KOLUMNA| Davorin Tomić: Zašto ćutite?

KOLUMNA| Davorin Tomić: Zašto ćutite? Izvor: N1

“Juče smo bili ono sto danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadnštva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed”, zapisao je veliki Meša Selimović, pokušavajući da opiše ljude iz bosanskohercegovačkih vrleti.

Jedan od ovdašnjih internet portala nedavno je pokrenuo seriju priča o humanim ljudima i njihovim podvizima iz vremena ratnih strahota, a kapitalnu knjigu o istinskim herojima bh. tragedije, prije više od decenije, napisala je i Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita.

U autentičnim pričama, koje uz sav užas i strahotu ratnog besmisla potvrđuju da još uvijek postoje ljudi, detaljno su opisani podvizi i vrline koje bi svaki normalan čovjek od trenutka postojanja trebao da nosi u sebi. Nažalost, stiče se utisak da se o dobrim ljudima iz vremena zla još uvijek nedovoljno i sramežljivo priča, jer oni „svojima“ teško donose političke poene. 

NAPOMENA

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

Heroji, kojima imena i prezimena nisu bila bitna da bi pomagali onima kojima je pomoć bila neophodna , bez izgovorene riječi su rekli sve. Bukvalno kockajući vlastite živote, ovi ljudi ostavili su putokaz na kojem je čovjek nešto mnogo veće i svetije od bilo koje politike, zakona ili naredbe.

Nažalost, u vremenima nesreće i zla bilo je onih koji se ne mogu nazvati ljudima. Takvih je, posmatrajući javni prostor, vjerovatno i danas mnogo, ili su oni jednostavno glasniji od drugih. Njihova osnovna podjela svodi se na svoje i tuđe. Čini se da ih upravo podjela, kao i većinu ovdašnjih političara, održava u životu. O njima ću nekom drugom prilikom...

Vrijeme je praznika i darivanja zato treba da se prisjetimo onih manje „glasnih“ i gotovo nepoznatih junaka. Oni su svojim djelima darivali živote, ili bar nadu, nesrećnicima koji su bili pred liticom očaja. Čuveni književnik s početka ovog teksta napisao je u svom romanu Derviš i smrt: “Nije čovjek ono što misli, već ono što čini“. Zapitajmo se šta smo učinili da dobri ljudi iz vremena zla ne ostanu anonimni ili zaboravljeni.

Imajući priliku da kao novinar tragam za takvim herojima, shvatio sam da je lakše dobiti na bilo kojoj tomboli nego pronaći „bezimene“ ratne junake koji žele pričati o vlastitoj ljudskosti. Ne iz razloga što ih nema ili nisu postojali, naprotiv, već zbog činjenice da veliki ljudi o svojim plemenitim djelima ne žele da se hvalisaju i govore javno.

Ipak, sasvim sam siguran da svako od nas zna bar jednu ljudsku priču iz najtežih ratnih vremena. Nažalost, znam da je i malo tih priča stiglo u javnost.

Zašto? Da li se stidimo dobrote ili je lakše pričati o nedjelima onih koji se nazivaju ljudima, ali to svojim djelima sigurno nisu? Zašto ćutite?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Tagovi: Kolumna

Komentara 1

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Posljednji komentari

Miloslav

Najteze je biti čovek. Hulja, probisveta, gadova ima na sve strane. Svi su tamo gde im mesto nije. U parlamentu, medijima, ministarstvima, svuda oko nas. A Goli otok je bio samo jedan

3 0

* Sva polja su obavezna