Igra opstanka

Vijesti 23. mar 202017:11 > 17:50
N1/Pixsell-Igor Kralj/AFP-Andreas Solaro

Sjećate li se gdje je svijet stao prije pojave koronavirusa?

Je li ono čemu svjedočimo, s čime živimo ili umiremo u doba korone, vrijeme koje će nas kao svijet dovesti na neku novu razinu i kako će ona izgledati? U izvanrednoj situaciji slušamo upute, čuvamo se, brinemo za sebe i jedni za druge, dok sjedimo u kućama, dezinficiramo svakodnevicu i živimo od danas do sutra, razmišljamo i o svijetu kojem je koronavirus postao dirigent. O tome kako će u budućnosti izgledati naše društvo, ekonomija, međuljudski odnosi, kultura, obrazovanje… Svjetski državnici objavili su „rat protiv nevidljivog neprijatelja“ i ovo nazvali „najvećom krizom nakon Drugoga svjetskog rata.“ Granice se zatvaraju, avioni prizemljuju, virus je napravio globalnu disrupciju.

Američki Nobelovac, mikrobiolog Joshua Lederberg jednom je napisao kako je jedina i najveća prijetnja ljudskoj trajnoj dominaciji na ovoj planeti – virus. Nema bombe, otrova, plana napada s tolikim potencijalom da napravi toliko štete, pisao je Lederberg. Prije tri godine, nakon preporuka radne skupine glavnog tajnika Ujedinjenih naroda uspostavljen je Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize. Ključna ideja za osnivanje ovog tijela bila je da se donositeljima odluka diljem svijeta, državama, vladama pruži neovisna i stručna procjena kapaciteta za epidemije i druge hitne situacije sa zdravstvenim posljedicama. Trebalo je poslužiti kao stvaranje mape za sigurniji svijet baveći se ključnim rupama u lokalnim i globalnim zdravstvenim sustavima, kapacitetima prevencije, detekciji i odgovoru na zdravstvene krize, potrebi da se ubrza i pojača istraživanje i razvoj i ojačaju globalni i regionalni kapaciteti i načini financiranja.

Uoči prošlogodišnje Opće skupštine UN-a, upravo je ovaj odbor, koji vode bivša norveška premijerka i bivša direktorica Svjetske zdravstvene organizacije Gro Harlem Brundtland i glavni tajnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy, u svom izvješću objavio kako postoji vrlo ozbiljna prijetnja globalne pandemije i to smrtonosnim patogenom koji se prenosi zrakom i koji bi mogao pomesti pet posto svjetske ekonomije i ubiti do 80 milijuna ljudi.

‘Nismo spremni’

Najvažniji zaključak izvješća bio je – nismo spremni. Objavili su detaljnu studiju u kojoj se opisuje oštar udar pandemije na politički, financijski i logistički globalni sustav. „Ono što sprječava našu pripravnost jest nedostatak kontinuirane političke volje na svim razinama. Iako nacionalni lideri na zdravstvene krize odgovaraju kada snažno ojačaju strah i panika, većina zemalja ne posvećuje dovoljno dosljedne energije i sredstava potrebnih kako bi se spriječilo da epidemije ne eskaliraju u katastrofe“, piše u izvješću. UN-ova Opća skupština održana je prošloga rujna uz seriju sličnih realnih i alarmantnih izvješća koja su govorila o humanitarnim krizama, izbjeglicama, klimatskim promjenama, nedostatku pitke vode, hrane, sukobima diljem svijeta. Kolektivna svijest kroz godine ima problem s traumama. One se ili potiskuju ili negiraju, ili su pak toliko duboke da određuju individualna ponašanja i državne politike. Traume nakon epidemija, koje su nakon Drugoga svjetskog rata bile uglavnom suzbijane ili lokalizirane, kao da nisu ostavile trag ili svijest o ranjivosti čovječanstva i našem mjestu u svijetu. Naša generacija nije doživjela kugu niti španjolsku gripu. A ta generacija je ona koja je globalno živjela u prosperitetu i blagostanju. Generacija zapadne hemisfere liberalnih demokracija koja je svoj poredak ekonomski globalizirala. Udari SARS-a, svinjske gripe ili ebole koji su svjetsku ekonomiju koštali od 40 do 50 milijardi dolara svaki, sanirani su i činilo se, utopljeni u globalizacijski stroj koji je nastavio dalje. Istodobno stručnjaci su slali savjete i upozorenja o disrupciji globalnog okoliša, zoonotskim virusima, biološkoj sigurnosti, ljudskom ponašanju, hiperurbanizaciji i hiperpovezanosti. Tek kada nas je zagrlio COVID-19 doživjeli smo totalno ubrzanje koje nas je poput šamara posred lica podsjetilo i na međusobnu povezanost i na globalnu ranjivost.

