KOLUMNA| Senad Pećanin: Već viđeno

KOLUMNA| Senad Pećanin: Već viđeno Izvor: N1

Ideal Izetbegovića, Dodika i Čovića jeste vladavina na etnički homogenoj teritoriji po Putin-Erdogan modelu. I zato histerična islamofobija odgovara svima.

Slika je, napokon, potpuno jasna: Hrvatska demokratska zajednica Dragana Čovića i Vlada Republike Hrvatske, uz punu podršku Milorada Dodika, Aleksandra Vučića i zvanične Moskve, pokušavaju promjenama Izbornog zakona postići ono što nije do kraja uspjelo Miloševiću i Tuđmanu. Cilj je uništiti i ono malo preostalih ustavnih osnova za eventualnu reintegraciju države Bosne i Hercegovine, a sredstvo je, ovog puta, zahtjev HDZ-a za promjenom izbornog zakona. Pri tom se HDZ i Vlada Hrvatske pozivaju na odluku Ustavnog suda BiH koja ukazuje na izborne anomalije, ali pri tom ignoriraju odluke Evropskog suda za ljudska prava po kojima su zahtjevi HDZ-a apsolutno neprihvatljivi.

Zanimljiv je osnov prisnog savezništva Dodika i Čovića. Spaja ih istinski prezir prema "Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturcima..." ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju "jedan od tri konstitutivna naroda u BiH". I upravo je jedino osobni prezir koji oni dijele prema Bošnjacima mogao u zapećak gurnuti činjenicu da Dodik i Čović najveću podršku imaju među onim Srbima i Hrvatima koji se - po defaultu - međusobno mrze. Mržnja je, u njihovom slučaju, ipak, znak respekta prema neprijatelju. A prezir je nešto drugo - to je osjećaj superiornosti nad nižim bićima; prema njima prezir postaje sve nervozniji i transparentniji što ta niža bića upornije traže da budu ravnopravna sa "njima superiornijima". Samo tako treba razumijevati drskost i bezobrazluk da - ono što godinama i inače čini u razgovorima sa zapadnim političarima - Dragan Čović prvi put pred Bakirom Izetbegovićem kaže nedavno u Briselu: "Bošnjaci hoće da naprave islamski kalifat u srcu Evrope!"

NAPOMENA

Izneseni stavovi odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1.

Ni Aleksandar Vučić uoči ovonedjeljne zvanične posjete Zagrebu nije imao ponuditi domaćinima ništa smislenije kao zajedničku platformu osim opisanog odnosa prema Bošnjacima koje dijeli sa Kolindom Grabar Kitarović. U intervjuu zagrebačkom Globusu od 9. 2. 2018. godine Vučić je rekao:"Uostalom, ja vam danas kažem da će Srbi i Hrvati, svidjelo se to meni ili vama ili ne, sve više raditi zajedno i sve više podržavati jedni druge jer će to biti jedini način da opstanemo. Situacija u BiH to pokazuje na najbolji način. Čak i ono malo srpske djece koje je ostalo u Bugojnu

danas ide u katoličke razrede u gimnaziji u kojoj hrvatske djece ima manje od 10 posto u odnosu na bošnjačku. I po tom pitanju se vidi da se kršćani ne odvajaju jedni od drugih." Ko ne zna situaciju u Bosni i Hercegovini mogao bi, slušajući Vučića, pomisliti da Srbi i Hrvati već žive u kalifatu o kojem govori Čović, te da dijele sudbinu Jazida na teritoriji Islamske države onomad.

A Bakir Izetbegović je na najboljem putu da se nađe pred izazovom sličnom onom pred kojim se našao njegov otac i da, baš kao i Alija Izetbegović, napravi grešku koju će skupo platiti i Bosna i Hercegovina i Bošnjaci. Naime, na zapadnu dugogodišnju ravnodušnost i saučesništvo u Miloševićevom i Tuđmanovom zločinu nad Bosnom, Alija je odgovorio prihvatanjem islamskih boraca, mudžahedina; nad činjenicom da evropska povjerenica Federica Mogherini njemu hladno pruža ruku dok se prije toga srdačno ljubi sa Draganom Čovićem, Bakir spas traži u - Taipu Erdoganu.

