Osam sekundi

Osam sekundi Izvor: N1

„Drago mi je da dijelimo entuzijazam oko rada za dobrobit naših zemalja i snažne veze između Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država“, napisala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na svom Twitter-profilu, uz fotografiju susreta s američkim potpredsjednikom Mikeom Penceom na redovnoj godišnjoj Konferenciji o sigurnosti u Munchenu.

„Sastali smo se kratko, izmijenili nekoliko konstruktivnih rečenica i dogovorili se o daljnjoj suradnji“, kasnije te večeri hrvatska je predsjednica novinarima prepričala detalje tog historijskog susreta. „Razgovarali smo o daljnjem partnerstvu Hrvatske i Sjedinjenih Država, i zapravo me vrlo ugodno iznenadio njegov vrlo otvoren i srdačan stav. Svakako ćemo nastaviti razgovore.“

Očekivao bi čovjek takvu stvar od nekog tupog nogometnog napadača, jednoga od onih što padaju čim kroče nogom u šesnaesterac - i danima onda tamo kuka i leleče, valja se po travi, previja, prenemaže, plače i doziva staru majku, pa se široko gestikulirajući zaklinje pred sucem u babin grob da ga je protivnički bek pokosio džonom kopačke – smetnuvši sa svoga malog uma da televizija postoji već gotovo stotinu godina, i da sveprisutne kamere danas na stadionu hvataju čak i navijača kad kopa nos, a kamoli napadača kad iz čista mira kao pokošen snajperom padne u šesnaestercu.

I da televizija, oca joj jebem, tu situaciju onda nemilosrdno ponavlja u usporenoj snimci iz devet različitih kutova, kako bi svatko, na neviđenu sramotu pokojne babe i njenog tupog unuka, mogao vidjeti da je protivnički branič bio cijeli metar daleko i da nikakvog kontakta među njima nije bilo.

Očekivao bi čovjek, kažem, takvo besramno foliranje od kakvog tupog i golomozgog napadača, ali ne i od predsjednice jedne prave pravcate, međunarodno priznate države. Hvali se tako Kolinda Grabar-Kitarović konstruktivnim „razgovorom o daljnjem partnerstvu“ i „dogovorom o daljnjoj suradnji“, zadovoljna „entuzijazmom oko rada za dobrobit naših zemalja i snažne veze između Hrvatske i SAD-a“, ali i oduševljena „vrlo otvorenim i srdačnim stavom“ gospodina Pencea, baš kao da je konferencija u Münchenu bila četvrtfinale braniteljskog seoskog turnira, a ne veliki svjetski think-tank derbi u izravnom televizijskom prijenosu, s petstotinjak svjetskih predsjednika, kraljeva, premijera, ministara, političara i biznismena, i barem jednako toliko televizijskih kamera.

Valja se tako hrvatska predsjednica od sreće po travi, prenemaže se i široko gestikulira zaklinjući se u Tuđmanov grob da je razgovarala s Trumpovim potpredsjednikom, pa prepričava detalje tog konstruktivnog i neobično dugačkog, čak pomalo i iscrpljujućeg razgovora, smetnuvši sa svoga malog uma da televizija postoji već gotovo stotinu godina, i da sveprisutnim kamerama u Münchenu ne bi promaklo ni da je Kolinda kopala nos, a kamoli da je „konstruktivno razgovarala“ s američkim potpredsjednikom.

Što smo, dakle, vidjeli kad je sutradan ujutro konačno objavljen snimak?

Vidjeli smo kako se hrvatska predsjednica poput tinejdžerke u backstageu Justina Biebera umiješala među fotoreportere, zaštitare i službenike protokola u velikoj dvorani münchenskog hotela Bayerischer Hof, čekajući pred stolicom u prvom redu, rezerviranom za Mikea Pencea. Vidjeli smo kako je zaustavila zapanjenu njemačku kancelarku Angelu Merkel, zadržavši se s njom u konstruktivnom razgovoru od dvije sekunde. Vidjeli smo kako je potom nestrpljivo zaobišla gospođu kancelarku, ugurala se i besramno zaskočila američkog potpredsjednika, u posljednji čas prije nego što će ovaj zauzeti svoje mjesto.

Vidjeli smo kako se hrvatska predsjednica rukovala s njim i govorila mu nešto šest-sedam sekundi, koliko otprilike treba da se izgovori „gospodine potpredsjedniče, dobar dan, ja sam predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, imate možda sekundu?“. I vidjeli smo kako joj je Mike Pence strpljivo i vrlo detaljno odgovorio po prilici „Yes, sure“.