U samoći naših domova sada otkrivamo informacije koje su nam podastirane godinama o utjecaju čovjeka na klimatske promjene, fragilnosti svjetskog sustava opskrbe, problemu neplaćenog rada u području zdravstvene i kućne skrbi, otpornosti i sposobnosti našeg javnog ili privatiziranog zdravstva da pumpa punim kapacitetom u izvanrednom stanju, o budućnosti rada, o on-line životu, o bioraznolikosti i mikroskopskom svijetu koji živi s nama i živio je prije nas, o ljudskoj ruci koja je sebi prilagodila okoliš, proizvodnju hrane, distribuciju resursa, o mikrobima koji su poharali usjeve na jednoj svjetskoj lokaciji što je izazvalo rast cijena te banane ili pšenice na drugom kraju zemaljske kugle. Iako su mnoge države i globalna tijela u svojim politikama i programima epidemije, pandemije, zarazne bolesti stavljale na listu prioriteta i uvrstili ih u sigurnosne prijetnje, dobili smo podsjetnik da našu stvarnost i budućnost moramo shvatiti ozbiljno. Sada možda nije vrijeme za vikanje kako nam je sve bilo pred nosom. Sada je, osim preživljavanja krize i formiranja adekvatnog odgovora na nju, vrijeme u kojem se mora gledati naprijed i vidjeti kako i u kom smjeru čovječanstvo može promijeniti kurs u igri opstanka za svih sedam plus milijardi ljudi na planeti koji su i do pojave koronavirusa živjeli u potpuno drugačijim startnim pozicijama, uvjetima, mogućnostima.

Multilateralne organizacije poput Svjetske zdravstvene organizacije borile su se za to da budu i ostanu relevantne, dok su je zemlje od SAD-a do Kine omalovažavale i ignorirale, uskraćivale joj financiranje ili dovodile u pitanja njezine procjene. Nemogućnost globalnog odgovora na krizu vidljiv je od Italije, koju poznajemo kao državu s najviše promijenjenih vlada u suvremenoj europskoj povijesti, a u kojoj je najveći broj umrlih u svijetu, do Sjedinjenih Država, zemlje privatiziranog zdravstva, gdje je u jednoj od najvećih svjetskih urbanih aglomeracija, New Yorku, sada pet posto ukupno zaraženih na svijetu. I prije pojave koronavirusa nastale su nove znanstvene discipline poput planetarnog zdravlja koja je fokusirana na sve vidljivije veze između ljudskog i blagostanja drugih živih bića i cijelih ekosustava. Autor knjige „Prelijevanje“ (Spillover), David Quammen nedavno je u New York Timesu napisao: „Vršimo invaziju tropskih šuma i drugih divljih staništa u kojima su tolike biljne i životinjske vrste, a među njima, toliki nepoznati virusi. Siječemo drveće, ubijamo životinje ili ih zatvaramo u kaveze kako bi napunili dućane i tržnice. Ometamo ekosustave i otpuštamo viruse iz njihovih prirodnih domaćina. Ono što se događa jest da njima trebaju novi domaćini. Često smo mi ti.“

Hoće li se svijet promijeniti?

Svijet vode politike i gura ga ekonomija. S koronavirusom, mnogi su pohrlili s konstatacijom da je izvanredno stanje i pošast zbog čije pojave se ne može uprijeti prstom u krivca kao kod finacijske krize ili terorističkih napada, dovela do kraja populizma. Do početka izvanrednog korona stanja neprijatelji su bili migranti, globalizacija, otvorene granice. Bili su to procesi i pojave koji su, prema njihovim riječima, uništavali naše suverenitete, naš način života, bili su bauk i prijetnja. No izazovi s kojima smo bili i politički i ekonomski suočeni prije korone, s izvanrednim stanjem nisu potopljeni i nestali. Da, ljudi su dali više povjerenja znanosti, da, ljudi su zbog svoje i dobrobiti zajednica odlučili slušati vlast i vjerovati joj da zna kako voditi društvo u izvanrednoj situaciji, da ljudi su shvatili da za brojne stvari koje su pred nama kao čovječanstvo, mora postojati zajednički odgovor. I to je dobro. Ono o čemu se sada može samo spekulirati, što je u svakom smislu nezahvalno, jest kako će naša društva i globalna zajednica izgledati nakon tog izvanrednog stanja.

