KOLUMNA| Bakir Hadžiomerović: Lijeva ljevica

N1

Ima tome više od četiri godine otkako je najpoznatiji bosanskohercegovački izvozni proizvod, bend Dubioza kolektiv, bezbeli, objavio ploču „Apsurdistan“.

Bio je to šarolik žanrovski koloplet sa deset inficirajućih muzičkih komada inspirisanih očajnim stanjem u bosanskohercegovačkom društvu.

„Apsurdistan“ je na jednostavan i svakom razumljiv način opisao klimu u kojoj preživljavamo, a bez odjeka ta ploča nije prošla ni u našem susjedstvu/komšiluku kojeg muče skoro pa identične ljudske nevolje i dvorske političke igre.

U međuvremenu je stanje na Balkanu, a poglavito kod nas u BiH, postalo i haotičnije nego se može otpjevati s Dubiozom.

A politika je uvijek tu da nas svakoga dana u svakom pogledu dodatno uvjeri kako još nismo dotakli dno te da ćemo već koliko sutra s nostalgijom žaliti za ovim što imamo danas. 

Uostalom, ko je prije četiri godine, dok su momci iz Dubioze snimali „Apsurdistan“, mogao i pretpostaviti da će u državi Bosni i Hercegovini njen najbrojniji narod (barem prema posljednjem popisu stanovništva) dobiti svoj specijalni vlastiti dan što ga je neki neinventivni i neznani autor prozvao „dan Bošnjaka“!? Dakle, narodu koji stoljećima živi na ovim prostorima, narodu što je svoju sudbinu neraskidivo vezao za svoju državu, politički su mešetari uvalili (para)praznik koji bi se, slijedom nesretnih okolnosti, trebao svečano obilježavati na svakom pedlju zemljice Bosne kojoj su oni na koje se taj jedan dan u godini odnosi, unatoč svemu, ostali vjerni.

Znamo iz iskustva da svakakve budalaštine ovdašnjim političarima padaju na pamet, ali ovo sa „danom Bošnjaka“ prevazišlo je čak i sve silne privatizacijske pljačke, korupciju, dvodecenijsku kriminalnu i bahatu vladavinu pa čak i tradicionalne redukcije vode u našem glavnom gradu što su, pokazalo se naknadno, svjesno uzrokovane „tenderovinom“ za odabranu elitu iz familijarno-begovskog kruga oko Bakira Izetbegovića.

Neko je nedavno ispravno zaključio da Bosna i Hercegovina od Dejtona nije imala goru vlast od ove aktuelne. U svakom civiliziranom društvu otpornom na oružane revolucije loša vlast se mijenja demokratskim putem, na izborima.

Tada na scenu stupaju političke alternative, kako se ono kaže – novi ljudi sa novim idejama. Tako je barem u normalnim državama…

Kod nas, međutim, ni izbliza nije tako. Blijeda opozicija, ta naslagana gomila posvađanih ljevičarskih stranaka, nepopravljivo razorena sujetama svojih lidera već godinama nije u stanju organizirati čak ni zajednički dernek uz muziku, pečenje i piće, a da i ne pomišljamo na formiranje snažnog i proaktivnog oporbenog bloka s ciljem rušenja postojećeg režima. Ako se argumentirano i naširoko može govoriti o krizi ljevice općenito u Evropi (od Njemačke do Francuske, od Britanije do Mađarske…), onda je u bosanskohercegovačkom slučaju definitivno sazrelo vrijeme za dijagnosticiranje završne faze metastaze socijaldemokratije u partokratiju u kojoj je aktivno bavljenje politikom s godinama postalo najlakši i najbrži put do vrata raja poslaničkih paušala za grupicu odabranih konzumenata lagodnog statusa vječitih opozicionara. Nemogućnost adekvatnog i konkretnog dogovora o ujedinjenoj borbi protiv režima, prethodno beznadežno oslobođeni socijalne empatije prema vlastitom okruženju, ljevičarske su skupštinske uhljebe pretvorili u smokvin list vlasti kojim ona vješto pokriva stidna mjesta kroz medijsku cenzuru svih teških i neugodnih tema.

Ako bi makar i površno prelistali arhive javnih istupa i saopćenja koja nam dolaze sa takozvanog lijevog političkog spektra, vrlo lako bi se uvjerili da se tu zapravo ni o čemu bitnom za ovo društvo ne govori u formi jedinstvenog i nedvosmislenog stava.

Očekivano, tako je bilo i sa famoznim „SDA-danom Bošnjaka“ upriličenim u sarajevskoj Vijećnici kojeg je vladajuća stranka (zlo)upotrijebila za bildanje narušenog ega i renoviranje očajnog javnog rejtinga svog posrnulog vođe.

I zato će silne Izetbegovićeve izgovorene laži, ali i sve one neizgovorene činjenice (posebno u vezi sa Drugim svjetskim ratom i postratnom bošnjačkom emancipacijom te političkim etabliranjem tog naroda u Titovoj Jugoslaviji) do daljnjeg ostati prešućene.

To će proći jer, eto, niko od ljevičarskih vedeta nije imao volje, a moguće ni znanja i hrabrosti pa da Izetbegovića javno po(d)uči da su mnogo prije njega, njegovih zetova i porodične stranke postojali i Fadil Jahić-Španac i Enver Redžić i Enver Šiljak i Džemal Bijedić i Derviš Sušić i Pozderci, Raif Dizdarević, Nijaz Duraković…

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.