Vidjeli smo nakon toga kako je vidno zbunjeni američki potpredsjednik smeteno promašio svoje mjesto, a hrvatska predsjednica rascvjetala lica zamakla i nestala među zaštitarima i fotografima, raspitujući se valjda je li netko snimio historijski susret za njen Twitter.
Vidjeli smo, ukratko, da - na neviđenu sramotu hrvatske države i njene predsjednice – nikakvog kontakta između nje i Mikea Pencea zapravo nije bilo.

Vidjeli smo da je cijeli „konstruktivni razgovor“ trajao punih osam sekundi: točno onoliko – vjerujte, nekoliko puta sam provjeravao – koliko od početka do kraja traje rečenica koju ste upravo pročitali. Pa usporeni snimak cijelog povijesnog susreta Pence-Kitarović traje kraće od onog nezaboravnog susreta Mikea Tysona i Marvisa Fraziera u New Yorku 1986.! U tih, eto, osam sekundi - najduljih osam sekundi u svih četiri stotine godina povijesti mjerenja vremena u sekundama – hrvatska je predsjednica stigla ostati zatečena „otvorenim i srdačnim stavom“ američkog potpredsjednika, pribrati se od „vrlo ugodnog iznenađenja“ i s gospodinom Penceom porazgovarati „o daljnjem partnerstvu Hrvatske i Sjedinjenih Država“, te „podijeliti entuzijazam oko rada za dobrobit naših zemalja i snažne veze između Hrvatske i SAD-a“, pa se na koncu još i „dogovoriti o daljnjoj suradnji“ i „nastavku razgovora“.

Čim, jasno, u svojim pretrpanim državničkim itinererima nađu slobodnih sedam-osam sekundi.

Transkript razgovora

Susret Kolinde Grabar-Kitarović i Angele Merkel, recimo, trajao je svega par sekundi kraće od susreta s Mikeom Penceom, pa ipak o njemu nismo saznali baš ništa: nije bilo fotografije na Twitteru, nije bilo „entuzijazma oko rada na snažnim vezama Hrvatske i Njemačke“, nije hrvatska predsjednica, „ugodno iznenađena otvorenim i srdačnim stavom“ njemačke kancelarke, novinarima prepričavala detalje njihova razgovora o „partnerstvu“ i „daljnjoj suradnji“.

O čemu je, dakle, Kolinda Grabar-Kitarović razgovarala s Angelom Merkel, iz nekoga nam razloga nije dopušteno znati, i ja se iskreno nadam da će netko postaviti to pitanje i tražiti jasan odgovor iz Ureda Predsjednice, ako već ne i transkript razgovora, kakav smo dobili nakon susreta s Mikeom Penceom. Twitter dopušta stotinu četrdeset slovnih znakova, dakle sasvim dovoljno mjesta za integralni stenogram: koncentrirano čitanje jednog punog tweeta – provjerio sam i to - traje točno osam sekundi.

Vremenski interval od osam sekundi u američkoj je popularnoj kulturi, recimo, opće mjesto: to je minimalno vrijeme koje jahač u „bull ridingu“, tek jednom rukom držeći uzde, treba provesti na leđima neukroćenog bika kako bi zaradio bodove. Malo ih je koji uspiju toliko izdržati: njemačka kancelarka Angela Merkel, kako smo vidjeli, jednom se rukom držeći za Kolindu izdržala je samo dvije sekunde. Mike Pence je izdržao cijelih osam. Mike Pence je, jebiga, Amerikanac.

Osam sekundi nije nepoznata vremenska kategorija ni u modernoj psihologiji: prije dvije godine svijet je ostao šokiran rezultatima istraživanja američke korporacije Microsoft, po kojemu prosječni suvremeni potrošač koncentraciju uspijeva zadržati točno osam sekundi, manje čak i od poslovično tupe zlatne ribice - u popularnoj psihologiji jedinice za kratku pamet i memoriju – koja koncentraciju zadržava cijelih devet. Danas je, eto, malo ljudi koji uspiju toliko izdržati: Mike Pence, recimo, u koncentriranom je razgovoru s Kolindom Grabar-Kitarović izdržao samo osam sekundi.
Mike Pence, jebiga, nije zlatna ribica.

Ili ipak jest? „Pustit ću vas ako mi ostvarite tri želje: partnerstvo Hrvatske i Sjedinjenih Država, daljnju suradnju i nastavak naših razgovora“, rekla je Kolinda, na što joj je zlatna ribica odgovorila: „Yes, sure.“
Ne morate provjeravati, točno je stotinu četrdeset znakova.

I osam sekundi.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Komentara 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

* Sva polja su obavezna