Za priču o takozvanim „Dunavskim Švabama“ u Podrinju malo ko zna. Sve počinje kada je u Gracu 1992. godine, jedna Austrijanka, u izbjegličkim centrima tražila bosanske prognanike iz mjesta Šepak.
Nakon što je pronašla nekoliko porodica ponudila se da pomogne i objasnila im je na bosanskom jeziku ko je i gdje je rođena. Bila ja to Kati Kurc, rođena desetak godina prije Drugog svjetskog rata“ na Branjevu, u blizini zvorničkog sela Šepak.
Priča počinje u vrijeme Austro-Ugarske vladavine, kada se na prostorima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Vojvodine, sprovodi intenzivna kolonizacija njemačkog življa iz područja sliva rijeke Dunav. Nekoliko njemačkih porodica, ili kako ih je narod nazvao Dunavske Švabe, stiglo je 1892. u Branjevo. Plodno i pitomo područje uz Drinu se pokazalo kao dobro, što ga čini primamljivim za nove doseljenike. Vrijedni i uporni za veoma kratko vrijeme uspijevaju izgraditi naselje koje je po svom izgledu karakteristično za ravničarska naselja, što ga čini drugačijim od susjednih u kojima žive Bošnjaci i Srbi. Nijemci su sa sobom donijeli svoje običaje i kulturu, a naročito veliku pažnju poklanjali su radu i obrazovanju. Fotografije koje govore o njihovom životu iz tog vremena su najbolji svjedok. Sama činjenica da su u to vrijeme imali fotografski aparat čime su bilježili sve važnije događaje, dovoljan je pokazatelj njihovog ekonomskog napretka. Otvaranjem dućana, zanatskih radnji, taksi službe, izgradnjom škole i ostalih infrastrukturalnih objekata postaju neka vrsta adiminstrativnog središta.
Ovdašnji starci iz Šepka i danas se sjećaju onog što su im njihov stariji govorili:
„Što je bilo da se nauči, od njih smo naučili. Što je bilo majstora, od A do Ž, tu je bilo. Šta god hoćeš, ideš na Branjevo. Dok oni nisu došli kukuruz se ovdje sijao tako što smo ga bacali kao pšenicu. Od njih smo načili i počeli ga sijati u redama.“
Njemačke porodice su na Branjevu boravile do 1942. godine, kada su uz podršku njemačke vojske kamionima odvezeni u Poljsku. Danas, jedni žive u Kanadi, dok su drugi rasuti širom Njemačke. Svakih deset godina su imali okupljanja u jednom gradu u Njemačkoj, u okolini Štutgarta.
Naselje koje su izgradili je nakon njihovog prisilnog odlaska potpuno uništeno i devastirano. Jedini trag koji je do 90-ih godina ostao je jedan bunar, kao neki trag života. Poslije Drugog svjetskog rata, kad je selo razrušeno, tu je formirano poljoprivredno dobro, tzv ekonomija. Pod pritskom tadašnje komunističke vlasti bilo kakva priča o postojanju života na Branjevu, pa i bošnjačkog i srpskog stanovništva i okolnih mjesta, postoje zabranjena tema.
Zvorničko naselje Branjevo danas je poznato kao mjesto gdje je u julu 1995. godine tokom srebreničkog genocida ubijeno oko 1.200 podrinjskih Bošnjaka. Nakon što su zarobljeni u pokušaju da šumama dođu do slobodne teritorije, podrinjski muškarci i dječaci su autobusima i kamionima dovedeni do vojne ekonomije na Branjevu gdje su ubijeni.
Poslije rata, na Branjevu je izgrađeno stotine kuća, u kojima žive Srbi što su tokom rata napustili područje Federacije BiH, i nisu se više željeli vraćati tamo.
Zainteresovani pričom Austrijanke koju su čuli u Gracu, trojica kolega Muhamed Berbić, Muhamed Kahrimanović i Zijad Nuhanović počinju raditi na istraživanju ove teme, saznavši da postoji i knjiga o Branjevu, štampana na njemačkom jeziku.
„Knjigu „Branjevo na Drini“ pronalazimo u muzeju Dunauschwaben Sindelfingenu, nedaleko od Stuttgarta, u kojoj nailazimo na izuzetne zanimljivosti o naseljavanju, životu, radu, rađanju… tih ljudi, i tada se odlučujemo na temeljitije istraživanje sa ciljem snimanja dokumentarnog filma“, pojašnjava Berbić.
