Tijelo mrtvog dječaka je spomenik licemjerju i bezdušnosti

Kolumne 09. sep. 201510:25 > 10. sep. 2015 07:21
Podijeli:
Izvor: N1

Ako se jednom, nekada, nekim čudom, ovaj svijet, što bi rekao Abdulah Sidran, unormali – spomenik sadašnjem dobu licemjerja, imperijalizma i bezdušnosti, može biti samo jedan: tijelo mrtvog djeteta izbačeno na morsku obalu. Materijal i sve što već treba, umjetniku i autoru neka je od volje.

Aylan Kurdi, tako se zvao, utopio se bježeći od rata ka onima koji su cijeli njegov život sveli na nekih hiljadu dana, a fotografija sićušnog, beživotnog tijela, jedna je od najpotresnijih među mnogima nastalim kako u agresiji na Siriju, tako i u, nazovimo ga, posljednjem valu masovnog iseljavanja. Zajedno sa Aylanom, stradali su njegov dvije godine stariji brat i njihova majka.

Kada je Aylan rođen, Sirija, više nije bila ona bogata, stabilna država u kakvoj je, samo malo ranije, na svijet došao prvi od dvojice sinova u obitelji Kurdi. Ta Sirija iz 2010. godine davala je mladim bračnim parovima, kao i onima što će im tek doći vrijeme za brak, stotinu i jedan razlog da vjeruju kako se njima, za razliku od nas – parafrazirajući pjesnika Danijela Dragojevića – budućnost, naročito ona bolja, već nije dogodila.

“U zemlji je broj stranih turista u godini dana porastao za sedam stotina posto. To je država koja je imala mnoge ugrađene socijalne komponente na vrlo visokom nivou, ozbiljno besplatno obrazovanje, zdravstvo… Bila je jedina zemlja na Bliskom istoku koja je imala dovoljno vode, hrane, energije i za sebe i za izvoz. I dvije stvari koje niko ne spominje, a koje su jako bitne i danas: 2009. u teritorijalnim vodama Sirije otkrivene su enormne količine nafte i gasa i , naravno, odmah otvorilo pitanje na zapadu ko će u svijetu, u trci za tu energiju prevladati. I još nešto, po meni kapitalno: Sirija je bila jedina zemlja u regionu koja nije imala niti jedan dolar duga ni Svjetskoj banci ni MMF-u. Ne možete biti primjer ostalim arapskim zemljama da se tako može živjeti, a graditi međunarodni poredak na filozofiji imperijalizma MMF-a, Svjetske banke i ostalih banaka Zapada“, ovako je o Siriji kakva je bila malo prije začeća Aylana Kurdija, nedavno, na Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku, govorio Zlatko Dizdarević, dugogodišnji dopisnik Oslobođenja sa Bliskog istoka, te kasniji ambasador Bosne i Hercegovine u toj zemlji, Iraku i Libanu.

Iz te se Sirije, koje se odjednom niko na Zapadu ne sjeća, nije bježalo. Svakako ne masovno i na načine rizične koliko i šetnja kroz možda očišćeno minsko polje.

Kao što dobre ideje nisu krive za ono što će ljudi od njih učiniti, tako ni neki svijetli momenti u historiji ne snose krivicu zbog toga što su, dan, dva, sedam kasnije, pretvoreni u sve najgore i što, godinama poslije, iza njih ostaje fotografija mrtvog djeteta na morskoj obali.

Ljudi dobro znaju da je sve teško – i u isto vrijeme znaju da je teško nastaviti ovu situaciju… Da ste prije dvije godine pitali postoji li mogućnost da se arapske zemlje odupru i promijene svoje režime, niko ne bi pozitivno odgovorio. Isto vrijedi i sada: niko ne vjeruje da se situacija u Evropi može promijeniti, ali trebamo Mediteransko proljeće,poput Arapskog proljeća“, kazao je Alexis Tsipras u debati sa slovenskim filozofom Slavojem Žižekom, održanoj prije nego će Siriza pobijediti kod kuće, pa izgubiti u Berlinu.

Sve što govori o nama, ova izjava govori i o grčkom premijeru na odlasku. Jednako smo se, pamtite valjda, svi navukli na tu priču o dolasku nekog novog, boljeg doba.

“Nisam fasciniran tim velikim revolucijama, znaš, milion ljudi na trgu Tahrir, vrsta kolektivnog orgazma, svi s njima plačemo i svi smo zajedno, da to je dobro, ali za mene je pravo pitanje – jutro poslije…“, replicirao je Žižek Tsiprasu.
Aylanovo je tijelo pokazalo da je umjesto jutra poslije, svanula duga, mračna noć u kojoj mrtva djeca služe industriji PR-a da nastavi sa kreiranjem slike monstruma iz Damaska, kojem su prvo, iz temeljito uništene Libije, izvezli bunt naroda, pa vojnike naoružavane da budu nekakva oslobodilačka vojska sve dok se nisu prestali lažno predstavljati i nazvali se Islamskom državom (Iraka i Sirije).

“U velikoj igri preslagivanja kompletne situacije na Bliskom istoku pokrenuto je takozvano Arapsko proljeće koje se iz zapadne perspektive, kao i naivnima na Bliskom istoku činilo kao istinsko demokratsko buđenje mladih i obrazovanih ljudi. Ovi potonji jesu doista u to vjerovali srcem ali, time se tamo politika ne vodi. Sentimenti Istoka na Zapadu ne vrijede. Arapsko proljeće je bilo potpuno organizovana, sinhroizovana,proizvedena i provocirana operacija u kojoj jesu mladi ljudi mislili da učestvuju u onome što se govorilo da jeste. Međutim, taj šou je bio ukraden koju sedmicu nakon početka i okrenut u potpuno drugom pravcu. Pogledajmo rezultat. Zemlje u kojima je pokrenuto ‘proljeće’ završile su sa srušenim sekularnim i funkcionirajućim sistemima, ma kako im bili totalitaristi na vrhu, razorene, uništene sa stotinama hiljada žrtava i milionima izbjeglih i raseljenih… Mlađi Asad je bio čovjek na kojeg se, da se htjelo, moglo odigravati u procesu demokratizacije društva, procesu dogovaranja koji je Zapadu, navodno, bio bitan. Američki državni sekretar John Kerry je, recimo, bio sa svojom suprugom na večeri sa Asadom i njegovom ženom u poznatom restoranu Narandž. Fotografije pokazuju da je bilo mnogo osmijeha. Kerry je, prema saopštenjima iz Damaska, tražio prekidanje približavanja Sirije Iranu, posebne pogodnosti u energetskim poslovima sa Zapadom i ko zna šta još. Nije dobio i ‘proljeće’ je krenulo“, dodao je Dizdarević na pomenutom skupu.

Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, izjavio je nedavno kako postoji realna mogućnost da izbjeglice iz Sirije, nakon što Mađarska konačno zatvori svoje granice, krenu ka BiH. Nije im tu, naravno da nije, cilj ostati, ali to ne znači kako ih nismo dužno dočekati kao ljude. Ne samo zato što je normalno, već i zato što smo, kao i milioni drugih budala aplaudirali Arapskom proljeću, prvom činu drame u kojoj je svaka smrt, pa i ona trogodišnjaka, tek statistički podatak, a nismo se vala ni pretrgli da zaustavimo one što su otišli s puškom u ruci poslati Aylana na more.

No, to je već druga priča. Ispričana više puta i uvijek nedovoljno.