Sve o leptospirozi bolesti koja se pojavila u Sarajevu

Prvi oboljeli dolaze upravo iz Dobrinje (općina Novi Grad), gdje su se građani javljali ljekarima zbog visoke temperature, izraženog umora i povišenih upalnih parametara u organizmu. Kako bi spriječili dalje širenje infekcije, nadležni su odmah započeli proljetnu deratizaciju (uništavanje glodavaca) na području više sarajevskih općina i pojačali inspekcijski nadzor higijene u stambenim zgradama, pijacama i na javnim površinama. Ovaj događaj je pobudio interes javnosti za leptospirozu – bolest koja je rijetka, ali potencijalno vrlo opasna ako se ne prepozna i ne liječi na vrijeme. U nastavku donosimo detaljan pregled: šta je leptospiroza, kako se prenosi, historijat značajnih epidemija, iskustva Evrope u suzbijanju izvora zaraze, mjere prevencije, mogućnosti liječenja, ulogu javnih zdravstvenih institucija te moguće posljedice zapuštenog liječenja.

Šta je leptospiroza i kako se prenosi?

Leptospiroza je akutna zarazna bolest koju uzrokuju bakterije iz roda Leptospira. Ove spiralne bakterije primarno cirkulišu među životinjama (najčešće glodavcima poput pacova i miševa, ali i domaćim i divljim životinjama), a na čovjeka se prenose posredno preko okoline. Do zaraze ljudi najčešće dolazi preko kontakta s vodom, vlažnim tlom ili hranom zagađenom urinim izlučevinama zaraženih životinja. Bakterija ulazi u ljudski organizam kroz sitne posjekotine ili ogrebotine na koži, ili preko sluznica oka, nosa i usta. Direktan prijenos s čovjeka na čovjeka je izuzetno rijedak – leptospiroza se uglavnom održava u prirodi kroz životinjske rezervoare (glodari, stoka, divlje životinje), dok je čovjek tzv. slučajni domaćin.

Važno je istaknuti da okolišni uslovi pogoduju širenju ove bolesti. Bakterije leptospire mogu dugo preživjeti u vlažnoj sredini – prisutne su u stajaćim vodama, barama, rijekama, kanalizaciji ili vlažnom tlu. Zato su infekcije češće u toplijim klimama i kišnim sezonama: u umjerenim klimatskim područjima javljaju se sezonski, ljeti i ujesen, dok su u tropskim krajevima moguće tokom cijele godine, naročito poslije obilnih kiša i poplava. Glodari (posebno pacovi) glavni su rezervoari – oni često nose leptospire u bubrezima i izlučuju ih uriniranjem, kontaminirajući time vode i površine. Osim pacova i miševa, bakteriju mogu prenijeti i druge životinje: poljski miševi, voluharice, psi, goveda, svinje, konji, divljač i dr. U ruralnim područjima zaražene domaće životinje ili stoka mogu takođe biti izvor infekcije za ljude. Zbog toga je leptospiroza i profesionalna bolest – ugroženi su veterinari, poljoprivrednici, stočari, radnici na kanalizaciji, ribari, lovci, radnici na odlagalištima otpada, vojnici u terenskim uslovima i drugi koji su često u kontaktu s potencijalno zagađenom vodom ili životinjama.

Simptomi i tok bolesti

Kod ljudi, leptospiroza obično počinje nekoliko dana do par sedmica nakon izlaganja (inkubacija traje od 2 do 30 dana, prosječno 7–10 dana. Početak bolesti najčešće je nagao, sa simptomima sličnim gripi. Rani (blagi do umjereni) simptomi uključuju visoku temperaturu (groznicu), jake glavobolje, bolove u mišićima (osobito u listovima nogu), izrazitu malaksalost i umor. Često se javljaju i mučnina ili povraćanje, a karakterističan znak može biti crvenilo očiju (konjunktivalna sufuzija) – upala koja čini bjeloočnice crvenim. Ova prva faza bolesti (septikemična faza) traje oko 4 do 9 dana.

