Amir Sužanj: Autizam bosanskohercegovačkih vlastodržaca

Amir Sužanj: Autizam bosanskohercegovačkih vlastodržaca Izvor: N1

Nekoliko medijski vrlo eksponiranih skupova u posljednja dva-tri mjeseca, pa i onih vjerskog i kulturnog karaktera, koje su pojedinci iz vrhova vlasti neukusno i prozirno zloupotrijebili u stranačke svrhe, očit su dokaz da su stranačke vrhuške i njihovi lideri u Bosni i Hercegovini svjesni kako se bliže novi izbori.

Svjesni su i kako je vrijeme da se sa svog političkog Olimpa privremeno, u predizborne svrhe, „spuste u svoje baze“. Jest da je to neugodna dužnost – sresti se s običnim narodom, njegovim brigama i očekivanjima, ali valja se iznova boriti za glasove, koliko god to čovjeku iz vlasti bilo mučno. Poistovjetiti se s problemima svjetine, koju četiri godine nisu ni primjećivali, i pritom izgledati uvjerljivo, teško polazi za rukom i obrazovanim ljudima po svijetu, a kamoli sirovim, nedoškolovanim i neizgrađenim stranačkim „kadrovima“ u ovoj zemlji, koji su postali važni politički faktori zahvaljujući urušavanju svih društvenih vrijednosti i raznim kadrovskim paradoksima u bosanskohercegovačkom društvu.

Mnogo je razloga što se ljudi iz vlasti nerado suočavaju s narodom. Prije svega, moraju ko zna koji put ponavljati ista predizborna obećanja, a ponekad i odgovarati na drska pitanja zašto ta ista obećanja nisu ispunjena ranije jer smo ih već čuli u prethodnim izbornim kampanjama. S druge strane, mnogi iz plejade ovih stranačkih perjanica vrlo rado bi zaboravili da su potekli iz istog tog naroda i da su preko noći izgradili političke karijere, dočepali se pozicija i obogatili se do te mjere da bi im bilo poniženje da se na bilo koji način identifikuju s narodom. Dobar dio njih svašta je uradio da nekako izbriše i posljednji trag sjećanja na siromašno djetinjstvo ili, ne daj Bože, seosko porijeklo iz kojeg je zakoračio u vode stranačke poslušnosti i počeo napredovati u društvenoj hijerarhiji, nastojeći se predstaviti kao „koljenović“, počesto izmišljajući nekakve porodične titule iz prošlosti, koje ničim ne bi mogao dokazati. Zato će većina njih gledati da se što kraće zadrži na tim skupovima prisilnog i neželjenog „spuštanja u bazu“, tek toliko da opravdaju očekivanja svojih pretpostavljenih u stranačkim strukturama, a onda će se vratiti u svoj novi svijet – u nedodirljive visine nove bosanskohercegovačke elite, koja živi sama za sebe, bez ikakve veze s realnošću, i koja misli da čitav svijet postoji samo zbog nje.

NAPOMENA

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

U tom napredovanju prema samim vrhovima našeg društva čovjek ispunjen političkom ambicijom svakodnevno je izložen stresovima i nema vremena da razmišlja o običnim ljudima. Pretendenti na sami plafon društvene ljestvice nemaju, doduše, potrebu da se školuju, obrazuju, pokazuju rezultate i dokazuju vrijednost. Oni su mnogo više zaokupljeni osvajanjem statusnih simbola, kojima dokazuju pripadnost današnjoj društvenoj eliti. Valja im se, prije svega drugog, izboriti za skup automobil, po mogućnosti bijesan džip, jer se tom vrstom pokretne imovine najbrže manifestuje uspjeh i veličina. Ima logike – kad se voze autom, sviraju i mašu poznanicima kroz zamračena, ležerno spuštena stakla i bahato parkiraju svoj „bolid“ tamo gdje nikome uljudnom ni napamet ne bi palo, spaze ih razne oči, od zemljaka do zavidljive rodbine, pa tako preko noći porastu u sopstvenim očima.

