Jasmin Ligata: Zašto volim/o Edina Džeku

Jasmin Ligata: Zašto volim/o Edina Džeku Izvor: N1

Kada me je kolega nazvao i ponudio da napišem kolumnu o mom radu sa Edinom Džekom, nisam se dugo dvoumio.

Naravno, prihvatio sam, ali ne zato kako bih ispričao kako Edin daje golove i rešeta mreže od Češke do Italije, niti kako mijenja historiju klubova za koje igra i donosi im trofeje, a nisam ni pomislio pisati o tome kako u svakom klubu za koji je nastupio ostavi neizbrisiv trag i obori barem jedan rekord.

Svi to već znaju, a ima i onih koji zatvaraju oči, namjerno, ne želeći priznati da nikad nismo imali boljeg i priznatijeg od njega, ali to je već njihov problem. Ne, neću ni o tome pisati, već o Edinovoj ljudskoj strani, onoj koju svaki dobar čovjek ima, onoj koju svi mi vidimo, a malo znamo o njoj.

O tome bih mogao pisati danima, jer toliko je dobrih djela učinio ovaj dječak, kojeg najviše volim i trpim jer je jedan od najboljih ljudi koje sam ikada upoznao. Neiskvaren, dobro odgojen i senzibilan više nego on to sam želi priznati.

Petak, 24. mart - Edin je dobivao državnu nagradu za sport od Vijeća ministara i Ministarstva civilnih poslova i pomalo nervozan spremao se za odlazak u Ministarstvo. Frke, gungula, mali milion ljudi oko njega, slikanje, intervjui, pritisak, slikanje, mediji, sve redom. Iskreno, već nakon 10-ak minuta takve presije ja izgubim strpljenje, ali Edin uvijek ima osmijeh za svakoga, čak i kada njega nešto tišti.

Zašto bi drugi vidjeli da ima problem, zašto bi drugi znali da je i on čovjek od krvi i mesa, zašto bi drugi vidjeli kada je tužan, neraspoložen ili nervozan. Vide to njegovi najbliži i znaju ga u svim situacijama, ali za one koji žude da mu stisnu ruku, da ga upoznaju ili objave sliku s njim, on je uvijek nasmijani Edin.

Nakon dodjele nagrade, požurili smo u UNICEF, gdje se susreo sa predstavnicom UNICEF-a za BiH Geetom Narayan, a odmah potom smo požurili u Roditeljsku kuću u Sarajevu. Već ranije Edin je odlučio da će novčana sredstva od nagrade podijeliti na tri jednaka dijela, a novac je otišao Roditeljskoj kući, te dječijim domovima u Tuzli i Mostaru.

I onda dolazimo, umorni od ljudi i slikanja, intervjua, dolazimo pred Roditeljsku kuću, gdje je malena djevojčica, koja je hvala Bogu otpuštena iz bolnice, odlučila sačekati Edina i uslikati se s njim, iako je više od mjesec s nestrpljenjem čekala da napokon ode kući.

Ostala je!

Zajedno s njom još desetine malih dječaka i djevojčica, koji sa roditeljima vode najvažniju bitku u životu, zapravo, vode bitku za život.
Malena hrabra srca čekala su Edina, čekali su da vise čovjeka kojeg toliko vole, a mogu ga vidjeti samo na TV-u, a taj dan on je dolazio njima, kako bi im dao podršku, vrijedniju od bilo kojeg novca koji će im neko donirati. I došao je, smijao se sa njima, a njihova mala, lijepa lica, ozario je osmijeh. Dao im je nadu i podršku u njihovoj borbi, dao im je snagu da se svaka bitka može dobiti i obećao da će doći opet.

Nisam emotivac, barem to ne pokazujem, ali neke stvari u životu te jednostavno slome, pogotovo kada vidiš dječake i djevojčicu od četiri godine kako se bore protiv zloćudnih bolesti. Ta mala slatka nevinašca, koja su tek počela živjeti i već sada se moraju boriti, a nada postoji.

Fikret Kubat, potpredsjednik i projekt menadžer Roditeljske kuće, naš ljubazni domaćin, ukratko je Edinu ispričao kako je uopšte došao na ideju da osnuje Roditeljsku kuću i zamolio za još nešto.