Nakon početne faze, kod blažih oblika bolesti dolazi do poboljšanja i postepenog oporavka uz pomoć terapije (ili čak spontano). Međutim, u težim slučajevima leptospiroza prelazi u drugu, imunološku fazu. Nakon kratkotrajnog popuštanja simptoma, oko 6. do 12. dana bolesti može se ponovo javiti visoka temperatura praćena povratkom prijašnjih simptoma. U ovoj fazi, kako bakterija zahvata razne organe, mogu se razviti znakovi teških komplikacija: zapaljenje moždanih ovojnica (aseptični meningitis) očituje se ukočenim vratom, jakim glavoboljama, osjetljivošću na svjetlo; može doći do pojave žutice (žutilo kože i bjeloočnica usljed oštećenja jetre) i tamne mokraće zbog oštećenja jetre i hemolize; bubrezi mogu zakazati (akutno bubrežno zatajenje) što dovodi do smanjene ili prestale proizvodnje urina; na koži i sluznicama mogu nastati krvarenja usljed oštećenja krvnih sudova i smanjenja broja trombocita. Ova najteža klinička slika poznata je kao Weilov sindrom – kombinacija žutice, krvarenja i bubrežnog zatajenja – i predstavlja životno ugrožavajuće stanje. Simptomi mogu uključivati i konfuziju ili gubitak svijesti zbog encefalitisa ili uremije. U takvim slučajevima stopa smrtnosti je visoka; procjenjuje se da Weilova forma leptospiroze ima letalitet veći od 20%, dok ukupna smrtnost za sve oblike leptospiroze iznosi oko 1%. Drugim riječima, ukoliko se bolest razvije u teški oblik i ne liječi pravovremeno, može doći do fatalnog ishoda.

Sažetak najčešćih simptoma leptospiroze kod ljudi:

• visoka temperatura, groznica i drhtavica
  
• jaka glavobolja i bolovi u mišićima (posebno u listovima nogu)
  
• crvenilo očiju, često uz bol u očima i osjetljivost na svjetlo
  
• mučnina, povraćanje, proljev i gubitak apetita
  
• izrazit umor, malaksalost i bolovi u cijelom tijelu
  

Napomena: U težim slučajevima javljaju se i znakovi oštećenja organa – žutica (žute bjeloočnice i koža) zbog upale jetre, smanjeno mokrenje zbog zatajenja bubrega, tamna krvava mokraća ili krvarenje na sluznicama, te simptomi meningitisa (ukočen vrat, poremećaj svijesti). Pojava ovih simptoma zahtijeva hitno bolničko liječenje.

Historija bolesti i epidemije u svijetu

Bolest leptospirozu prvi je klinički opisao njemački liječnik Adolf Weil 1886. godine, kada je dokumentovao slučajeve akutne infekcije praćene uvećanom slezenom, žuticom i upalom bubrega. Po njemu je nazvana Weilova bolest – teški ikterični oblik leptospiroze obilježen žuticom i krvarenjima. Iako ju je moderna medicina priznala krajem 19. vijeka, postoje dokazi da je leptospiroza pogađala ljude mnogo ranije. U starim kineskim tekstovima spominjala se bolest pod nazivom „rižanska žutica“, što ukazuje na povezanost s radnicima u poplavljenim rižinim poljima. Takođe, nazivi poput „jesenska groznica“ ili „sedmodnevna groznica“ javljali su se u Japanu prije nego što je identifikovan uzročnik, dok je u Evropi i Australiji bolest vezivana za određena zanimanja pa su je zvali „groznica rezača šećerne trske“ ili „svinjska groznica“, a u Njemačkoj „Schlammfieber“ (blatna groznica). Ovi raznoliki nazivi upućuju na to da su ljudi stoljećima opažali pojavu ove bolesti, ali su joj pripisivali različita imena prije nego što je shvaćen zajednički uzrok.

Historijski gledano, leptospiroza je vjerovatno bila krivac za neke zagonetne epidemije. Jedan značajan primjer je epidemija koja je između 1616. i 1619. godine pogodila domorodačko stanovništvo duž obale Novog Engleske u Sjevernoj Americi – istraživači danas smatraju da je uzrok mogla biti upravo leptospiroza, koju su na tlo Amerike donijeli europski mornari i njihovi štakori. Ta epidemija je desetkovala lokalne zajednice Indijanaca neposredno prije dolaska hodočasnika u Massachusetts, što ukazuje koliko smrtonosna leptospiroza može biti u populaciji bez imuniteta.

