KOLUMNA| Pavle Pavlović: Dragi naši Arapi

KOLUMNA| Pavle Pavlović: Dragi naši Arapi Izvor: N1

Živi sam dokaz da Turci na ovim balkanskim prostorima, posebno bosanskim, nisu samo ratovali.

Imali su vremena i za neke druge radnje koje su se poslije ocrtavale na licima generacija koje su dolazile i prolazile. A i danas, uprkos stoljećima, geni nasljedstva ne slabe. Jaka je to krv, baš kao ona u braku između izdanaka bijele i crne rase. Dijete je uvijek tamnije puti.

Bili su kod nas i Austrougari, Italijani. Ni oni nisu bili ništa manje aktivni nego ratnici s Bosfora, ali geni im, očito, nisu naročito postojani. Pobijedili ih ovi naši slavenski, kojima će trebati dugi niz desetljeća da se potpuno pročiste. Naravno ako bude vremena i ako ne bude novih okupacija. 

NAPOMENA

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

Do tada pozdravljaće mnoge od nas, kao mene moj turski brico ili frizer s onim – mašala glava! Pisao sam već kako je on zaljubljen u moju lobanju, pokrivenu sa sve manje sijede kose. Tvrdi da je prava osmanlijska. Velika, okrugla i otpozadi kao daska ravna. Kaže da takvih nema ni u njegovom rodnom selu, kompliciranog imena i izgovara, iz kojeg su, kako tvrdi, potekli najveći ratnici sultana. I svakog puta kada ga na kraju častim napojnicom, pitam se da li to guguće zbog nekoliko eura više ili stvarno u meni vidi glavatog bosanskog osmanliju?

... Narodi, plemena raznih boja najbolje se ističu i miješaju u ogromnim čekaonicama zrakoplovnih luka. Primjećujem to, po tko zna koji put, dok se sa amsterdamskog Shipola spremam za uzlet prema regionu nam. Dva i pol sata poslije u velikom transfer terminalu beogradskog aerodroma Nikola Tesla nije bilo teško zaključiti da sam se osjetno približio Bliskom istoku. Ranije su tu uglavnom bile muške skupine putnika reskog, brzog jezika, što su se kao kobci bacali na skupocjene satove i nakit u nekoliko bescarinskih butika. Ovog puta je mnogo više tajanstvenih, pokrivenih šeherezada. Sjede u odvojenim skupinama, strogo pazeći da kroz uske proreze za oči ne uzvrate na znatiželjne poglede, kao što je i moj.

Srećom, izmislili su onaj WiFi pa se može lijepo igrati dok ne prozovu let. Po užarenoj pisti prilazimo malom avionu s elisama, koji kao da će mahati krilima po nebeskim putevima ka Sarajevu. Jedva uspijevam da se uvučem u tijesno sjedište do prozora, vadeći po navici foto-kameru za pokušaj pravljenja visinskih slikica. Vedro je, a i uski prozor je začuđujuće čist. I upravo kada sam objektivom ciljao za probno škljocanje, osjetim dodir po ramenu. Omanji tamnoputi čovjek jake, crne brade, usijanih očiju pokušava objasniti da bi volio da mu ustupim mjesto. Na moje iznenađenje pokazuje na dvije potpuno pokrivene dame, ili, što bi sarajevski mangupi rekli, ninđe.

Razumio sam da su to njegove žene, kao i one dvije, nešto manje pokrivene, što sjede točno preko puta. Moli da budu zajedno, dok mi nudi mjesto pored njega u redu iza.

Kao dobro odgojeni domaćin ovih prostora rado ispunjavam želje gostiju. Ponovo me čeka sjedalo uz plastično okno, ali tik uz bučni propeler koji kovitlanjem kroz zrak zamagljuje pogled. Kad nema slikanja, hajmo vrijeme kratiti razgovorom, koji je on, osjetilo se, jedva čekao. Valjda mu već dojadilo sjediti uz šutljive, pokorne supruge. Ama, nije ni u tim haremima lako, kontam.

Pitam odakle putuju, a već znam odgovor, koji uglavnom bude Dubai ili Kuvajt. Smijem se sa sobom opkladiti da ću doznati da je krenuo u izviđanje terena za kupnju nekog komadića zemlje bosanske. Jagma za hektrima je sve veća. Kada se rasproda BiH, krenut će lovari sa paklenih, naftnih arapskih pustinja, sigurno je, i ka Lijepoj našoj. Istra je dušu dala za njihova odmaranja na klimi od samo tridesetak stupnjeva Celzijusa.

I teku rečenice koje sam očekivao. Od prijatelja je čuo kako je lijepo u Bosni, da ih tamo muslimanska braća dočekuju raširenih ruku. Pominjje Ilidžu, dio Sarajeva koji je postao isturena arapska prijestolnica na Balkanu. Nekada općina sa većinskim srpskim stanovništvom, koje se krajem rata povuklo sa stoljetnih ognjišta u dijelove BiH, koju zovu Republikom Srpskom. Prvih desetak godina nakon Daytonskog mira 1995. godine četvorni metar zemlje izuzetne kvalitete i lokacije mogao se kupiti za nekoliko konvertibilnih maraka. Danas je cijene već skočila i na 150 KM. Ali i pored toga prodaja ide kao podmazana.

Na Ilidži i okolnim brijegovima i dolinama niću raskošne kuće, neuobičajeno visokih ograda. Umotane prilike sve više promiću po putevima kojima hodile nikada nisu. Ubrzano se mijenja struktura stanovništva. Čuo sam, da je tako i u Istri. Sve je manje autohtoni. Srećom, kod vas nisu stigli novi sugrađani potpuno drukčijih kultura i nazora nego što su stoljećima vladali na ovim prostorima. 

