Minijatura o hrvatskom novinarstvu

Minijatura o hrvatskom novinarstvu Izvor: N1

„Vrlo pedantan bio je Ivica Todorić prilikom odabira klape koja će zasladiti proslavu četrdesete obljetnice njegova braka na famoznom otoku Smokvica pored Rogoznice. Imao je posebne zahtjeve: da klapu čine snažni Dalmatinci koji u repertoaru imaju i pjesme iz ostalih hrvatskih krajeva, a koji mogu odraditi i poneki strani evergrin".

"Tako je izbor pao na moju klapu Bonaca, uz samo jedan Todorićev previd: nitko mu nije kazao da je voditelj klape ujedno i novinar Slobodne Dalmacije!“

Tim riječima, baš poput rasnog kriminalističkog suspensa ili opako dobre neke žurnalističke publicistike, nekidan u Slobodnoj Dalmaciji počinje uzbudljiva priča žive legende i doajena šibenskog klapskog pjevanja, koji je - na Todorićevo neznanje i nesreću - do tada prilično uspješno izgradio i karijeru žive legende šibenskog novinarstva i doajena Slobodne Dalmacije. To pak što je živa novinarska legenda hrvatskoj javnosti – uključujući i vlasnika najveće kompanije u državi – poznatija kao živa legenda tradicijskog višeglasnog pjevanja, dosta plastično govori o ugledu hrvatskog novinarstva. Pametnijem čitatelju publicističkog suspensa već će to biti dovoljno da spreman dočeka neočekivani obrat.

„Tako je“, eto, izbor za zabavljanje hrvatske društvene elite na Gazdinoj privatnoj zabavi pao na šibensku klapu Bonaca, „uz samo jedan Todorićev previd: nitko mu nije kazao da je voditelj klape ujedno i novinar Slobodne Dalmacije“. Kakav kolosalni zajeb! Ivica Todorić, većinski vlasnik Republike Hrvatske, fantom koji se rijetko pojavljuje u medijima i o čijem se privatnom životu u tom času zna čak i manje nego o knjigovodstvu multinacionalne mu obiteljske kompanije, na najintimniju svoju proslavu – četrdesetu godišnjicu braka – zove dalmatinsku klapu koju vodi stari, iskusni novinarski lisac! Bob Woodward dupe bi dao za takav ulaz u priču. Kasnije – jasno - pretočenu u knjigu za Pulitzera, koja bi se mogla zvati, štajaznam, „Ivica Todorić: da te mogu pismom zvati“.

I kako je – vidim da ste nestrpljivi - novinarski bard zajebao Velikoga Gazdu?

„Kad je počela fešta u meni se, neovisno o dobro plaćenoj gaži, probudio šibenski zajebantski duh. Bonaca je, naime, dva desetljeća pjevala zagrebačkim Runovićanima, a to je susjedno selo Todorićevim Zmijavcima. Bio je to razlog da se poslije uvodne pjesme obratim Todoriću riječima: 'Drago mi je da poslije toliko fešta, koje smo odsvirali Runovićanima, pjevamo i za nekoga iz Zmijavaca!' Todorić me ohrabrio glasnim smijehom, pa sam otišao i korak dalje, ciljajući na to 'da je Smokvica država u državi'.“

Priznat ćete, malo se ljudi – a posebice novinara - Todoriću u brk usudilo reći kako je njegov privatni otok „država u državi“. Sad već i ja jedva čekam nastavak priče.

„Još jednom se probudila u meni šibenska zajebancija: 'Bonaca je svirala u svim zemljama gdje žive Hrvati, osim Čilea i Južne Afrike, pa nam je drago da smo konačno stigli i na Smokvicu!'“, opisuje svoju samoubilačko smjelu gestu šibenski novinarski bard.

Kao i vi, bez daha sam, eto, čitao kako je reporter Slobodne Dalmacije na undercover zadatku na izoliranom bogataškom otočiću spustio nedodirljivom Ivici Todoriću. „Drago mi je da poslije toliko fešta koje smo odsvirali Runovićanima, pjevamo i za nekoga iz Zmijavaca!“ Sunce ti jebem, meni se govno smrzlo samo što sam to prepisao! A onda, kao da je i to malo, Velikoga je Gazdu dokrajčio dok je ležao na tlu. „Bonaca je svirala u svim zemljama gdje žive Hrvati, pa nam je drago da smo konačno stigli i na Smokvicu!“ Meni je, majke mi, došlo malo i milo sirotog Ivice. Nitko to ne zaslužuje.