Sa razvojem mikrobiologije početkom 20. vijeka, naučnici su identificirali sam uzročnik. Bakteriju Leptospira prvi je uočio 1907. američki ljekar Arthur Stimson prilikom pregleda bubrežnog tkiva preminulog pacijenta, nazvavši je isprva Spirochaeta interrogans zbog oblika upitnika. Nekoliko godina kasnije, 1915–1917, japanski istraživači Inada i Ito, a nezavisno i njemački timovi, dokazali su da ta spiroheta izaziva Weilovu bolest i identifikovali pacove kao prenosioce. Time je postavljen temelj za razumijevanje zoonotske prirode leptospiroze.

Historijske epidemije i događaji: Leptospiroza se kroz historiju najčešće pojavljivala sporadično ili u obliku manjih lokalnih epidemija, često povezanih s prirodnim katastrofama ili ratnim okolnostima. Tokom Drugog svjetskog rata, mnogi vojnici u tropskim predjelima obolijevali su od tzv. rovovske groznice, za koju se kasnije utvrdilo da je nerijetko bila leptospiroza. Masovne poplave također su znale prethoditi izbijanju bolesti. Na primjer, poslije tropske oluje na Filipinima krajem 2011. godine, došlo je do velike poplave u kojoj je voda bila kontaminirana urinom pacova – uslijedila je epidemija leptospiroze početkom 2012. sa stotinama oboljelih i najmanje osam smrtnih slučajev. Slični primjeri zabilježeni su i u drugim tropskim zemljama (Brazil, Indija, Šri Lanka) gdje nakon monsunskih kiša redovno raste broj infekcija. U novije vrijeme, svjetske zdravstvene organizacije svrstavaju leptospirozu među „ponovno emergentne“ bolesti, jer njena učestalost raste u pojedinim područjima usljed klimatskih promjena (obilnije kiše, poplave) i urbanizacije koja dovodi ljude u bliži kontakt s vektorima bolesti. Srećom, bolja higijena i antibiotici danas omogućuju efikasnije suzbijanje, pa se globalne pandemije velikih razmjera nisu javljale – ali lokalne epidemije, kao što vidimo i u Sarajevu, i dalje predstavljaju javnozdravstveni izazov.

Suzbijanje izvora zaraze: primjeri iz Evrope

U evropskim zemljama leptospiroza je relativno rijetka (posebno u poređenju s tropskim krajevima), ali se ipak sporadično pojavljuje, uglavnom u ruralnim sredinama ili nakon poplava. Stoga su mnoge zemlje razvile tehničke mjere za suzbijanje izvora zaraze, koje se fokusiraju na kontrolu glodavaca i održavanje higijene okoliša. Evo kako se to radi na primjerima iz Evrope:

• Deratizacija (kontrola glodavaca): Sistematsko uništavanje štakora i miševa u naseljima smatra se ključnom preventivnom mjerom. Mnoge evropske gradove i općine imaju redovne programe deratizacije – obično se obavljaju sezonski (proljeće/jesen) ili po potrebi u slučaju povećane pojave glodavaca. Naprimjer, nakon saznanja o slučajevima leptospiroze u Sarajevu, gradske vlasti su odmah pokrenule vanrednu deratizaciju u ugroženim četvrtima. Cilj je smanjiti populaciju pacova koji su glavni rezervoari bakterije. U mnogim zemljama poslodavci i institucije dužni su osigurati provođenje mjera deratizacije, npr. na farmama, u kanalizacionim sistemima i na gradilištima – svuda gdje bi ljudi mogli doći u kontakt s izlučevinama glodavaca.
  