„Tragom biografije o autoru knjige Gustavu Bajeru, koji je rođen na Branjevu 1920. godine, odlazimo u Ubstadt-Weiher kod Karlsruhe i saznajemo da je Gustav Bayer umro 2003. godine. Imao je sina koji se zvao Bruno i kćerku Katrin. Susret sa njima doživio sam kao nešto posebno, kao susret sa nekim dobro znanim ljudima nakon puno godina, iako sam ih, naravno, tada tek upoznao“, priča nam Zijad Nuhanović dojmljivo svoja iskustva sa snimanja.
„Fascinira to sa koliko ljubavi i nostalgije je pisao Gustav Bayer o zavičaju u kome je rođen i odrastao. Takvu količinu prisnosti za rodnom zemljom, vjerujete, nisam osjetio ni kod mnogo naših ljudi, koji su takođe pod sličnim okolnostima otišli iz BiH. Ne mogu se oteti utisku ni pjesmi „Nostalgija u daljini“ (Heimweh in der Ferne), koju je 1974. godine u Winnipegu u Kanadi napisala Käthe, takođe objavljenoj u Bayerovoj knjizi, koja govori o nezmjernoj ljubavi prema Drini, Bosni i sjećanju na djetinstvo provedeno pokraj te čarobne rijeke“, kazuje Nuhanović, koji dalje priznaje da je ostao bez riječi kada im je Bruno pokazao jednu limenu kutiju od bombona u kojoj se nalazio ostatak od busena zemlje što ju je njegov otac donio sa Branjeva i kojom je svoga sina zadužio riječima:
„Kada umrem, molim te, prvo me pospi ovom mojoj bosanskom zemljom, zemljnom na kojoj sam rođen i koja me othranila“.
Helana Bayer, bliska rodica od Gustava, u Zvorniku je podučavala njemački jezik dijete jednog inženjera Slovenca, koji je radio na izgradanji pruge Tuzla-Zvornik neposredno pred Drugi svjetski rat. Tu je upoznala Hasana Topčića iz Zvornika. i udala se. Po datašnjim zakonu dobiva i novo ime Fatima, i ona praktično ostaje jedina u Bosni nakon 1942. godine, kada naprasno bez ikakvog objašnjenja po direktivi i uz podršku njemačke vojske svi napuštaju Branjevo, te kamionskim karavanom bivaju odvezeni u Poljsku. Kasnije par godina, 1945. doživjet će novo raseljavanje po Njemačkoj, Austriji i Sjevernoj Americi.
Tokom života, čim su političke prilike nakon Drugog svjetskog rata dozvolile, Gustav Bayer često je dolazio na Branjevo i sa sobom je dovodio Brunu i Katrin. Tako je održavana dugogodišnja i veza sa rodicom Helenom-Fatimom Topčić. Zijad nam prepričava kako se Bruno prisjećao jednog specijalnog okusa napitka, koji se mogao kupiti samo u slastičarni u Zvorniku, te njegovo zadovoljstvo što se neko iz BiH uopšte sjetio njegovih sunarodnjaka sa Branjeva.
Muhamed Kahrimanović, snimatelj, treći član ove ekipe, iznosi svoje utiske:
„Gustavova kćerka Katrin je, čini mi se bila još emotivnija, ona je ponešto mogla i razumjeti naš govor. Posebno se radovala kada nas je svom sinu predstavila kao ljude iz zemlje gdje je rođen njegov djed. Na neki način sam privilegovan što sam radio na ovoj priči, ali i tužan kada sam spoznao da je od Branjeva do 1995. ostao je samo jedan bunar, jedini trag da je na tom mjestu postojao intenzivan život punih pedeset godina“.
Snimanje dokumentarnog filma, nažalost, nije završeno, jer je partner-koproducent Goethe Institut iz Sarajeva odustao iz projekta, objavljuju samo trailer Branjevo 2012. na YouTube.
„Ne znam tačne motive zašto se Goethe institut povukao iz projekta, ali mislim da bi možda, podvlačim, možda, moglo biti i ono po čemu je Branjevo danas prepoznatljivo i što svakako preko te činjenice ne bi mogli preći ni na koji način u filmu. Naime, na Branjevu je 1995. godine ubijeno 1.200 podrinjskih Bošnjaka u genocidu. Mišljenja sam da su odgovorni iz Goethe instituta stopirali projekat zbog posljednjih kadrova iz trailera koji prikazuju na hiljade novosagrađenih kuća na Branjevu u kojima danas žive raseljeni Srbi iz Federacije BiH“, ističe Nuhanović i zaključuje da je suština dokumentarnog filma „Branjevo“ priča o Dunavskim Švabama i njihovom životu na ovom prostoru, nadajući se da će ipak u neko dogledno vrijeme naći zainteresovanu produkcijsku ili televizijsku kuću koja će učestvovati u ekraniziranju ove zanimljive priče.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
