DF i stranke derivati – loše kopije ofucanih originala

Kolumne 23. dec. 201510:50 > 24. dec. 2015 12:55
Podijeli:
Izvor: N1

Sličnom brzinom kojom je od osnivanja stigla do respektabilnog izbornog rezultata, Demokratska fronta Željka Komšića prelazi put od dijela vladajuće koalicije i na nivou države i u Federaciji, do unutarnjih problema i raskola.

Izbacivanje Emira Suljagića i Reufa Bajrovića, navodno kažnjavanje Sifeta Podžića – koji više nije generalni sekretar, ali libo ga hou, kao da jeste – zbog podrške četničkom vojvodi Nikoli Poplašenu u nekom besmislenom izboru za nešto također besmisleno, te ispisivanje iz članstva kvarteta iz Glavnog odbora – Denisa Čarkadžića, Damira Dizdara, Nedžada Džudže i prof. dr. Ilhana Bušatlića, dokaz su ozbiljne, jako ozbiljne krize u stranci velikih očekivanja i ekspresnih razočarenja.

Možda je rano reći, ali na osnovu iskustva nije krivo procijeniti kako, eto, i Demokratska fronta doživljava istu sudbinu kao i druge stranke derivati kod nas. A takvih nije da nema, samo što ne znače ništa, niti kome trebaju. Snaga im je tek tolika da ih se veće partije ponekad, u nuždi, sjete, pa ih prvom zgodnom prilikom degažiraju tamo gdje su ih i našle: na marginu političkog djelovanja koje je, zapravo, samo sebi svrha.

Ilustrativan je, u ovoj priči, slučaj Stranke za Bosnu i Hercegovinu, osnovane nakon što se dr. Haris Silajdžić nešto našiljio na matičnu SDA, a ona ga ispratila udarcem letvom u glavu. Dugo je, istina, SBiH bila nezaobilazna u svakoj podjeli vlasti među Bošnjacima: njenih petnaestak posto podrške, glas gore-dole, bilo je neophodno svakome ko je imao namjeru ne biti opozicija. Tako su na Silajdžića bili osuđeni i Alija Izetbegović i Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić, dok je on u utrkama za člana Predsjedništva važio za favorita. Sve do jednom, do pretprošlih izbora kada su i osnivač i pratnja doživjeli kolosalan poraz, takav da se od njega ne mogu oporaviti više niti čudom.

Nije se, međutim, iz SDA izrodila samo ta partija, već i nekakva A-SDA, strančica kojoj su i izborni rezultati Socijademokratske unije bili i ostali nedosanjani san. Istina, kada je ono DF izlazila iz federalne vlasti, a Fahrudin Radončić se prenemagao, postojale su kao neke šanse da A-SDA zatreba kolegama kojima prvo slovo u nazivu političke organizacije nije ono prvo i u abecedi i u azbuci, no onda se čovjek što je samog sebe nazvao bošnjačkim Donaldom Trumpom – danas bi se zbog toga, valjda, isjekao žiletima i to uzduž vena – odlučio da SBB, ipak, ne treba biti opozicija.

Pomenuta SDU, naravno, nije nastala od nezadovoljnika iz Stranke demokratske partije, već od onih iz SDP-a, kojem se u međuvremenu vratila, u njega se nanovo utopila i izbrisala svaki trag svog postojanja.

Svojim je nestankom stranka Lagumdžijinih protivnika, valja priznati, popunila veliku prazninu. Nikada, ali nikada SDU, makar se oko nje i u njoj vrtili Miro Lazović, Ivo Komšić, rahmetli Nijaz Duraković…nije bila ozbiljna konkurencija Socijaldemokratskoj partiji, uglavnom joj nije trebala, niti je u javnosti percipirana kao neka naročito važna stranka sa lijeve strane političkog spektra.

Demokratska fronta formirana je na način sličan kao SDU i za zbilja malo vremena postigla je sve što Unija nije nikada. No, jednako, SDU nije, sve do relativno nedavno, a pogotovo u prvo vrijeme postojanja, prolazila ovo što se Komšiću dešava nekih godinu dana od izbora i trenutka u kojem je, očito naivno, vjerovao kako će nadigrati i SDA i naročito Dragana Čovića i Hrvatsku demokratsku zajednicu, sa kojima se oko vlasti u FBiH dogovarao pet mjeseci, pa u njoj ostao oko pet sedmica.