Druga stepenica na tom teškom putu je utrpati se po svaku cijenu u neko od naselja za elitu, što bliže voljenom stranačkom lideru, ali ipak skromnijom i manje blještavom vilom – ko bi se pametan razmetao veličinom pred nekim ko ga malim prstom može vratiti u mračne dubine iz kojih je mukotrpno izlazio ne birajući sredstva. Skromnija vila, od nekih 600 kvadrata u mermeru i sa unikatnom kovanom ogradom, sasvim je dovoljna za prvu fazu uspona u karijeri. Usput, nije naodmet steći i neko imanje u prigradskim područjima ili apartman na nekoj od olimpijskih ljepotica, tek toliko da mu se podmladak ima čime hvaliti na instagramu i da ima gdje organizovati povremene razuzdane pijanke. Te nekretnine, međutim, zbog prikrivanja skromnog i za današnji društveni krem neuglednog porijekla, ne smiju biti ni na istoj geografskoj karti sa zaboravljenom i zapuštenom djedovinom, koju su davno prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš.

Sljedeći korak je materijalno možda mnogo lakše dostižan, ali nikako manje važan. U tom osvajanju elitnih visina nužno je isključiti svaku mogućnost da mu se djeca miješaju sa običnim narodom. Zato će izabrati neku od privatnih škola zvučnog naziva, gdje se mališani već od malih nogu navikavaju da su visoko iznad druge djece, ali i da su u isto vrijeme u stalnoj borbi za prestiž sa vršnjacima iz elitnih krugova. Niko ne boluje od iluzije da će u tim školama nešto i naučiti, ali će se svakako mnogo lakše lansirati na neki od prestižnih fakulteta u inostranstvu, kako bi se o njima u revijama i časopisima, rezervisanim opet za elitu, pisalo kao o iznimno vrijednim, nadarenim i sposobnim. Koga je uopšte briga što niko živ, a najmanje voljena domovina, u pravilu nikad ne vidi ništa od te njihove sposobnosti?!

Tu fazu sazrijevanja djece „ljudi koji su se snašli“ neizostavno prati i briga oko stajlinga. Status na tom polju dokazuje se markiranom odjećom, rolexima, skupim torbicama, cvikerima čija vrijednost mora biti veća od potrošačke korpe za četvoročlanu porodicu i obaveznim rasipanjem u svim fazama noćnog života. Usput, mladići i djevojke uspješnih roditelja svojim manje sretnim vršnjacima bahatošću i prezirom u svakoj prilici moraju pokazati da su osobe niže vrijednosti i da nemaju šta tražiti u njihovim elitnim krugovima.

Prevrtljiva je, međutim, ljudska priroda i zna zavarati čovjeka. Iako duboko svjesni da njihov „elitni integritet“ zavisi isključivo od odanosti vođi i hijerarhiji i da se, ako ne budu poslušni, začas s tornjeva uspjeha mogu strovaliti na tvrdu kaldrmu, ovi ljudi u neko doba počnu živjeti u uvjerenju da su njihov društveni status i, kako bi se u narodu reklo, imetak prirodno stanje i rezultat njihove sposobnosti. Vremenom izgube osjećaj za obične ljudske potrebe, a time i za ljude. Tako je i bosanskohercegovačka političko-tajkunska vrhuška postala autistična - svijet za sebe. Skorojevići bosanskohercegovačkih prostora odavno su prekinuli sve veze s običnim ljudima, pa im zbog toga nije nimalo prijatno „spuštati se u bazu“. Ne samo da više ne slušaju i ne mogu razumjeti zahtjeve i potrebe građana i svakodnevne probleme običnih ljudi, nego u bolesnoj trci za što većim bogatstvom, a to znači i za mjestom u hijerarhiji, više ne mogu prepoznati ni šta je njima samim potrebno da bi se osjećali zadovoljnim i ispunjenim. Mi, obični, svakodnevni ljudi, stalni gospodari dozvoljenih limita i ponosni vlasnici kreditnih kartica i raskošnih hipoteka na skromne stanove, nikad nećemo moći sebi predočiti koliko je teško i stresno biti čovjek iz današnje bosanskohercegovačke društvene elite - stalno u poziciji da pred sobom i drugima mora dokazivati svoju veličinu, bogatstvo i ugled u suludom nadmetanju sa sebi sličnim ljudima.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Tagovi: Kolumna

Komentara 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

* Sva polja su obavezna