"Mladićeva presuda i mit o homogenosti Republike Srpske"

"Mladićeva presuda i mit o homogenosti Republike Srpske" Izvor: N1/ Reuters

Reakcije na presudu Ratku Mladiću su uglavnom ispunile očekivanja.

Stiče se dojam da je teren bio pripremljen, i da su izjave političara, saopštenja za javnost, vijesti, Facebook statusi i tvitovi bili spremni danima prije trenutka u kojem je sudija Orie izrekao završnu rečenicu svog izlaganja kojim je bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske poslao na doživotnu robiju zbog počinjenog genocida i zločina protiv čovječnosti. 

NAPOMENA

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

Ovo posebno važi za javnu scenu u RS-u gdje vlast Milorada Dodika nastavlja sa ratnom politikom razdvajanja naroda u kojoj je za Ratka Mladića uistinu rezervisano mjesto heroja. Ako je do sada bilo ikakve sumnje, sada je barem jasno da je to u suštini nastavak politike koja je upregnula sistematsku kampanju zločina za ostvarenje strateških ciljeva, kampanju koju je 12. maja 1992. i sam Ratko Mladić eksplicitno označio genocidom.

Vrlo je važno precizno definisati o čemu se ovdje radi: ne postoje genocidni narodi niti kolektivna odgovornost za zločine (koju Dodik uporno pokušava nametnuti srpskom narodu u RS-u povodom presude Mladiću). Međutim, postoje politike koje baštine i legitimiziraju genocid kao prihvatljivo oruđe u osvajanju teritorije i nametanju supremacije jednog naroda nad drugim. Dodik vodi takvu politiku, i u skladu s njom sistematski kreira javni diskurs putem svojih medija, stranke, nevladinih organizacija koje kontroliše i drugih poluga moći. Stvaranje slike o homogenosti naroda u RS-u, ujedinjenog u osuđujućim reakcijama na presudu Mladiću, u funkciji je cementiranja takve politike. Politike za koju Dodik ni ne krije da su joj ciljevi identični ratnim ciljevima Karadžićevog SDS-a: dezintegracija države Bosne i Hercegovine i otcjepljenje entiteta Republika Srpska.

U toj kakafoniji buke i bijesa u izjavama, vanrednim programima RTRS-a i izlivima nepatvorene mržnje na društvenim mrežama mogu se razaznati dvije glavne linije argumentacije: 1. Mladić je nepravedno osuđen, jer da on nije branio srpski narod/počinio zločine za koje se tereti, Srbi bi stradali kao što su stradali u Drugom svjetskom ratu i 2. Svaki Srbin koji ne stane iza Mladića i njegovih zločina je izdajnik i saradnik poturica i stranog okupatora. Ako nekome treba eksplicitniji opis ovih poruka, čija je namjena da u potpunosti uokvire javnu debatu o Mladićevoj presudi u RS-a, neka posjeti tviter nalog Dodikovog megafona Rajka Vasića. Tu je sve kazano, a najpogrdnijih epiteta kojima se opisuje njegov izdajnički mentalitet nije pošteđen ni Aleksandar Vučić. U tako uokvirenom javnom prostoru ne treba nikoga da čude slične izjave predstavnika opozicije i običnih ljudi anketiranih pred kamerama, niti javne manifestacije podrške Mladiću – u javnom prostoru koji kreira Dodik nema prostora za drugačije mišljenje. Međutim, to nikako ne znači da ono u RS-u ne postoji.

Najgore što možemo učiniti za bilo kakve šanse da jednom prevaziđemo strašne posljedice koje su na društvo i sve nas ostavili Mladićevi zločini je da na po ko zna koji put padnemo u Dodikovu propagandnu klopku kojom pokušava da nametne kolektivnu odgovornost Srbima zarad sopstvenih političkih ciljeva.

Prije svega, slika uopšte nije crno-bijela.

