KOLUMNA| Ćamil Duraković: Priča onih koje sam izgubio

KOLUMNA| Ćamil Duraković: Priča onih koje sam izgubio Izvor: N1

Moja priča nije ništa posebnija od priče svake osobe koja se sjeća, koja se teškom mukom sjeća. Ona je tek mali dio vrijedne knjige, pune još neispisanih stranica, za koju ne mogu pojmiti vrijeme kada će biti napisana, a kamoli pročitana.

Desetine mladih pisaca, istraživača i aktivista koje susrećem svakog dana, onih što dijele sudbinu djece odrasle u ratu, onih što su godine mira proveli u izbjeglištvu, svih nas koji smo nešto čekali, sve je to dio ove vrijedne knjige. Kako i kad da je napišemo kada je toliko nas i još više priča? Da li sam u Podlugovima čekao dom u Bratuncu, u Živinicama da ponovo vidim Srebrenicu, u Janjićima gradio sprat na novoj kući, a sanjao dan kad ću se u Skender-Vakuf vratiti, više nije bitno jer svi smo postali jedno. Postali smo oni koji su preživjeli i čiji jedini san postaje nastaviti živjeti svoje živote tamo gdje su oni stali.

NAPOMENA

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

Većinu vremena u ratu sam proveo sam. Ko zna za šta je to bilo dobro. Roditelji i stariji brat Ferhat su živjeli u selu Luka, majčino i očevo rodno mjesto, koje je dolaskom UNPROFOR-a pripalo zaštićenoj zoni Žepa. Najstariji brat Mušan je, kao težak ranjenik, helikopterima UNPROFOR-a sa drugim teškim ranjenicima iz srebreničke bolnice, prebačen u Tuzlu 1993. godine. Ja sam ostao u Srebrenici i sa četrnaest godina sam krenuo u ratnu školu. Povremeno bi mi dolazila nena Mejra, mamina mati, i ako je bilo šta u kući dajdže Reufa za skuhati, donosila je i kuhala da jedemo. Sada, kada bih krenuo sve pričati, sve me nešto strah da bi moja priča izgubila svoj tok, svoju radnju, a, ne dao Bog, i vrijednost, pa evo da priznam da sam i sam bio zbunjen te 1995. godine. O putu kojim treba da hodim odlučivali su dajdža Reuf i dajdža Asim. Odlučiše. Dajdža Reuf, njegovi sinovi Alija i Asim, i ja krenusmo prema Tuzli, preko šume. Dajdža Asim i njegov sin Amir otišli su u Potočare, nažalost.

Šta ću ponijeti? Ne znam šta ću nositi, znam da razmišljam šta mi treba, šta mi je preče. Uzeh mamin zlatni prsten koji joj je dajdža kupio kada se udala. Eto, ni sam ne znam što sam baš prsten ponio, a ne, recimo, porodičnu fotografiju, ili bilo šta drugo. Pogledam u dajdžu, a on u mene, kao da se više brine gdje će sa mnom nego sa svojim sinovima. Kao da sam teret, a istovremeno i olakšica.

Nas četvorica krenusmo putem Kazana kuda je išla kolona muškaraca prema Šušnjarima. U gradu bijaše sveopći haos. Svi nekud bježaše, niko u istom pravcu, ne gledajući nigdje osim pravo. Kad stigosmo do Šušnjara, zatekosmo hiljade muškaraca, organizovane i spremne na put prema Tuzli. Ko je imao oružje, pridružio se brigadama, a nas koji nismo imali oružje ubaciše u sredinu kolone, zaštite radi. Koliko-toliko naoružani idu naprijed i čuvaju nas. Dajdžić Alija otišao s vojskom, dajdža Reuf, dajdžić Asim i ja ostadosmo u gužvi. U znatiželji hodah okolo, vidjeh rođaka Muhameda i njegovog oca Izeta. Muhamed je bio sa bataljonom policije i kada krenu kolona, odjednom, nekako krenuh s njima. Izgubih trag dajdže Reufa i njegovog sina Asima. Drugog sina dajdže Reufa, Aliju, ću sresti sutradan. I nikad više.