Što danas znači vijest da su se prvi slučajevi koronavirusa pojavili u najgušće naseljenom prostoru na svijetu Pojasu Gaze ili u Siriji, razorenoj zemlji nakon devetogodišnje ljudske muke i patnje? Što danas znači vijesti o tome da je u godini reizbora nakon pokušaja opoziva, Donald Trump stavljen pred zid zbog koncepta američkog zdravstvenog sustava. Što znači kada vidimo snimke sretnih kineskih liječnika iz Wuhana koji kao da su na sletu, poput lepeze jedan za drugim skidaju maske proglašavajući kraj izvanredne situacije, što znače dronovi koji lete nad španjolskim promenadama i upozoravaju građane da se vrate u svoje domove, što znači vijest da je republikanski američki senator Richard Burr navodno iskoristio povlaštene informacije o nadolazećoj pandemiji kao član senatskog obavještajnog odbora i na brzinu se obogatio na burzi, što znače procjene o krizi lanca ponude i potražnje, mijenjaju navika i potreba u krizi, što znači premještanje škola u virtualni svijet? Naši strukturni problemi i izazovi još su tu. Od korupcije i poreznih oaza, do dezinformacija, kibernetičke budućnosti, demografskih izazova, migracija, budućnosti socijalnih i ekonomskih politika društava, pa sve do moguće sekuritizacije i biometričke kontrole naših života i podataka. Sada začinjeni i ispremreženi virusom.

Iza izvanrednih mjera, javnozdravstvene akcije globalnih razmjera, ali nacionalnih okvira, zbog koje smo se za dobrobit svih dobrovoljno odrekli naših sloboda, od kretanja do dodira, vrijeme koje je pred nama vjerojatno će se iznimno promijeniti, samo još nitko nije siguran u kojem smjeru. Hoće li ljudi biti solidarniji, hoće li ratovi stati, hoće li se klima obnoviti, hoćemo li živjeti u državama u permanetnom izvanrednom stanju, hoće li se globalizacija usporiti, hoće li društva i ekonomije propadati ili prosperirati, hoćemo li se vratiti lokalnom, onom u neposrednoj zajednici? Hoće li se demokracija kakvu znamo adaptirati i poboljšati ili ćemo završiti u autarkiji ili autokracijama? Hoće li i može li ostati isto kao prije?

U intervjuu BBC-u 1959. godine, britanskog filozofa Bertranda Russella voditelj je pitao koji bi savjet dao budućim generacijama.

Voditelj: „Pretpostavimo Lorde Russell da će ovaj film gledati naši potomci, kao nekakav stari zapis za tisuću godina. Što mislite da je važno reći toj generaciji o životu koji ste živjeli i lekcijama koje ste iz njega naučili?“

Russell: „Želio bih reći dvije stvari. Jednu intelektualnu i jednu moralnu. Intelektualna stvar koju bih im želio reći jest slijedeća – kada izučavate bilo koju stvar ili razmatrate bilo koju filozofiju, upitajte sami sebe samo koje su činjenice i što je istina koju te činjenice nose. Nikada ne dopustite da vas zastrani bilo ono u što biste željeli vjerovati ili ono što vi mislite da bi bili korisni socijalni učinci ako bi se u njih vjerovalo. Gledajte samo i isključivo u ono što su činjenice. To je intelektualna stvar koju bih želio reći. Moralna stvar koju želim izgovoriti jest vrlo jednostavna. Rekao bih – ljubav je mudra, mržnja je glupa. U svijetu koji sve više postaje međusobno povezan, moramo se naučiti međusobno tolerirati, moramo se naučiti nositi s činjenicom da neki ljudi kažu stvari koje nam se ne sviđaju. Jedino na taj način možemo živjeti zajedno, a ako ćemo živjeti zajedno, a ne umrijeti zajedno, moramo naučiti vrstu ljubavi prema bližnjem i vrstu tolerancije koja je apsolutno vitalna za nastavak ljudskog života na ovoj planeti.“

U seriji tekstova i razgovora u sljedećim danima, na N1 portalu trudit ću se donositi vam relevantne razgovore o globalnim temama koje su pred nama, priče iz svijeta o našoj sadašnjosti i budućnosti, ali i nekim mjestima koja su nestala s naslovnica. Nadamo se da ćete nas čitati…

Ivana Dragičević

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad