Diplomatska agresija na zdrav razum

Diplomatska agresija na zdrav razum Izvor: N1

Povijest ljudskoga roda – u svome bitnom, možda i najbitnijem određenju – sadržana je u povijesti ratova.

Ona se kao takva kontinuira od hijeropovijesnog smrtnog sukoba prve braće (Kaina i Abela) preko niza osvajačkih ratova staroga, odnosno antičkoga svijeta i potonjih svjetskih ratova, se do ovih suvremenih koji eskaliraju na Bliskom istoku i u Africi. I ove aktualne ratove vode velike sile na tuđem teritoriju zarad vlastitih interesa a ne interesa naroda na čijem teritoriju ratuju i kojeg tako temeljito razaraju, dok su licemjerno brižni nad „ljudskim pravima“ i „humanističkim vrijednostima“ u vlastitim zemljama. Zanimljivo je, u tome kontekstu, da ljudski rod iskazuje utoliko veće divljenje prema osvajačima ukoliko su njihova osvajanja bila obuhvatnija: „uspješnost osvajanja“ vrednuje se kao najveća VRLINA. Time se izražava izrazito perverzna osobina ljudskoga roda.

S obzirom na ovu očiglednu povijesnu konstantu ljudskoga roda, na njegova bratoubilačke nagone (ljudski rod je ipak bratstvo u jednome širokom smislu), pokazuje se netačnost floskule historija je učiteljica života. U stvari, ona jest učiteljica života, ali u jednome obrnutom, u inverznom značenju: ljudstvo uči iz nje kako će ponavljati greške, a ne izbjegavati ih. Povijest se predstavlja, u tome smislu, kao povijest licemjerja. Oni koji kreiraju povijest (uglavnom su to političari i/ili njihovi pervertirani savjetnici) imaju izrazit dar (čast izuzecima) da ne stječu pozitivna znanja i iskustva iz povijesti, kako antičke tako i suvremene. Zbog toga se njihovo djelovanje – u dominantnoj i efektivnoj većini – određuje kao svojevrstan i vrlo štetan politički idiotizam koji uporno osujećuje progres Drugima, a upravo taj NIZ DRUGIH čini naš svijet, jer nijedna sila/imperija ne sačinjava svijet sama iako se to njoj tako pričinjava – s pozicije njene osionosti čiji krajnji cilj je, uvijek, da ona ostane Jedina Moć, a to je nužno u konfliktu s većim dijelom svijeta i sa univerzalnim vrijednostima. U tome bitnom smislu, svako nasilje i hegemonizam – kao posebno efektan oblik nasilja – destruktivni su.

Prethodno razmatranje – iako samo u formi skice – mogu uvjerljivo ilustrirati i primjerom BiH. Devedesetih godina 20. vijeka, najveća institucija moći u svijetu (Savjet bezbjednosti UN) nametnula je BiH embargo na naoružanje iako su na nju sinhronizirano izvršile agresiju tri susjedne zemlje, te su izvršile genocid i udruženi zločinački poduhvat, dok su te zemlje bile dobro naoružane. Voljom Savjeta bezbjednosti, žrtvi su vezane ruke. To je bila prva greška i evidentan, čudovišan izraz nehumanosti nad jednom zemljom i narodom. Stoga je upravo ta reška, očigledno je, saučesništvo u zločinu nad suverenom zemljom i u genocidu nad njenim najbrojnijim narodom. Druga greška učinjena je onoga povijesnog časa kada su isti moćnici, nekompetentni a stvarni kreatori povijesti, zaustavili pobjednički pohod oslobodilačkih snaga, pod prijetnjom da će ih napasti ukoliko ne zaustave dalje oslobađanje zemlje. Ta dva poteza su konzistentna. Onda je zamrznuto to stanje ni rata ni mira, ni pobjede i poraza i legalizirani su rezultati agresije i zločina. Time su Moćnici napravili jedan konstrukt koji, naravno, budući da je njihovim djelovanjem obogaljen, ne može funkcionirati već četvrt vijeka; štaviše, data je vlast istim onim snagama koje su razorile zemlju i društvo a koje ni danas nisu odustale od postavljenih agresijskih ciljeva (čak je i oblast u kojoj je izvršen genocid data na upravu institucijama koje su genocid izvršile).