Moje Sarajevo i BiH su na još jednom putu ponovne okupacije. Bez upotrebe oružja, jer para buši gdje burgija neće, stižu nova pravila ponašanja, ophođenja. Novi stanovnici, novi tamnoputi Bosanci i Bosanke, kao da polagano nameću svoje običaje. Za sada su takva kretanja još uz obostranu toleranciju i uvažavanje. Ali, što ako nadiruća manjina jednom postane većina?! Da li će i tada prodavači najboljih komada domovinskog grunta zadovoljno trljati ruke i zanosno sricati – arapi, naši dragi?!

...I dok se poslije tvrdog prizemljenja na butmirsku pistu pozdravljam sa saputnikom, koji ubrzano okuplja svoje žene, noseći njihove putovnice u rukama, imam osjećaj kao da sam sletio u neku zračnu luku u Dubaiu ili Saudijskoj Arabiji. Nisam šovinista, niti rasista, živim u zemlji u kojoj je više od 180 raznih nacionalnosti, ali nisam navikao na prizore koji dominiraju malim airportom.

I sve sam uvjereniji da će opet na ovom području stasati generacije sa nekim novim genima. Turske će zamjeniti arabijski.

Sve će manje biti osmanlijskih glava kao što je moja.

Pavle Pavlović je dugogodišnji novinar, koji je u svijet novinarstva ušao 1964. kad mu je još kao 14-godišnjaku objavljen prvi tekst u sarajevskom "Oslobođenju".

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Tagovi: Kolumna , arapi

Komentara 34

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Posljednji komentari

Nema Dileme

Znaš šta pavle, hajmo pošteno haman si ti tek sad shvatio da si bio na pogrešnoj strani, pa sad serkas po onome što si ranije falio. Ispade da si falio.

3 0

Sanja

Jednu četvrtinu centra Londona su kupili Arapi,najveći sportski klubovi su u njihovom vlasništvu,većina svjetskih lidera su došli na vlast uz pomoć njihovog novca.Nista nisu okupirali niti oteli,pa tako i u Sarajevu.Svi se utrkuju ko će bolje unovčiti svoju parcelu.Razlika između vas i njih je u tome što oni moraju kupiti,a vi ste u Skandinaviji dobili sve preko socijale.

9 4

Arap

Ne znam šta ovaj P.P. ima protiv nas arapa. Evo, šta je pisao prije nekoliko mjeseci o Marijin Dvoru i nama arapima. Priču je nazvao Mliječni Marijin Dvor Poveo djed unuka za ruku da mu pokaže nezaboravnu djetinjstva luku. Krenuo je prvo od ogromnog izloga sjajnog restorana, u kakvima se nekada nije nudila samo mliječna hrana. U ovom je svega bilo samo ne jedna stvar, a to nije bakalar. Vidiš sine ovdje se nekada hladno pivo pilo, uz mehku mezetilo. Bilo je i galona vina, publika je bila fina. Kad kažeš idem u bife Vrbanju svi su znali da nećeš na suhu panju. Nego na čašicu razgovora. S manje ili više gradi, crnih ili bijelih maligana. Bila je to naša društvena, socijalistička samoupravna hrana. I niko nam govorio nije da je konzumiranje alkohola velika mana. Vrbanje više odavno nema, ljudi su došli tobe, prestale su žestine probe. Jedan zaboravljeni i pomalo zapušteni gradski kraj postao je nekim novim stanovnicima pravi mliječni raj. Nego, hajmo dalje, sinko dragi, ulicom, što smo je Istarskom zvali. Eh, kakvi su ovdje odjekivali dječiji rafali. Bila je puna smijeha i igre, skakali smo kao čigre. Vidiš umjesto ovog nebodera bila je kuća jednog od duše milijardera. Samo raja stara su ga čika Venusom zvala. Pravio je razne kreme, po Sarajevu prodavao najbolje parfeme. Preko puta tih uspomena stanovala je posebna žena. Micika frajla za nas djecu tajanstvena kajla. Plašile su njene oči u samo mačkama joj ispunjenoj samoći. Kuća dalje. Ni velika ni mala, dosta je dobre raje dala. Hasibovići, Tajšanovići, Stanišići, a preko puta Sarići. Ostala su prezimena da podsjećaju na ta sretna vremena. A, vidi ovdje gdje je decenijama poslije zadnjeg rata bila rupa sad se ogromna palača na suncu kupa. Bili su tu nekada i Emra i Haso, Nerko, Cico, Galja i Tiho, a sada, već odavno, od naše raje niko. Došli neki novi gospodari, jezika čudnog, tamnijeg lica da prave novi život naših nikada zaboravljenih ulica. I kako sada da ti kažem, kako da opišem s kakvim smo se hvalili okolišem? Bio je tamo drvored lipa i nepregledna od ljubavi ekipa. Malo dalje muzej zemlje što je sve više Bosnia zovu i okupiraju oni što imaju vezu i lovu. Preko puta bila je divljih kestena i oraha ruta. Paviljoni stari i mangupski hahari. Tu se u godinama davnim veselo orilo – paviljonci, šuplji lonci, istarci, magarci. Poslije toga na male šutalo i nikada međusobno lupalo. Kako je danas, sinko dragi, to ti ne bih mogao reći, tugujući u ovoj betonskoj čelićnoj nesreći. Nestao nam rodni kraj, nestale uspomene. Lupaju mi od srca vene. Naš Marijin Dvor birvaktile za ponosa gradski kraj, sada zbog nekih postaje sterilni, bezlični, mliječni raj. Pun propisa i zakona koje nije poznavala nijedna naša draga kona. Pavle PAVLOVIĆ

3 4

* Sva polja su obavezna