„Todorić je to dočekao s velikom simpatijom, ustao sa stola, te mi kazao: 'Možemo li prijeći na 'ti'? S ova si dva štosa zaslužio poseban honorar, a i Bonaci dodatne eure“, odgovorio je, prema svjedočenju Žive Novinarske Legende, vidno ošamućeni Todorić, a Živa Novinarska Legenda priča dalje: „Treba li objašnjavati kakva nas je fešta i bogata trpeza čekala poslije toga? Ivica nam se pridružio solo-dionicom u pjesmi 'Dao bih sto Amerika'. Satima smo se, uz pjesmu, 'borili' s dobrim vinom, ribom, velikim pečenim škampima… Tek nas je u pet ujutro gliser vratio na rogozničku rivu.“

Je li to, međutim, sve? Je li stari lisac ostao samo na okrutnom, brutalnom podjebavanju Ivice Todorića, sve mu grleno pjevajući na godišnjici braka? Naravno da nije. Samo je jedna stvar bila jača od pjevačeva „šibenskog zajebantskog duha“ - njegov živi novinarski nerv. „Dio happeninga na Smokvici ispričao sam kolegici“, nastavlja on svoju napetu priču, “pa je sutra u Slobodnoj Dalmaciji osvanuo tekst o tome kako su se Todorići gostili na svom otoku.“

Tako je u Slobodnoj Dalmaciji izašla senzacionalna istraživačka priča o tome „kako su se Todorići gostili na svom otoku“, sve uz „dobro vino, ribu, velike pečene škampe“ i tenora Ivicu u dojmljivoj izvedbi Stavrosova hita „Dao bih sto Amerika“. Naravno da onda nije moglo ostati na tome. Svaki ljubitelj suspensa zna da ne može ostati na tome.

„Istog dana predvečer zazvonio mi je mobitel. Javio mi se Ivičin sin Ante. Bez traga simpatije kakvu sam doživio večer prije. 'Samo ste vi mogli otkriti Slobodnoj što se događalo na Smokvici. Zato više nikad nećete pjevati za našu obitelj i Agrokor. To vam poručuje moj otac!', izravan je bio Ante. A ja sam na toj minijaturi“, završava šibenski novinarski bard svoje potresno svjedočanstvo u Slobodnoj Dalmaciji, „za tren shvatio kakav je Ivica Todorić!“

„Ja sam na toj minijaturi za tren shvatio kakav je Ivica Todorić!“

Minijatura o hrvatskom novinaru koji pjeva na uho beskrupuloznom korporativnom predatoru za godišnjicu braka i inače je prilično dobra za shvaćanje stvari za tren. Ništa zapravo ne objašnjava hrvatsko novinarstvo kao priča iz Slobodne Dalmacije, minijatura o starom, iskusnom reporterskom lavu kojega na telefon zove sin Velikoga Gazde i poručuje mu kako više nikad neće pjevati ni za Familiju ni za Kompaniju.

Ne prijeti bogati balavac s Instagrama starom reporteru – shvatili ste za tren – kako njegove novine više nikad neće dobiti reklamu za Jamnicu ili ekskluzivu na bonove za popust u Konzumovim dućanima, ne prijeti on starom reporteru kako više nikad ni slova neće objaviti u novinama koje se prodaju na Očevim trafikama, već on starom reporteru prijeti kako nikad više neće pjevati na njihovim obiteljskim privatnim zabavama! Nema za novinara nikad više „dobro plaćenih gaža“, „posebnih honorara“ i „dodatnih eura“, nema više „fešta i bogatih trpeza“, nema više „dobrog vina, ribe i velikih pečenih škampa“!

Primijetili ste vjerojatno kako nigdje nisam spomenuo ime šibenskog doajena i žive hrvatske novinarske legende. Nije to, naravno, iz poštovanja prema njegovim godinama i bogatoj karijeri – slabo je u mene ostalo toga, kako se zove, poštovanja – već zato što njegovo ime zaista nije važno. Jednako kako cijela autentična priča iz Slobodne Dalmacije funkcionira kao alegorijska basna, tako je i bardovo ime tek pseudonim Hrvatskog Novinara, snishodljivog i poniznog kućnog ljubimca hrvatskih moćnika, političara i bogataša.