Zahvaljujući svojoj državničkoj nekompetenciji i brizi isključivo za osobnu vlast, turski lider je jedini oslonac Bakira Izetbegovića u svijetu. No, problem po Bosnu i Hercegovinu leži u činjenici što je Turska na historijski najnižem nivou odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom: prema ocjeni BBC-ovog izvještača iz Ankare, odnosi su zategnuti skoro do pucanja, do mogućnosti direktnog vojnog sukoba u Siriji, gdje turska vojska bombarduje američke saveznike Kurde koje se bore protiv Islamske države. Nedavno je Holandija i zvanično povukla svog ambasadora iz Turske. Istovremeno, Turska svoje vojne akcije u Siriji, baš kao i ekonomsku, energetsku i odbrambenu politiku, kao i naoružanje, provodi u punoj koordinaciji sa Rusijom.

U ovakvim međunarodnim okolnostima, najljepši dar koji je Izetbegović mogao uručiti Čoviću i Dodiku jeste njegovo oslanjanje na Erdoganovu Tursku. Posljedice vanjskopolitičkog diletantizma bošnjačkog lidera su razorne: prije nekoliko dana na zasijedanju Evropskog parlamenta, na predstavljanju evropske strategije za Balkan, nije se našao niti jedan od poslanika da ukaže na fašističku narav Čovićevog presinga za promjenu izbornog zakona, koji podržava Vlada Hrvatske i premijer Andrej Plenković. Znači li ovo da nijedan od 766 evropskih poslanika nije svjestan uvredljivog, ponižavajućeg, fašističkog odnosa vladajuće hrvatske politike prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini? Naravno da ne znači, većina njih ne dijeli Čovićevo mišljenje o bosanskim muslimanima, a mnogi su i osvjedočeni prijatelji Bosne i Hercegovine. Međutim, i oni su zbunjeni potpunim ignoriranjem i nezainteresiranošću vladajućih bošnjačkih struktura za odnose sa evropskim institucijama i

članicama Evropske unije. Potpuno oslanjanje na Erdogana kao da uključuje i slijeđenje njegovog odustajanja od Evropske unije ( koja Tursku, ruku na srce, nije htjela ni kada je Turska dijelila evropske vrijednosti). Evropske diplomatske prijestonice za Izetbegovića imaju značaj jedino kao unosne sinekure diplomatski nepismene stranačko-džematske bošnjačke oligarhije. Takav dugogodišnji Izetbegovićev odnos prema Evropi sada sve češće dolazi na naplatu, a posljednji put je to bilo upravo na pomenutom zasijednju Evropskog parlamenta.

U međuvremenu, "Gebels sa Radobolje" Dragan Čović je u potpunosti usvojio Dodikovu taktiku: i prije početka ozbiljnih razgovora u Briselu treba Zapad podsjetiti da imaju posla sa - per definitionem - sumnjivim, nižim bićima - muslimanima. Upravo zato je potrebna laž o "islamskom kalifatu", koja mu dođe kao zračni tepisi razornih bombi bačenih na političke pozicije inferiornih rivala. Naravno, nakon toga "pregovori" o ultimativnim zahtjevima za promjenu izbornog zakona dođu kao asanacija terena sa nastradalim stavovima nižih bića, tih prezrenih muslimana, pa još "u srcu Evrope".