• Upravljanje otpadom i higijena grada: Pravilno zbrinjavanje smeća i održavanje čistoće javnih površina takođe igraju veliku ulogu u kontroli izvora zaraze. Otvorene deponije ili ostavljanje hrane i otpada na ulici privlače glodavce. Zato lokalne komunalne službe u evropskim gradovima nastoje osigurati redovno odvoženje otpada, pokrivanje kontejnera i uklanjanje divljih deponija. Građanima se preporučuje da organske otpatke odlažu u za to predviđene kante i da ne hrane napuštene životinje na način koji bi mogao privući pacove. Na gradilištima i u kanalizacijama, radnici se obučavaju da održavaju dobre higijenske prakse – da nakon posla temeljno operu ruke i opremu, te da ne konzumiraju hranu u prljavom okruženju gdje glodavci imaju pristup.
  
• Dezinfekcija i kontrola vode: U evropskim zemljama je standard da se sistem vodosnabdijevanja prati i da se pijaća voda dezinfikuje (najčešće hlorisanjem) kako bi se uništile potencijalne bakterije. Isto važi i za bazene – redovno hloriranje sprječava opstanak leptospira u vodi. Nakon poplava ili izlivanja kanalizacije, zdravstvene službe često obavljaju dezinfekciju prostora (pranjem podova, ulica i dvorišta dezinfekcionim sredstvima poput hlornog rastvora) kako bi se smanjila mogućnost zaraze preko kontaminirane sredine. U poljoprivrednim područjima, gdje se stoka napaja iz površinskih voda, preporučuje se ograđivanje pojilišta i izbjegavanje miješanja izvora vode za životinje i ljude. Neke zemlje su čak uvele vakcinaciju životinja (npr. goveda ili pasa) protiv leptospiroze – iako takva vakcina ne postoji za ljude, vakcinisanje životinja pomaže smanjiti cirkulaciju bakterije u okolini.
  
• Pravni propisi i nadzor: Mnoge evropske države imaju zakonski obavezne mjere za suzbijanje zaraznih bolesti poput leptospiroze. To uključuje prijavljivanje svakog slučaja bolesti zdravstvenim vlastima, koje onda provode epidemiološko istraživanje i naređuju potrebne protumjere. Na primjer, u Hrvatskoj je leptospiroza bolest koja se mora prijaviti; nakon prijave, epidemiološka služba zajedno s veterinarima istražuje gdje je oboljeli mogao doći u kontakt s bakterijom (da li na radnom mjestu, u prirodi, kroz hranu/vodu) i prema tome predlaže akcije – deratizaciju određenog područja, provjeru higijene u preduzeću, edukaciju zaposlenih i slično. U Velikoj Britaniji i Irskoj, smjernice za poslodavce naglašavaju informisanje radnika o rizicima leptospiroze, obezbjeđivanje zaštitne opreme i provođenje kontrola štetočina na radilištima.
  

Iz navedenih primjera vidljivo je da Evropa pristupa leptospirozi kroz „One Health“ koncept, odnosno jedinstven pristup zdravlju ljudi, životinja i okoline. Suzbijanje izvora zaraze zahtijeva koordinaciju komunalnih službi (koje brinu o čistoći gradova), inspekcija (koje nadziru sprovođenje deratizacije i higijenskih propisa) te zdravstvenih institucija (koje prate i analiziraju pojavu oboljenja). Ovakav multidisciplinarni pristup pokazao se uspješnim u sprječavanju većih izbijanja – zahvaljujući njemu, leptospiroza u Evropi danas uglavnom ostaje pod kontrolom, uz relativno mali broj slučajeva godišnje.

Prevencija: kako se zaštititi

Iako institucije provode sistemske mjere, ključnu ulogu u prevenciji leptospiroze ima i pojedinac. Svaki građanin može preduzeti korake da smanji rizik zaraze i zaštiti i sebe i svoju okolinu. Stručnjaci posebno ističu sljedeće savjete za građane:

• Izbjegavati kontakt s mogućim izvorima zaraze: Ne hodajte bosi niti rukama direktno dirajte vodu ili blato koji mogu biti zagađeni životinjskim urinom. To se odnosi na stajaće vode u prirodi, lokve u gradu, bare nastale nakon kiše, potoke u koje se može slijevati otpadna voda, kao i na zemljište u kojem primijetite tragove glodavaca. Ako je područje poznato po prisustvu leptospiroze (npr. nakon poplava ili u seoskim sredinama), izbjegavajte nepotrebno izlaganje takvim okruženjima.
  