U koloni se osjeća zbunjenost, prve ubijene ljude vidjesmo odmah ispod Buljima. Zavlada strah i panika. Rođak Muhamed mi dade vreću za spavanje i sok u prahu. Meni ostala mala pogača što mi je nena Mejra na polasku spremila i „Ikar“ narezak. U tom stanju straha i panike začuh pucnjeve dole u potoku gdje se, rekoše, sukobila vojska Ejuba Golića sa srpskom vojskom koja je spremila zasjedu. U toj pucnjavi i panici izgubih trag rođacima Muhamedu i Izetu. Tražih nekog poznatog koga ću pratiti i s kim ću dijeliti strah i u traženju dođoh do Kamenice iznad Kravice. Pada noć. I sad kad pišem, sve mi postaje maglovito. Kažu da ljudi kad govore, sjećaju se trenutka kad su zadnji put tu priču rekli naglas, a ne kada se to stvarno dogodilo.

Dok se ovakve priče pišu i pričaju, čovjek mora ''šetati vremenom'', polaziti i vraćati se, da se zapiše, ispriča, što više detalja.

Da se vratim u juli 1995. Zahuča nešto. Kao da pade neko ogromno drvo, vriska, galama, pucanje. Bacih se na zemlju. Lišće po meni. Ljudi oko mene leže, granate padaju okolo, čujem metke kako udaraju u tijela, pa skoro da ih propratim i osjetim svakog. Pomišljam da ćemo svi biti ubijeni. Krijem glavu ispod čovjeka koji je ležao pored mene, a on krije svoju glavu ispod mene. Krijemo se, borimo se za goli život, zajedno, nesebično. U tom trenu dok se krijem, pomišljam na najmilije, svaki trenutak života mi prođe tik ispred mene, a ja gledam, sekiram se i pomišljam da je gotovo, da je kraj. Jedan dio mene vjeruje da će proći, da će stati. Prestade pucanje. Nastade muk. Začuše se krici. Ljudi se dozivaju, traže jedni druge, ja još ležim. Ne vjerujem da sam živ. Opipam tijelo da vidim jesam li pogođen, ustajem i koračam prema obližnjem brdašcu na kojem vidim ljude. Nešto me jako i oštro žulja po vratu, mislim, grančica, rukom pođoh da je sklonim, a ono ruka onog čovjeka, otkinuta mecima zapala za moj ruksak. Kakav je samo strah prostrujao mojim tijelom. Ne usuđujem se gledati mrtve, panično koračam i vidim blijedog komšiju Sameda Halilovića. Dalje, neki čovjek traži nekog svog, plače, u ruci mu gori papir, prevrće čovjeka u kožnoj jakni, a ja prepoznah mog zeta Begu Husića, muža moje rodice Kadefe. Godinama kasnije nisam smio to potvrditi, nadajući se da sam pogriješio, pogrešno gledao, vidio.

Okupljaju se male grupe, raspoređuju i nastavljaju dalje. Pobuna, plač. Jedni se predaju, drugi se redaju u kolonu i kreću dalje. Nailazim na komšiju Muhameda Begića koji kaže da je Almir, njegov rođak, teško ranjen i da ga treba nositi. Ponijeli smo ga u ćebetu, Nedžad, Muhamed i ja. Bili su još neki ljudi tu. Pred zoru se spustismo u dolinu ispod Kamenice, ja vidim, blijedo Almirovo lice, opipam mu vrat, ne kuca arterija. Mrtav. Govorim Muhamedu šta vidim i šta se dešava, a on neće da ostavi Almira, kroz plač kaže: ''Pojest će ga gavranovi.'' Nažalost, morali smo ga ostaviti.

Stižemo blizu glavnog asfaltnog puta u Konjević Polju, tu čekamo pogodan trenutak da ga pređemo, ali u to vrijeme bio je blokiran srpskom vojskom. Na obližnjem šumskom putu, gdje smo čekali da pređemo glavni asfaltni put, vidim dajdžića Aliju i komšiju Hamdiju Mustafića. Pređosmo u mjesto Đugum. Na livadi vidjeh momka bez donje vilice, bez šaka, bio je mučen i isječen, ostavljen kao strašna poruka nama, moli da ga ubijemo. Strašna su to sjećanja koja su nas osudila da ih pamtimo.