Jednostavno: laž je da svi u RS-u podržavaju Dodikovo tumačenje Mladićeve presude. Letimičan pogled na društvene mreže će pokazati da u RS-u prevladava velika «tiha većina» koja se odlučila na šutnju radije nego da učestvuje u vasićevskom slavljenju smrti i zločina. Ljudi bi jednostavno da žive svoj život i muka im je od ratnih politika i tereta ratnih zločina koje im Dodikov režim neumorno tovari na leđa. Nemam nikakvih iluzija da dobar dio ovakvih ljudi gradi svoje poglede na prošlost na osnovu dominatnih nacionalističkih narativa, kao što je to slučaj i u ostatku zemlje. Na kraju krajeva, nikada nismo ni imali priliku za otvorenu, javnu debatu o ratu van reakcija na presude Tribunala, u kojoj bi doveli u pitanje takve «istine». Tako da me ta šutnja nimalo ne čudi. Ali tvrditi da svi ti ljudi podržavaju ubijanje djece, masovno silovanje, mučenje logoraša, genocid, meni je jednako degutantno kao i slavljenje Mladićevih zločina.

Drugo, ne treba zanemariti glasove koji dolaze iz RS-a koji se otvoreno suprostavljaju pomenutom propagandnom nasilju. Jeste, malobrojniji su u odnosu na Mladićeve obožavatelje, ali u ovakvom društvenom kontekstu to nikoga ne treba da čudi, jer iznošenje takvih stavova nosi sa sobom ogroman rizik. Znam vrlo dobro, iz ličnog iskustva, kakvom se nasilju izlažete kad dovodite u pitanje huškačku politiku ovakve vrste. Ali, činjenica da ih ima, i da ih svakih danom ima sve više, i u medijima i na društvenim mrežama, o svakodnevnim razgovorima koji se vode na nivou lokalne zajednice da i ne govorim, još jedan je od argumenata u prilog tezi da je Dodikov pokušaj da se srpski narod u RS-u predstavi kao homogen po ovom pitanju ništa drugo do najobičnija fatamorgana.

Treće, nikad ne zanemariti krucijalnu činjenicu da u RS-u ne žive i pravo na stav o Mladićevim zločinima nemaju samo Srbi. Slike majki koje u Memorijalnom centru u Potočarima plaču dok prate izricanje presude Mladiću došle su iz RS-a. Jedna od najvažnijih izjava izrečenih juče o presudi Mladiću, u kojoj se govori o konačnoj potvrdi prirode ratovanja VRS-a, dao je aktivista Edin Ramulić u glavnoj ulici u Prijedoru. Previše je takvih primjera da bih ih nabrajao pojedinačno, a lično mi je najdraži onaj bez ijedne riječi – samo slika divne porodice Nedžada Avdića, dječaka koji je preživio genocid i danas živi u Srebrenici. Iz analize mita o homogenosti reakcija na jučerašnju presudu ne smije se izuzeti ni bezbroj stavova koje su na društvenim mrežama iznijele nekadašnje izbjeglice koje danas imaju imovinu i lične karte u RS-u. I oni su građani entiteta Republika Srpska, sa pravom da artikulišu svoje mišljenje, koliko god im Dodik i njegov režim pokušavali da to pravo oduzmu. Kakva crna homogenost.

I na kraju, nikako se ne smije izgubiti iz vida istorija samih Dodikovih službenih stavova na ovu temu. Njegova trenutna politika pokušava legitmizirati Mladićeve zločine isključivo zbog polarizacije koju to izaziva u odnosima između naroda u Bosni i Hercegovini. Ova polarizacija i rezultirajuća nestabilnost, to stanje permanentne krize Dodika održavaju na vlasti. U takvim okolnostima nema prostora za socijalna pitanja, za razobličavanje rampantne korupcije i pljačke koje su opustošile RS i ekonomski i demografski.