• Poplave stvaraju uslove za širenje leptospiroze – stajaća voda kontaminirana izlučevinama pacova predstavlja rizik za ljude i životinje. U takvim okolnostima treba izbjegavati direktan kontakt s vodom bez zaštite.
• Koristiti zaštitnu opremu: Ukoliko radite ili boravite u okruženju koje bi moglo biti kontaminirano (poljoprivrednici u poljima, kanalizacioni radnici, vojnici na terenu, kampovanje u prirodi, čišćenje podruma nakon poplave itd.), obavezno nosite adekvatnu zaštitu. To podrazumijeva gumene čizme i rukavice prilikom rada u vodi ili blatu, zaštitne naočale i masku ako prskate potencijalno zagađene površine, vodootpornu odjeću ako postoji rizik prskanja urina životinjaindex.hr. Za one koji se bave sportovima na vodi (kajak, rafting, plivanje u otvorenim vodama), preporučuje se odijelo za vodu ili barem odlaganje aktivnosti u vodama koje bi mogle biti sumnjive.
  
• Održavati ličnu higijenu: Osnovne higijenske navike znatno smanjuju rizik infekcije. Redovno i temeljno perite ruke sapunom, naročito nakon boravka u prirodi, rada sa životinjama ili čišćenja potencijalno prljavih prostora. Izbjegavajte dodirivanje lica (očiju, nosa, usta) prljavim rukama. Ukoliko ste bili u kontaktu sa površinom ili vodom koja bi mogla biti kontaminirana, istuširajte se što prije i operite svu odjeću. Očistite i dezinficirajte obuću ili opremu koja je bila u dodiru s takvom vodom (npr. ribolovni čizmi, sportska oprema).
• Brinuti o ranama na koži: Svaku posjekotinu, ogrebotinu ili ranicu na koži zaštitite vodootpornim flasterom ili zavojem, naročito prije rada u vlažnoj sredini ili boravka u prirodi. Nepovrijeđena (intaktna) koža je relativno dobra barijera za bakterije, ali oštećena koža predstavlja otvorena vrata za infekciju. Zato je važno pokriti čak i manje ogrebotine prije vrtlarenja, rada sa zemljom ili čišćenja mjesta gdje su bile životinje.
  
• Voditi računa o vodi i hrani: Pijte samo zdravstveno ispravnu vodu. U prirodi nemojte piti direktno iz rijeka, jezera ili lokvi. Ako nemate druge opcije, vodu iz neprovjerenih izvora obavezno prokuhajte ili dezinfikujte odgovarajućim hemijskim sredstvima prije pijenja. Flaširana voda je najsigurnija na putovanjima. Također, čuvajte hranu od kontakta s glodarima – ne ostavljajte namirnice otvorene tamo gdje mogu doći miševi ili pacovi. Hranu skladištite u zatvorenim posudama. Redovno čistite ostave i ostake hrane bacajte u zatvorene kante za otpatke.
  
• Redovna deratizacija i održavanje okoline: U vlastitom domaćinstvu i zajednici, nastojte suzbiti prisustvo štetočina. Držite dvorište, podrum i ostale prostore čistim i urednim; uklonite stare kutije, krpe i otpad gdje se mogu razmnožavati miševi. Postavite zamke ili mamce za glodavce ako primijetite njihove tragove, ili pozovite stručne službe za deratizaciju da obrade prostorindex.hr. Posebno obratite pažnju na objekte poput šupa, garaža ili ostava gdje se pacovi mogu nastaniti – takva mjesta održavajte zatvorenima i nepretrpanima. Kante za smeće držite poklopljenima. Ovi koraci smanjuju šansu da glodavci u vašoj blizini budu nosioci bolesti.
  
• Praćenje sopstvenog zdravlja i pravovremena reakcija: Ako ste bili u rizičnom kontaktu (npr. plivali u rijeci nakon poplave, čistili štalu s uginulim životinjama, imali najezdu miševa u kući i slično), budite vigilanti prema svom zdravlju. Obratite pažnju na simptome poput nagle temperature, jake bolove u mišićima, neuobičajene glavobolje ili žutice u narednih par sedmica. U slučaju pojave takvih simptoma, odmah se javite ljekaru i spomenite mogućnost izlaganja leptospirozi. Rano postavljena dijagnoza i terapija mogu spriječiti teži tok bolesti.
  

