"Promoviranje ratnih zločinaca u heroje je podrška zločinu"

"Promoviranje ratnih zločinaca u heroje je podrška zločinu" Izvor: N1/ Arhiv

Oni su, kao nosioci određenih funkcija, ili institucija, djelovali zločinački, dakle ne individualno nego institucijski, pa još institucijski udruženo...

Pravosnažna presuda Šestorki u Haagu (Jadranko Prlić i ostali) nije značajna samo po tome – čak ne u prvom redu po tome – što su sankcionirani kreatori monstruozne Herceg-Bosne, one koju su stvarali na razorenim gradovima i selima, na popaljenim i opustošenim ljudskim zavičajima, na silovanjima, na koncentracionim logorima gdje su predano „usavršavali“ svoje zločinstvo i nehumanost općenito, na progonima – općenito na svim vrstama strahota koje su mogli smisliti i organizirati. 

NAPOMENA

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

Oni su, kao nosioci određenih funkcija, ili institucija, djelovali zločinački, dakle ne individualno nego institucijski, pa još institucijski udruženo...

Za to su dobili kazne koje se mogu smatrati ikoliko primjerenim, jer je ova presuda u Haagu, iskreno rečeno, iznad očekivanja u pozitivnom smislu budući da je politička realnost svijeta u kome živimo takva da je bilo gotovo nerealno očekivati ovakav ishod: Haški sud je nadmašio samoga sebe. No, poenta nije u samoj presudi – ma kako to zvučalo paradoksalno – već u njenim posljedicama, u onome što je prati ovih dana, a na šte treba posebno ukazati.

Hrvatska i srbijanska politika (pa i srpska u BiH) imale su historijsku priliku da presudama komandantu Vojske RS i kreatorima Herceg-Bosne prihvate presudu kao pravničku i povijesnu činjenicu najvišega reda, te da se, tim prihvatanjem, ograde od zločina koji su dokazani na najvišem pravničkom nivou, a koje su zločinci predstavljali kao „nužne podvige“ u ime svojih naroda. Naravno, nisu njihovu narodi u cijelosti stajali iza toga, ali jesu tadašnje aktualne politike i njihove efektivne institucije. To je poenta!

Bila je to zaista jedinstvena prilika – da prihvatanjem istine o karakteru rata u BiH i o zločinima koje su institucije Srbije i Hrvatske počinile u BiH tokom devedesetih godina utječu na javnost, svako u svojoj zemlji, da se oslobodi strašnog bremena koje i danas nose generacije mladih ljudi, te da se s te pozicije krene ka pomirenju među narodima i državama i da se učini istinski, presudno važan korak u zajednički progres.

Međutim, vladajuće političke strukture i institucije u objema zemljama, ali i značajni dijelovi crkvenih institucija u njima, nažalost, ne prihvaćaju činjenično stanje utvrđeno sudskim presudama, već u očiglednoj histeriji kreiraju „vlastito činjenično stanje“ koje je, zapravo, jedna vrsta teške društvene bolesti. Samo na osnovi haških presuda moguće je pomirenje, ali aktualne politike u Srbiji i Hrvatskoj rade upravo suprotno: one ove presude uzimaju kao „gorivo“ za nove požare i netrpeljivosti.

Takvo ponašanje struktura/institucija koje vode ove zemlje apsolutno je neshvatljivo osim kao bolest koja je, naravno, štetna po sve. Ovdje treba dodati – u ove gotovo dramatično negativizirane kontekste – i medije koji podstiču na kolektivno poricanje zločina, koji u cijeloj regiji stvaraju atmosferu netrpeljivosti, straha, prijetnji i sl., baš kao što su to radili početkom devedesetih. Čast nekim pozitivnim medijima.
Razmišljati uvijek treba konsekevntno i kontekstualno: jedino tako dolazi se do logičnih, utemeljenih zaključaka. U skladu s tim, postavlja se pitanje: Šta znači ovakvo ponašanje, pa i djelovanje, vladajućih političkih struktura u Srbiji i Hrvatskoj a nažalost i nekih dijelova crkvenih struktura, te njihova potreba određenih medija? To je ona poenta koja je važnija i od samih kazni koje su ovih dana izrečene u Haagu!