Štoviše, minijatura u kojoj Hrvatski Novinar, kupljen s par krupnijih novčanica i osobnom zamjenicom „ti“, vlasniku najveće hrvatske kompanije ispunjava muzičke želje i pjeva na uho, na Gazdinom privatnom otoku, za njegovu godišnjicu braka – pa onda mamuran uz jutarnju kavu kolegici prepričava ekskluzivu s „dobrim vinom, ribom i velikim pečenim škampima“ - za moj je čitateljski ukus čak i malo prekarikirana.

Odveć nekako to presravanje podsjeća na predratne minijature hrvatskih novinara i pjevača, što su jednako na opuštenim druženjima po zabranjenim arhipelazima bili „na 'ti'“ s drugom Titom, suludo mu hrabro spuštajući kako su, recimo, „pjevali u svim zemljama gdje žive Jugoslaveni“, i kako im je drago da su „konačno stigli i na Brione“. Pa, još štovišije, tek devedeset prve „za tren“ shvatili kakav je krvožedni satrap bio Naš Najveći Gazda.

Tako je, najzad, Hrvatski Novinar tek 2017. shvatio kakav mu je novi Gazda: nakon što mu je u međuvremenu dvadeset pet godina pjevao na uho i ostale tjelesne otvore, u isti onaj „tren“ kad je ovaj pao pod golemim teretom vlastite nezajažljive pohlepe, neustrašivi je i nepotkupljivi Hrvatski Novinar odjednom „shvatio kakav je Ivica Todorić“.

I eno naših bardova, doajena i živih novinarskih legendi u policijskoj sačekuši, eno istih onih Todorićevih pudlica i pekinezera „za tren“ u čoporu odvezanih lovačkih pasa pred kićenom kapijom Kulmerovih dvora, eno ih gdje grebu po vratima spavaće sobe Ivice Todorića i njuškaju po garderobama njegovih nevjesta, zgražajući se nad istim onim raskošnim obiteljskim zabavama, „feštama i bogatim trpezama“ pod kojima su još do jučer i sami, veselo mašući repićem, sakupljali kosti i mrvice. Sve za malo sitne Gazdine pažnje i pokoju krupnu novčanicu skladajući himne i laude poslovnom geniju, ljudskoj plemenitosti i istančanom ukusu Todorićevih, pjevajući ih onda Gazdi na uho, na duplerici Jutarnjeg ili naslovnici Glorije, svejedno.

I „kakav je Ivica Todorić“ ispao na koncu, kakav je Gazda „za tren“ shvaćen od Hrvatskog Novinara? Je li on bezvrijedno ljudsko smeće zato što je novcem izmrcvarenih Konzumovih blagajnica plaćao privatne dvorce i otoke, jahte, avione i helikoptere, egzotična putovanja, dizajnersku odjeću i obiteljske zabave, je li on otpad zato što je krupnim novčanicama umjesto dobavljačima plaćao novinare da mu pjevaju na uho? Ne: u ovoj prekrasnoj alegoriji on je smeće i otpad ispao zato što je preko noći, „bez traga simpatije od večer prije“, Hrvatskom Novinaru zabranio da mu pjeva na obiteljskim privatnim zabavama. Zabranio da mu pjeva! I to samo zbog toga – nije li divna ova priča? – što se ovaj bavio svojim poslom.

Je li, konačno, osramoćeni šibenski doajen ikad to napisao, je li Hrvatski Novinar ikad javno rekao i ispričao kako su ga Todorić i sinovi strašno ponižavali? Naravno da jest, zaboga. Ne nedostaje muda u gaćama Hrvatskog Novinara, što tajkuna iz Zmijavaca u oči gleda i zajebava kako je njegovu omiljenu pjesmu pjevao u Runovićima. Ispričao je tako Hrvatski Novinar u detalje kako ga je izribalo bahato Todorićevo mladunče, napisao je to pod svojim časnim imenom i prezimenom, „za tren“, pune dvije-tri godine kasnije – dvije-tri ili dvadeset tri, svejedno - i to tek kad je svojim očima vidio Gazdu na crvenoj potjernici Interpola.

A tronuti je čitatelj za tren shvatio kakva je, eto, minijatura Hrvatski Novinar.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Tagovi: novinarstvo

Komentara 1

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Posljednji komentari

Toni K.

Zivio kralju!!!

0 0

* Sva polja su obavezna