Svega toga bijah svjestan, i koračanja, i spavanja i sna. Žeđi posebno

Vidjeh onaj stadion u Novoj Kasabi, vidjeh vozila saniteta i neka Lada Niva, stojaše na putu. Srbi su blokirali put dvadeset minuta nakon što je par stotina nas prešlo. ''Ostade mi tamo rođak Alija'', pomislih. S megafona, prisilno, priča Mirsad Kavazbašić, bivši direktor rudnika boksita. Zove nas da se vratimo, govori da će nas Srbi prebaciti u Kladanj i da ćemo biti sigurni. Neki se vratiše. Ja odlučih da idem naprijed dok god vidim da jedan čovjek ide ispred mene.

Od Đuguma do Udrča je, za mene, najteža dionica ''Puta smrti''. Na jednoj livadi naiđoh na grupu ljudi koja je željela da se preda, čekaše srpsku vojsku. Začuše se pucnjevi, na megafon neko govori:' 'Ne puštajte ih da hodaju po srpskoj zemlji, ovo je srpska zemlja!'' Opet pucnjevi. Trčimo, krijemo se u paprat, čujemo vojnike kako galame. Čujem pucnjeve. Jedan naš u paprati gdje smo se sakrili hoće da se ubije bombom, drugi mu ne da, a ja u toj panici skinem onaj mamin prsten i hoću da ga bacim. Ako moram da poginem, neka ne diraju prsten moje majke.

Opet gužva, pucnji, glasovi srpskih vojnika se udaljiše, pa krenusmo dalje. Stigosmo na Udrč. Vidim poznata lica, Zulfu Tursunovića, Ejuba Golića i sve one naše komandante čiji lik mi olakša stanje u kom sam se našao. Obuća mi popucala, došao bos. Manja kolona nego na Buljimu, ubijeno mnogo ljudi, još ih stotine rasuto i izgubljeno po šumama. Pogaču izvadim, pogača se pokvarila. Dade mi Enver Begić, moj komšija, majicu, da zamotam noge. Kad vidjeh onog Almira Begića, kako korača živ i zdrav, tad shvatih da smo u svom onom strahu nosili drugog čovjeka i da nas je Muhamed Begić uvjerio da je taj čovjek Almir. Zamislite to stanje čovjeka kada ne prepoznaš osobu s kojom si do jučer hodao rame uz rame. Zahvaljujući našim hrabrim momcima, probismo se kroz okršaje sa srpskom vojskom. Svaki dan i svaka noć bijaše tuga, jad, bijeda. U noći uoči prelaska na slobodnu teritoriju pade jaka kiša i led.

Sjećam se momenta kada sam koračao, spavao i žedan sanjao vodu. Svega toga bijah svjestan, i koračanja, i spavanja i sna. Žeđi posebno.

Nakon cjelodnevne borbe na Baljkovici, probijamo se na slobodnu teritoriju u Nezuku sa prvom grupom od oko tri hiljade ljudi. Sjećam se prve pite i prvog jogurta što mi dadoše dobri ljudi iz Nezuka. Presretan što sam živ, gledah u kolonu, koja je bila mnogo kraća od one koja je krenula iz Srebrenice. Gledah ko je živ, a tužan što je malo ljudi meni poznato. Gdje su svi? Ja sam slučajno živ. Mnogi nisu. Teško prođoh svojom pričom, ona prođe mnome. Strah ponese i pronese sa sobom, tek jedna priča. Još ih mnogo ima. Ali njih 8372... nažalost, nikada nećemo čuti...

Ćamil Duraković bivši je načelnik Općine Srebrenica.

Komentara 10

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Posljednji komentari

kisa

Truj Durakovicu,truj.Neces jos dugo.Valjda mladji narastaji konacno smognu snage da naprave otklon od Srebrenice.Nama starijim je izgleda sudjeno da do kraja zivota zahvaljujuci Vama,SDA i sl zivimo u 1995.Fujjjj.

0 5

Rista

jer samo tako se moze sagledati istina o nasoj Golgoti u Srebrenici i na mnogim drugim mjestima u nasoj zemlji.

19 8

Ramiz Muminović, Melbourne

Priča jeziva! Čuo sam od nekoliko Srebreničana u Melburnu skoro identičnu priču. Teško je to slušati ili čitati! Onima koji nisu to sve prošli nek dragi Allah džš podari dženet, onim koji su to sve prošli živi sreću I dug život!

43 10

* Sva polja su obavezna