Pri tom ono što je Bakir Izetbegović pokušao predstaviti kao svoje političko lukavstvo prilikom nedavnog gostovanja na Hrvatskoj televiziji ogoljuje njegovo licemjerstvo. Naime, domaćina emisije Aleksandra Stankovića pokušavao je ubijediti da on i SDA nisu problem u postizanju dogovora sa Čovićem, već su to građanske stranke u Sarajevu. Dodao je i da je unaprijed spreman prihvatiti svaki sporazum koji HDZ napravi sa građanskim strankama. Na taj način dodatno potkrepljuje tvrdnju da, u principu, on i njegova stranka i ne bi imali ništa protiv definitivne etno-teritorijalizacije i podjele BiH samo kada bi se to moglo izvesti tako da on ne izgleda odgovoran i kriv. Jednako tako Izetbegović poput soma guta Vučićevu udicu pregovora pod Erdoganovim tutorstvom: pregovori, dakle, nisu o odnosima između država Bosne i Hercegovine i Srbije nego Bošnjaka i Srba. I još im Izetbegović daje obol mogućeg "historijskog sporazuma Srba i Bošnjaka"!? Pri tome su - de facto - polazne osnove da Srbi imaju dvije, a Bošnjaci nemaju nijednu državu. Da o činjeničnom uporištu ove tvrdnje ne bi bilo nikakve sumnje, pobrinuo se Dodik komentarom o posjeti Vučića Zagrebu:"Mislim da je njegov posjet Hrvatskoj dobra prilika da tri države, Republika Srpska, Srbija i Hrvatska, uspostave neke nove relacije, te da u tom pogledu Vučić u Zagrebu relevatno i legitimno govori u ime srpskog naroda."

Ipak, jedno se mora priznati Izetbegoviću: puno je uspješniji i od Čovića i od Dodika u maskiranju i multietničkom šminkanju kriminalno -

koruptivne hobotnice u onom dijelu države kojim vladaju on i njegova stranka. Izetbegoviću poprilično polazi za rukom da verbalno zalaganje za evropske standarde i građansku državu koristi kao smokvin list za pokrivanje vlastite bruke. Kada Evropska unija u posljednjoj strategiji proširenja na Balkan kao ključnu prepreku u BiH navodi korupciju i kriminal, ona time udara na samu kulturu i tradiciju ( vladanja) u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, uključujući, naravno, i pogubne periode vlasti Zlatka Lagumdžije. Otuda Dodik već godinama, a i Čović posljednjih mjeseci, nemaju živaca čak ni za kurtoazno prihvatanje evropskih vrijednosti u ustrojstvu države i makar susprezanje fašizma. Zato je ideal Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića vladavina na etnički homogenoj teritoriji po Putin-Erdogan modelu, pa im otuda i odgovara histerična islamofobija. A najkraći put dolaska do cilja vodi preko laži o opasnostima od stvaranja "islamskog kalifata" u Bosni.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Komentara 7

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Posljednji komentari

kkk

Ovdje se ne radi o navodnim greškama, nego je riječ o konstanom negiranju Bosne kao države. Pećaninu niko nije dobar?! Upravo je Lagumdžijin model množenja s nulom Čovića i sličnih bio puno bolji! Šta je alternativa ili bolje ko je to? HDZ je trenutno najveća prijetnja miru na ovim prostorima!!!

28 8

Beno

Već prva rečenica nema veze sa istinom! Da je Alija to htio, potpisao bi već 1993. bio bi sultan na svom ograničenom teritoriju, ali NIJE, nastavio je da se bori za jedinstvenu BiH.

20 18

Solomun

Vise ili manje tako stvari stoje. Ali nemogu da vjerujem koliko se Paznje posvecuje svim Politickim radnjama u BiH i van nje ,bili oni manje , vise ili pak nebitni .Da se Gradanstvo vise posveti ; Ekonomiji, Kulturi, jednostavno Normalnom Zivotu, a nezadovoljstvo Politicke prirode , zna se gdje se mjenja ,ili na sto meni vise lici ,Potvrduje sve ove umorne Godine. Svi nezadovoljni a isti Ljudi na Vlasti obavljaju Visegodisnju sluzbu hm. Potpuno sam uvjeren u Definiciju: Kakvi Ljudi takva Drzava! Ipak je rukovodstvo ogledalo jednog Drustva pa kakvo god ono bilo. Poz

23 5

* Sva polja su obavezna