Nevjerovatna je konzistentnost političkog idiotizma i humanitarne nastranosti Moćnih i u narednim njihovim akcijama i diplomatskim strategijama koje ponavljaju duže od 20 godina: Mi se nećemo miješati nego ćemo podržati svaki vaš dogovor u BiH. To govore isti oni „političari“ koji su konstruirali monstruma; oni četvrt vijeka prisiljavaju probosanske političke subjekte da se dogovaraju, na primjer, s Predsjednikom Entiteta koji svima njima u lice viče već decenijama kako on, baš kao Predsjednik – paradoks je totalan! – ne voli i ne želi svoju državu te da mu je cilj da skoro polovinu te države pripoji onoj državi koja je na nju izvršila agresiju... Tako se evropska i druge efektne politike prema BiH obnažuju, jasno i konstantno, u svojoj punoj nakaznosti, sasvim s onu stranu zdravog razuma. Moćnici vide da susjedne zemlje koje su izvršile agresiju na BiH imaju u BiH svoje marljive izvođače radova, ali ne reagiraju ni na to već, naprotiv, tetoše te zemlje od kojih je jedna već njihova članica, svjedno što odnosima prema BiH krši osnovne principe Unije.

Ta dosljednost Moćnika u negativnom smjeru kulminira ovih dana u stalnim pritiscima na izmjenu Izbornog zakona. Taj zakon podložan je izmjenama, kao i bilo koji drugi, ali je problem u tome što stranka u Čovićevom vlasništvu insistira na onoj vrsti izmjena koje kontinuiraju, koje krunišu segregaciju, aparthejd u Evropi, antidemokratičnost, najgrublji nacionalizam i td. – dakle sve one vrijednosti koje Evropa i SAD, u vlastitome „dvorištu“, smatraju podzemnim, apsolutno neprihvatljivim. To Moćnici vrše pritisak na bosanske političke subjekte da popuste hadezeovskim necivilizacijskim zahtjevima. Zaista nevjerovatno, ali to jest konzistentna politička stupidnost i licemjerje međunarodnih političkih subjekata – od Rezolucije o embargu na naoružanje do Izbornog zakona. Stalno ista linija. Pri tome, nevjerovatno je, govore: Neka se bh. političari ne zaklanjaju iza međunarodna zajednice...

Poznato je da iskrenost nije vrlina politike, ali je šokantno da ona tako dosljedno može ići u smjeru nametanja onih „vrijednost“ kojih se zgražavaju u vlastitim zemljama; štaviše, te „vrijednosti“ koje nameću BiH u dramatičnom su sukobu s vrijednostima u njihovim zemljama.

Da sumiram konzistentne učinke svjetskih moćnika u BiH. Prvo, najprije su žrtvi vezali ruke u vrijeme najžešćeg i smrtonosnog napada na nju. Drugo, potom su politički i društveno unakaženu zemlju „zaledili“ u nefunkcionalnom stanju; napravili su kompromis sa agresijom, genocidom, udruženim zločinačkom poduhvatom. Treće, konstantno su u izvrsnom kompromisu (!) s čelništvom Entiteta koje sve čini da dokusuri zemlju. Četvrto, sada insistiraju na tome da se pravi kompromis na već postavljenom (nakaznom) kompromisu: da se napravi Izborni zakon koji će legalizirati još nepostignute ciljeve agresije, a koji su dekadentni, politički i humanistički nastrani do razmjera nezamislivih u njihovim zemljama... I tako već četvrt vijeka: na temeljima nezdravog kompromisa pravi se niz novih kompromisa koji – tom negativnom kompromiserskom inercijom – vode ka totalnom uništenju države i unesrećenosti društva, degradaciji univerzalnih vrijednosti. Ti moćnici ne vide da takva vrsta kompromiserstva može i njima samima zadati neslućene teškoće. Njihov vječiti rival s Istoka već koristi taj politički idiotizam.

U nekim situacijama, kompromisi su neprihvatljivi, upravo kao u slučaju BiH. Inače, ta vrsta negativne konzistentnosti je – uz sve navedeno – agresija na zdrav razum. Zaista jest.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.

Komentara 16

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Posljednji komentari

Smrt fasizmu

Bravo Mr. Durakovic !!!!!

7 3

Učenik

Kroz povijest se karte, nažalost, stalno miješaju. Samo što je ulogu Dodika radio netko drugi i to više od 400 godina. U čiju "korist" će se karte dalje dijeliti, na sreću, nitko ne zna.

2 3

Kamenko

Decko,manje kartajjer si unistio jezik.Po tebi je svijet son a zivot cip.....

3 1

* Sva polja su obavezna