Ne treba biti pretjerano pametan da bi se uvidjelo da Dodik nije uvijek vodio ovakvu politiku, i kada i zašto je prigrlio rehabilitaciju ratnih zločinaca kao alat za manipulaciju prvenstveno sopstvenim narodom. Samo treba pratiti njegove izjave iz prošlosti i zahvaljivati se internetu što su nam danas svima dostupne. Meni je posebno draga ona data RTS-u prije nekoliko godina u kojoj Mladića naziva kukavicom zbog odbijanja da se preda Tribunalu: "Zbog toga čitav jedan narod ispašta i u Republici Srpskoj i u Srbiji, zato što se neki Mladić odlučio tamo da se neće da preda, ili Karadžić. I onda on kaže - ja volim srpski narod, đavola on voli!" Nemam apsolutno nikakvih sumnji da Dodik sutra promijenio retoriku i ponovo odbacio i Mladića i njegove zločine kao prljavu krpu, samo kada bi od toga imao lične koristi.

Ne sumnjam da će Dodikova mašinerija iscijediti i posljednju kap otrova iz Mladićeve presude u službi pomenute politike. Svjestan sam ogromne štete koju ovo nanosi građanima Bosne i Hercegovine, posebno u RS-u a najviše preživjelima i porodicama žrtava koji danas tamo žive. Teško je naći načina da se ljudi učine otpornim na ovu propagandu, naročito u situaciji kada je istina koja grmi iz Mladićeve presude tako bolna, tako mračna, a najteža za prihvatiti bivšem borcu VRS-a koji u svom ratovanju nikada nije počinio nikakav zločin. Ali duboko sam uvjeren, i znam to iz razgovora i sa takvim ljudima, da nema alternative suočavanju sa istinom. Nema alternative odbacivanju Dodikove politike pripisivanja Mladićevih zločina cijelom srpskom narodu.

Kada god da se to desi, a desiće se sigurno jer ishode takvih ratnih politike znamo i previše dobro, moraćemo da krenemo od nečega, od nekakvog objašnjenja koje nam može poslužiti da razumijemo kako je bilo moguće ubiti 102 djece u Prijedoru. To sigurno neće biti propaganda o Mladiću kao “srpskoj legendi”, ali će možda to biti riječi Biljane Plavšić kojima je predočila istinu o motivima srpskog rukovodstva iz tog vremena, riječi od ogromne važnosti iako bi ih i sama Plavšićka danas najradije zaboravila:

U to vrijeme, ja sam olako ubijedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. U stvari, i više od toga - naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio - vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam vidjela ranije; i - kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga slijedili mogli počiniti takva djela? Odgovor na oba pitanja je vjerujem - strepnja - zasljepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svjetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića - dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Tagovi: Kolumna

Komentara 9

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Posljednji komentari

Бошњак

Е нећу вам писати латиницом, а ви се желите коме хоћете! Овакве сјајне коментаре ускраћујете својој публици! Жалим публику!!

2 3

Haha

štaaa sii tooo napisooo baaa?

0 0

nomino

Vidi Refice, taj Mladic jeste pocinio ili naredio zlocine i jeste dobio adekvatnu kaznu. Ali je isto tako ucinio, izborio, mnogo dobrih stvari za srpski narod. Oni Srbi kojima je spasao zivot, kuce i imovinu su mu zahvalni i slave ga kao spasioca. Takvih je mnogo i priznaces da je to i njihovo pravo. Pises o zrtvama i njihovim porodicama u Republici Srpskoj, i treba da obelezavaju i postuju svoju bol. Ali kao predstavnik Bosnjaka bi mnogo vise doprineo pomirenju pisuci o Srbima i srpskim zrtvama na teritoriji Federacije. Upucivanjem kritike na racun bosnjackog rukovodstva i zlocina pocinjenim nad Srbima. Lukavo si pokusao da zamenis teze i pod navodnom brigom upravo da osudis ceo narod ponavljajuci vise puta suprotno. Hajkea na Srbe je pocela davno pre pocetka presude i poistovecivanje citavog srpskog naroda sa Mladicem. Gde si bio tada da kazes i opomenes. Procitao sam tvoj stav, los ti je stav. Ne veruje mu se. Najverovatnije nete ni objaviti ovaj komentar ali ga bar procitajte.

3113 31

* Sva polja su obavezna