Strukture koje spominjem a koje predstavljaju DRŽAVE ne samo da se ne ograđuju od zločina koje su učinile prethodne političke garniture i time propuštaju jedinstvenu priliku da spasu budućnost vlastitih budućih naraštaja, nego slave osuđenike (pod njima uvijek podrazumijevam nosioce određenih funkcija i institucija) – slave ih kao heroje svojih politika i čak svojih naroda. To je nevjerovatna greška.

Jer, konsekventno, slaveći osuđenike kao heroje, oni čak prihvaćaju njihove zločine KAO SVOJE, KAO ZLOČINE U IME SVOGA NARODA i td. Ili, idući još dalje u konsekventno pouzdanom promišljanju, oni na taj način ne priznaju da su djela koja su počinili „njihovi heroji“ uopće zločini, već da je uništavanje drugih naroda, bogomolja, „čišćenje teritorija“ – da je sve to i sve drugo slično tome vrlina, podvig, jedna vrsta nužnosti, baš kao što su to shvaćale i politike devedesetih godina.

Drugim riječima, i očigledno, ove političke, vjerske i medijske strukture svojim odnosom prema haškoim presudama i prihvaćanjem osuđenika kao junaka eksplicite izražavaju kako su njihova djela bila potrebna, opravdana, te da nije zločin, recimo, ubiti hiljadu Bošnjaka, popaliti im džamije i zavičaje, i sl. Nosioci ovih struktura moraju znati da je ovo jedino logičan slijed u tumačenju njihova ponašanja i djelovanja jučer i danas.

Još je veoma važno istaknuti – upravo u ovim konsekvencijama i u ovome kontekstu – da je ovakvo reagiranje struktura čije ponašanje ovdje analiziram, bez ikakve sumnje, snažno kontinuiranje zbivanja iz devedesetih godina 20. vijeka. To je nedvosmislena podrška istoj onoj politici u ime koje su djelovali osuđeni generali i dr. Sad je to jasno, ako nekome nije bilo i ranije jasno.

Drugim riječima, praveći nacionalne junake od osuđenih zločinaca, politički se markiraju isti oni ciljevi za koje su pustošili osuđeni generali i dr., tačnije – ti ciljevi (cijepanje susjedne suverene države, istrjebljenje jednog naroda i tragova njegove kulture na najsurovije načine…) i dalje su ciljevi aktualnih političkih struktura jer su zločince prometnuli u „heroje“ radi njihova ostvarenja. To obavezuje – slijedom ove logike – aktualne i buduće političke strukture da najzad realiziraju u cijelosti ciljeve svojih „heroja“. Kada ne bi bilo tako, onda bi ove strukture, prihvatile osudu, a to znači da bi, nužno, osudile i ciljeve svojih „heroja“, da bi kazale kako je to bila teška zabluda jednog vremena i određenih politika, da je to bilo pogrešno te da su ovi haški zatvorenici zaista počinili zločine.

Dakle, vladajuće političke strukture u Srbiji i Hrvatskoj (uvijek ima časnih izuzetaka, individua, organizacija i sl.) ne odustaju od ciljeva onih struktura koje su započele rat devedesetih godina. Drugim riječima, mi smo i sada u ozbiljnom ratu u kome se samo ne puca, ali se od ratnih zločinaca – službeno i na državnim nivoima – stvaraju idoli za ove ili neke iduće generacije.

Ono što se zove narodom i dalje se truje, sije se sjeme za neke nove, još strašnije zločine.

Ova politika je – kao što sam već govorio ovih dana – zaista demonska. Kako to ne uviđaju narodi u čije ime ona nastupa i djeluje?!

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Tagovi: Kolumna

Komentara 16

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Posljednji komentari

Cobra

ustaj dragi Tito, treba opet urediti društvo bez ustaša, četnika i balija. ima dovoljno normalnih srba, muslimana i hrvata da koji mogu uraditi da nam bude bolje

50 2

El Mudzahid

Nek muslimani osude svoje zlocince pa cemo razgovarati

8 35

Home

Optuži konkretno,iznesi dokaze a ima sudova koji će presuditi

4 1

* Sva polja su obavezna