"Naš mali pacijent Amir, teško je bolestan, a rado bi te vidio. Međutim, ne može sići, pa da li možeš otići na kliniku da ga posjetimo. Jako je bolestan", rekao nam je Fikret, a dileme nije bilo.

Kada se završila posjeta Roditeljskoj kući, ušli smo u Pedijatrijsku kliniku, stali pored lifta, ušli, pritisnuli osmi sprat i ušli u sobu.
Dok ovo pišem, nekako me emocije savladavaju, jer za sreću je nekada dovoljna i jedna lijepa riječ, a kad ti se snovi ostvaruju, onda je sreća neizmjerna. Amir se tek probudio, a kada je otvorio oči pored njega je stajao Edin Džeko, njegov idol, njegov najbolji napadač.

Napomena

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

Emina iz Sportskih igara mladih, sa sobom je imala Romin dres sa brojem 9, koji je Edin poklonio Amiru. Uzbuđenje, pomalo muk, a suze na licima. Izlazimo iz sobe i odlazimo prema liftu. Šutimo, tako drag dječak sa 16 godina, a već se bori za život. Shvatiš u tom trenutku da je sve nevažno, svaki promašaj, svako nerviranje, svaka kritika, ma sve je nevažno. Zdravlje je najbitnije.

Stojimo, šutimo, a Amirova majka dolazi i još jednom moli Edina da se vrati, jer mu Amir ima nešto reći. Ušao sam s njim u sobu, a Amir se pridiže na ruke, teškom mukom i Edinu govori:

"Daj gol za mene, molim te".

Kada mi srce nije puklo. Dječak, kojem je ostalo manje od mjesec života imao je posljednju želju od svog idola. Sageo se, zagrlio ga i rekao mu: "Prvi slijedeći je za tebe".

Znao sam da će ga dati, nije bilo dileme i već u utorak 28. marta ispunio je obećanje. Edin Džeko dao je gol protiv Albanije, svoj 50. u dresu reprezentacije i poklonio ga Amiru.

Zamišljam lice tog dječaka kako čita vijest kako je Džeko dao gol i kako ga je poklonio upravo njemu. Zamišljam kako je nakratko sretan i nasmijan, jer postoji neko ko mu je barem malo uljepšao dan i njegovu tešku borbu i ko mu je ispunio želju, a mogao je poželiti bilo koju.

On je zatražio gol, a Edin ga je dao.

I onda dođe neko i kaže: Dao je gol sa penala, ne trči, ne bori se, ovakav je ili onakav, a sa druge strane, gutamo knedle shvatajući kako je život prolazan i da je jedino bitno od svega biti dobar čovjek.

Samo to. Biti dobar i sve ostalo je nedati sve od sebe da usrećiš i daš nadu onima kojima je ona potrebna.

Život je i majka i maćeha, život je nepravedan, surov, nemiilosrdan, život je kratak i prolazan, život je jedan i daje nam nekad dobre, a nekad loše karte. Uzimamo onoliko koliko nam pruža, a na kraju se sve svede na uspomene, koliko smo imali osmijeha dok smo živjeli i koliko dobrih djela smo učinili.

Amir je izgubio svoju bitku. Dvije sedmice nakon Edinove posjete, preselio je na bolji svijet. Izgubio je bitku za život, a mi smo izgubili jednog divnog dječaka. Njegovo ime će nastaviti živjeti u srcima ljudi koji su ga voljeli, njegovo ime zaslužuje da živi i živjet će.

Želim ti vječni rahmet i najljepši dženet Amire Gljiva!

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Tagovi: Kolumna , Edin Džeko

Komentara 3

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Posljednji komentari

Ganija

Najvredniji je život a kada neko nađe snage da vam ga makar malo produži vrijedan je kao i život rahmet ti veliki Amire hvala ti Đeko

1 0

Pako Alkacer

Jeda je Dzeko...

9 2

IMA BOGA

Mi smo Željini,Džeko je naš!!!

16 4

* Sva polja su obavezna