Sumirano, prevencija leptospiroze svodi se na izbjegavanje nepotrebnog kontakta s potencijalno zagađenom vodom i zemljištem, zaštitu prilikom rada u rizičnim uslovima, održavanje lične i okolišne higijene, te kontrolu glodavaca u našoj blizini. Ako se ove mjere dosljedno provode, rizik od infekcije značajno opada čak i u područjima gdje leptospiroza cirkuliše među životinjama.

Liječenje leptospiroze

Leptospiroza se uspješno može liječiti, naročito ako se započne na vrijeme. Osnova terapije su antibiotici koji djeluju na bakterije Leptospira. Prema dostupnim zdravstvenim protokolima, najčešće se primjenjuju antibiotici poput penicilina, ampicilina, amoksicilina ili doksiciklina, u trajanju od oko 7 dana. Za blage i umjerene slučajeve, ljekar će obično ordinirati peroralni antibiotik (doksiciklin je čest izbor za odrasle) i pratiti pacijenta ambulantno. Već nakon nekoliko doza antibiotika obično dolazi do poboljšanja simptoma – temperatura pada i bolovi se smanjuju. Važno je ipak odležati bolest i provesti puni ciklus terapije kako bi se bakterije u potpunosti eliminisale.

Kod težih oblika leptospiroze, neophodno je bolničko liječenje. Pacijenti s komplikacijama (znaci zahvaćenosti jetre, bubrega, meningitis) primaju antibiotike intravenski, najčešće visoke doze penicilina ili cefalosporina, jer je to efikasnije u životno ugrožavajućim situacijama. Uz antibiotsku terapiju, bolničko liječenje podrazumijeva i tzv. supportivnu terapiju – nadoknadu tečnosti, elektrolita i drugih potpornih mjera. Na primjer, ako je prisutno zatajenje bubrega, primjenjuje se dijaliza (privremeno preuzimanje funkcije bubrega mašinom za filtriranje krvi) dok bubrezi ne povrate funkciju. Kod ozbiljne respiratorne insuficijencije ili krvarenja, može biti potrebna intenzivna njega, uključujući kisik ili transfuzije krvi. Pacijenti s meningitisom dobijaju odgovarajuću njegu za smanjenje intrakranijalnog pritiska i prevenciju trajnih posljedica.

Protokoli liječenja mogu uključivati i druge lijekove za ublažavanje simptoma: antipiretike za snižavanje temperature, analgetike za bolove, antiemetike protiv povraćanja. Bitno je napomenuti da se pacijenti ne moraju izolirati od drugih jer leptospiroza ne prelazi sa čovjeka na čovjeka u uobičajenim uslovima – ipak, medicinsko osoblje vodi računa o zaštiti pri rukovanju tjelesnim tečnostima (rukavice pri čišćenju urina pacijenta i sl.)

U pojedinim situacijama može se primijeniti i profilaktička terapija antibioticima. Naprimjer, ako dođe do poplave u endemskom području, zdravstvene vlasti ponekad preventivno daju doksiciklin osobama koje su intenzivno izložene (spasioci, vojska) kako bi se smanjila vjerovatnoća da će se razboljeti. Ovakav pristup se pokazao korisnim u tropskim zemljama nakon prirodnih katastrofa. Naravno, primjena profilakse se odvija isključivo uz nadzor epidemiologa i infektologa.

Ključ uspješnog liječenja leptospiroze jeste rana dijagnoza i pravovremeni početak terapije. Ako se bolest prepozna u ranoj fazi i odmah započne antibiotik, velika je vjerovatnoća potpunog izlječenja bez posljedica. Kako ističu stručnjaci, rano liječenje značajno smanjuje i stopu komplikacija i smrtnost oboljelih. Stoga je važno da ljekari primarne zdravstvene zaštite i hitne pomoći imaju na umu mogućnost leptospiroze kod pacijenata sa simptomima visoke temperature i jakih bolova, naročito ako postoji epidemiološki podatak (boravak u prirodi, poplave, kontakt s glodarima). Danas postoje i serološki testovi koji mogu potvrditi leptospirozu (npr. MAT – mikroaglutinacija) kao i PCR testovi koji detektuju DNK bakterije u uzorku krvi ili urina, što pomaže u brzoj dijagnostici i usmjeravanju terapije.

