Prije 34 godine zapaljen je olimpijski plamen u Sarajevu. Počele su četrnaeste Zimske olimpijske igre, bajka koja je trajala sve do 19. febuara. Kako je snijeg počeo padati u zadnji čas, kako je Slovenac Jure Franko u veleslalomu Jugoslaviji donio srebro, kako je Sarajevo ujedinilo Istok i Zapad... Trenuci su kojih ćemo se sjećati.

XIV Zimske olimpijske igre su događaj koji Sarajlije nikada neće zaboraviti. Istorijski važno, ne samo za nas. Na olimpijadi su nastupile Rusija i Amerika, Istočna i Zapadna Njemačka. Zastava koja se vijorila na otvaranju, danas se brižljivo čuva u stanu tadašnjeg direktora dvorane “Zetra”. Zajedno sa drugim uspomenama.

“Ona mi je posebno draga, nju smo, recimo ‘92, kad smo slavili godišnjicu Olimpijade, na stadionu brzog klizanja postavili i tada smo i olimpijski plamen zapalili. Tad su je pokušali ukrasti i od tada je nikom ne dajem. A ova druga zastava, jer ona je visila u dvorani za vrijeme igara. Tužno je reći, da kad se Zetra rekonstruirala ‘98, arhiv Olimpijade je otišao u otpad. Nešto je spašeno nakon toga, a neki ljudi su smatrali da je to smeće”, sjeća se Slavko Malec, funkcioner u Organizacionom odboru u ZOI 84 i direktor “Zetre” u vrijeme ZOI 84 i organizator umjetničkog klizanja na ZOI 84.

A Malec je i ovo draga uspomena – maksimalne ocjene za klizački par “Torvill i Dean”.

“Dan danas se pamti Sarajevo po ovom klizanju, a ono se kaže ‘Sarajevski bolero'”, dodaje Malec.

Još je bilo trenutaka za pamćenje. Slovenac Jure Franko donio je Jugoslaviji srebro u veleslalomu. ‘84 u Sarajevu bila je odskočna daska i klizačici Bibiji Kerli.

“Kad sam bila na Olimpijadi u Sarajevu, nisam uopšte sanjala da ću za četiri godine biti u Kalgariju. Međutim, zahvaljujući mojoj upornosti, ostvarila sam tu olimpijsku normu i otišla sam u Kalgari te 1988. i postavila sam sve jugoslovenske rekorde. Svaki put kada dođe taj 8. februar, u meni se probude te neke divne uspomene na tu Olimpijadu”, otkriva Bibija Kerla, bivša klizačica.

Snijeg koji je zapadao u posljednji čas Olimpijadu je pretvorio u san, sjećaju se građani. Kada smo ih pitali o uspomana na ‘84, svi su prvo odgovorili – širokim osmijehom.

Anketa:

“Kako neću pamtiti, ženska glavo! Najljepše što je ikada u svijetu bilo!”.
“Pamtim je k'o super, super događaj, koji je Sarajevo iz srednjeg vijeka doveo do modernog grada”.
“Prelijepo je bilo, prelijepo. Vjerujte, taj dan kad je snijeg pao, odnosno to otvorenje, ja sam bila na otvorenju i tu noć je padao snijeg”. “Ujutru po ulici nigdje ni pahuljice nema, to je sve bilo očišćeno”.

Brzo se i uoči Olimpijade i radilo i gradilo. Razni objekti, Bob staza Trebević, skakaonica Igman, olimpijsko selo Mojmilo, infrastruktura na planinama, Zetra, samo su dio. Kada je Dragan Sokolovi baš uoči Olimpijade počeo raditi u jednom hotelu na Jahorini, sve do danas nije mijenjao radno mjesto.

“Hotel je pušten u rad negdje 19. decembra 1983. godine i bila je onako jedna jurnjava sa rokovima, jer nakon odlaska kući u popodnevnim satima, kada se dođe ujutru, nije se moglo prepoznati kolliko se uradilo. Radilo je na stotine ljudi u 3 smjene. Radilo se tolikom dinamikom da se stigne sve na vrijeme”, kaže Dragan Sokolović, Olimpijski centar Jahorina.

Prošle su 34 godine, stanje olimpijskih simbola znatno je drugačije.

Na primjer, bob staze na Trebeviću. Baš kao i skakaonice na Igmanu, zub vremena ih dalje uništava. Ko će ih obnoviti i kakva će biti njihova funkcija, još su pitanja bez odgovora.