Kriza u DF-u važna je i zanimljiva iz dva razloga. Prvi je što pokazuje kako stranke derivati ne uspijevaju ne zato što ne mogu privući značajniji broj glasača – uspijevale su u tome i SBiH i DF, za razliku od SDU-a i A-SDA – već zato što su razlozi njihovog nastanka najmanje vezani za neslaganje sa politikom onih od kojih se odvajaju. Istu količinu moći koju je u SDA akumulirao rahmetli Izetbegović, Silajdžić je imao u SBiH; između platformi te dvije partije suštinske razlike nije ni bilo, a kada se počela pojavljivati – SDA je, jednostavno, priznala realnost, dok je Silajdžić odlučio da kreira novu, samo što nije imao ni čim, niti kako – Stranka za BiH se pretvorila u destruktivnu po svaki pomak na bolje, makar i u najavi.

Odjednom stečena, važna pozicija i te, Silajdžićeve partije i DF-a, proizašla je iz popularnosti osnivača. One kakvu nikada nije imao, recimo, Amer Jerlagić, užoj rodbini i prijateljima poznat i kao predsjednik Stranke za BiH i kakvu je Komšić stekao tek nakon što ga je Lagumdžija instalirao na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva. Da je, drugačije rečeno, lider DF-a napustio SDP kada je to radio Miro Lazović, pa osnovao nešto, uspjehom bi smatrao to što ga matična stranka opet hoće nazad, kao što je prihvatila SDU.

Sve ono suštinsko u DF-u je isto kao i u SDP-u: glumljenje multisvakave stranke, a crpljenje podrške iz bošnjačke biračke baze; tek formalno postojanje na dijelovima BiH koje ratu nije kontrolirala Armija Bosne i Hercegovine; manjak razumijevanja za činjenicu da stranku građanskom ne čine struktura vodstva, već i članstva, ali i oni koji za nju glasaju. Jedan od najpoznatijih i najdugovječnijih Silajdžićevih ministara je bio etnički Srbin, Gavrilo Grahovac, dok je ispred SDA na mjestu ministra kulture u Kantonu Sarajevo bio Hrvat Ivica Šarić, a potpredsjednik Federacije – Desnica Radivojević, po narodnosti Srbin. Nisu oni, međutim, donijeli niti jedan glas iz Trebinja ili Čitluka, a da nije bio bošnjački.

Demokratska fronta ponovila je, jednostavno, sve ono loše čime se SDP svela na bošnjačku stranku.

No, to je u ovom trenutku, ipak, manji dio problema. Veći je što daljnje slabljenje te stranke podrazumijeva slabljene opozicije na dijelu Federacije na kojem je, u kakvom-takvom obliku, uopće postojala. Dragan Čović, drugačije rečeno, u dijelovima u kojima su Hrvati većina ima podršku kao Lukašenko u Bjelorusiji, dok se višestranačje svodi na borbu za mrvice koje ostaju nakon što HDZ pokupi većinu glasova. Borbu u kojoj, uzgred, najbolje prolazi još jedna derivat stranka – HDZ 1990., samo što od toga nema neke koristi.

Zamjenom mjesta sa Radončićevim Savezom za bolju budućnost, DF je postala najveća opozicijska stranka kako na području gdje Bošnjaci dominiraju, tako i posljedično u većem entitetu, sa pozicijom i izbornim rezultatom koji je čini daleko utjecajnijom od svih ostalih, računajući i SDP kojeg valjda još samo Nermin Nikšić shvata ozbiljno. A onda su se, umjesto da djeluju kao opozicija – ma kakva, svaka je bolja od nikakve – o sebi zabavili na opću radost političkih protivnika.

No, od još jedne kopije nastale od ofucanog originala ništa se, kazivalo iskustvo, a potvrđuje DF, bolje nije ni moglo dobiti.