Uloga javnog zdravstva u kontroli bolesti

Kada se pojavi sumnja na leptospirozu u nekoj zajednici, na scenu stupaju javnozdravstvene institucije – zavodi za javno zdravstvo, epidemiološke službe, sanitarne inspekcije i dr. Njihova koordinirana akcija je od ključne važnosti za suzbijanje bolesti i zaštitu stanovništva. Iskustvo iz Sarajeva upravo to potvrđuje.

Instituti za javno zdravstvo i epidemiolozi obično vrše i epidemiološko ispitivanje svakog novog slučaja. To znači da sa oboljelima obave razgovor kako bi saznali gdje su se kretali, šta su pili/jeli, da li su bili u kontaktu s vodom ili životinjama. Paralelno, veterinarske službe su uključene da provjere uginule ili bolesne životinje u okolini, jer ponekad pronalazak zaraženih životinja (npr. masovnija pojava crklih pacova) može potvrditi izvor.

Javnozdravstveni odgovor uključuje i edukaciju i obavještavanje javnosti. Institucije putem medija ili saopštenja upozoravaju građane na potencijalnu opasnost i daju upute kako da se zaštite. U sarajevskom slučaju, građanima je savjetovano da prokuhavaju vodu ako sumnjaju u ispravnost, da se klone stajaćih voda, te da prijave komunalnim službama ukoliko primijete povećan broj glodara. Također, pozvani su da se pri pojavi simptoma odmah jave ljekaruindex.hr. Ovakva transparentna komunikacija važna je da bi se spriječila panika ali i osiguralo da što više ljudi zna za rizik i ponaša se odgovorno.

Na terenu, lokalne zajednice i komunalne službe odrađuju praktične mjere: organizuje se čišćenje ulica, uklanjanje otpada i mulja (posebno nakon eventualnih poplava), dezinfekcija prostora javne namjene (npr. pranje ulica), zatvaranje neformalnih deponija. U pojedinim slučajevima, ako se utvrdi da je određeni objekat izvor (recimo skladište hrane gdje su pacovi prenosili bakteriju), taj objekat se privremeno zatvara i temeljito dezinficira.

Veterinarske službe, u sklopu One Health pristupa, takođe doprinose: provjeravaju se domaće životinje u okolini (npr. da li psi lutalice ili poljske životinje nose antitijela na leptospirozu), provodi se pojačana vakcinacija pasa protiv zaraznih bolesti (gdje je dostupna vakcina za određene serotipove leptospire), a lovačka društva mogu dobiti instrukcije da kontrolišu populaciju divljih glodara.

Zavodi za javno zdravstvo nakon okončanja incidenta vrše i analizu – utvrđuju šta je doprinijelo izbijanju zaraze i kako spriječiti ponovo. Moguće je da će nakon ovih slučajeva u Sarajevu preporučiti češću deratizaciju kanalizacionih mreža, bolji monitoring kvaliteta vode u rubnim naseljima ili čak formiranje posebnog tima za kontrolu zoonoza na nivou kantona.

Ukratko, uloga javnog zdravlja u suzbijanju leptospiroze ogleda se u brzoj detekciji i dijagnostici, koordinaciji međusektorskih mjera (ljudi – životinje – okoliš), preventivnim akcijama i edukaciji. Kada svaki dio sistema odradi svoj posao – epidemiolozi upozore na opasnost, komunalci smanje populaciju glodara, ljekari liječe oboljele, a građani slijede upute – širenje bolesti se može zaustaviti već u začetku. Takav zajednički napor potreban je i sada u Sarajevu, kako bi se trenutno žarište leptospiroze ugasilo i spriječilo da bolest zahvati veći broj ljudi.

