dvadesetsedmi januar širom svijeta obilježava se kao dan sjećanja na žrtve Holokausta. Kako su preživjeli pogrom u Drugom svjetskom ratu, sjeća se i nekolicina sarajevskih Jevreja.

Svaka ispovijest o pogromu Jevreja potresna je na svoj način. U Sarajevu je ostalo malo onih koji mogu ispričati svoje priče.

N1: Gospođo Erna, dobar dan.

Debevec: Dobar dan.

N1: Kako ste?

Debevec: Dobro je, dobro je, kako ste Vi?

Erna Debevec započinje sjećanjem na prve simptome antisemitizma, u istom gradu u kojem je rođena i odrasla i u kojem nam danas priča kako je preživjela Holokaust.

“Pred sam početak rata sam osjetila to, a i moja sestra, da su nas jevrejsku djecu istjerali iz škola. Ja sam bila pošla u prvi razred osnovne škole, samo prvi polugodište, u januru je došla odluka da jevrejska djeca ne mogu da idu u školu. Već je počelo i da se obilježavaju Jevreji, moj tata je morao već da nosi žutu traku”, kaže Debevec.

N1: Sjećate li se Vi možda nekih razgovora Vaših roditelja iz tog perioda?

“Gdje su pokupili, koju ulicu, dokle su stigli, a onda su počeli razgovori – moja mati je rekla: “Ja sa djecom idem!””, otkriva ova Sarajka.

Udobnost gradskog života ubrzo zamijenjena izbjeglištvom. Mostar, Split, hrvatski otoci – od mjesta do mjesta, porodica je lutala sa lažnom propusnicom sa muslimanskim imenima.

“Međutim, ne bi nas bilo da nije kapitulirala Italija u septembru ‘43, tada su našli u kancelarijama tih oficira talijanskih da su pripremali da čitav logor predaju Nijemcima. Da se to desilo, nas ne bi bilo i ja sad vama ne bi imala šta pričati”, ističe Debevec.

N1: Ali Vi ste preživjeli i zadnji rat u BiH i Drugi svjetski?

“Mi moramo da vodimo računa o jednoj stvari, da smo u Drugom svjetskom ratu bili glineni golubovi. Preživjet’ nismo mogli ni slučajno. A ovdje smo dijelili sudbinu sa sugrađanima. Kako je njima bilo, tako je bilo i nama”, kaže Debevec.

Jedna je od rijetkih koji je sjećaju dva rata, ali i jedna od rijetkih čija usta čuvaju od zaborava ladino – jezik sefardskih Jevreja.

“A su hora, su angustia…” To znači “u svoje vrijeme, svoja muka”. To govore ljudi koji su optimisti, a to treba govoriti pesimistima, zato što se oni odmah sekiraju i predviđaju nešto loše. A što bi čovjek to mislio? Kad te zvekne, onda se sekiraj, nemoj unaprijed, može biti i da se neće to desiti”, poručuje Debevec.

U Ustavu BiH Jevreji nisu u kategoriji konstitutivnih naroda, već ostali. Erni Debevec, rođenoj Cabezon, čiji su preci na ove prostore došli prije pet stotina godina, ova riječ i danas pomalo zapara uši.