Posljedice neliječenja i kasne dijagnoze

Leptospiroza je izlječiva bolest, ali samo ako se na vrijeme prepozna i adekvatno liječi. U suprotnom, može ostaviti teške posljedice po zdravlje, pa i dovesti do smrtnog ishoda. Neliječena infekcija često napreduje u opasnu fazu (Weilov sindrom) sa zatajenjem vitalnih organa. Kako smo već naveli, smrtnost kod takvih teških oblika prelazi 20%. Dakle, svaka peta osoba koja razvije fulminantnu bolest može nažalost preminuti, što leptospirozu čini jednom od najsmrtonosnijih bakterijskih infekcija kada se zanemari.

I kod onih koji prežive težak oblik, dugoročne posljedice mogu narušiti kvalitet života. Oporavak oboljelih može biti vrlo dugotrajan – zabilježeno je da sindrom hroničnog umora muči pacijente mjesecima nakon preležane leptospiroze. Takve osobe osjećaju stalni nedostatak energije, pa i povremene relapse malaksalosti koji ih mogu vezati za krevet nekoliko dana. Česte su i uporne glavobolje nalik migreni, koje se javljaju dugo nakon što je akutna infekcija izliječena. Neki pacijenti razviju i psihološke tegobe – studije spominju pojavu depresije i promjene raspoloženja kod značajnog broja preboljelih, usljed frustracije i nemogućnosti da se „otresu“ osjećaja bolesti još dugo vremena nakon infekcije.

Posebno intrigantna posljedica leptospiroze može biti oštećenje očiju. Bakterija se u pojedinim slučajevima zadržava u očnom tkivu i mjesecima nakon bolesti izaziva hroničnu upalu uvida (uveitis). Ovakvi pacijenti imaju simptome poput bola u očima, crvenila i zamućenog vida, a ukoliko se uveitis ne prepozna na vrijeme, može dovesti do trajnih oštećenja vida. Oftalmolozi stoga upozoravaju da bi svaki pacijent koji je preležao težu infekciju trebao ići na kontrolne preglede očiju nekoliko mjeseci nakon oporavka.

Još jedan organ koji može dugoročno stradati su bubrezi. Akutno zatajenje bubrega tokom infekcije, čak i kad se prevaziđe dijalizom, može ostaviti posljedice u vidu smanjene bubrežne funkcije. Neka istraživanja sugeriraju da preležana leptospiroza povećava rizik od hronične bubrežne bolesti kasnije u životu, posebno kod onih pacijenata kod kojih je infekcija bila dugotrajno neprepoznata i bakterije su duže vremena oštećivale bubrežno tkivosciencedirect.com. To znači da osobe mogu ostati sa smanjenom rezervom bubrega i brže napredovati ka bubrežnoj slabosti usljed drugih faktora (npr. hipertenzije ili dijabetesa) nego što bi to bio slučaj da nisu imale leptospirozu.

Pored navedenog, kod malog broja pacijenata opisan je i post-infektivni upalni sindrom – stanje nalik autoimunoj reakciji gdje imuni sistem, isprovociran infekcijom, nastavlja da napada sopstvena tkiva i nakon eliminacije bakterije. Ovo se može manifestovati kroz razne simptome poput bolova u zglobovima, kožnih osipa ili neuroloških ispada. Srećom, ovakve komplikacije su rijetke, ali njihov mogući nastanak je još jedan razlog zašto leptospirozu ne smijemo olako shvatiti.

U konačnici, kasna dijagnoza je često uzrok ovako teških posljedica. Ako ljekar ili pacijent ne posumnjaju na leptospirozu na vrijeme, propušta se period kada je terapija najdjelotvornija. Pacijent u međuvremenu može razviti višestruko oštećenje organa koje ni najbolja intenzivna njega ne može u potpunosti poništiti. Stoga se apeluje na svijest – i medicinskog osoblja i građana – o ovoj bolesti, naročito u kontekstu klimatskih promjena i sve češćih ekstremnih vremenskih prilika koje pogoduju njenom izbijanju. Pravovremena reakcija ne samo da spašava život, već i sprječava dugoročno onesposobljenje preživjelih.