Možda je za završnu riječ potrebno biti hladne glave, možda bi najbolje bilo uhvatiti zrak, sačekati da se stvari slegnu, napraviti nužnu vremensku distancu, ali nakon mjesec dana i gotovo šest hiljada minuta predoziranja fudbalom na dan finala teško se oteti utisku da je ovo Svjetsko prvenstvo po sebi bilo svojevrsni oksimoron.

Jer, kad podvučemo crtu, ispada da je ovo bio zanimljiv dosadan turnir.

Da se razumijemo, nije da smo nešto pretjerano drugačije i očekivali, obzirom da je reprezentativni fudbal, ako ga usporedimo s onim klupskim, već godinama i potpuno logično u svojevrsnoj fazi stagnacije. Doduše, razlika između načina na koji igri pristupaju najbolji i oni iz donjih kvalitativnih ešalona se smanjila, pa je individualni kvalitet i sposobnost prilagodbe protivniku i situaciji postao još važniji i taj je koji donosi razliku. Reaktivni fudbal je taj koji prevladava kao dominantan stil. Konkretan defanzivni plan, maksimalna taktička disciplina, dobra tranzicija i solidna igra iz prekida uz malo sreće donose i veliki rezultat. To nam je, između ostalog, u Rusiji donijelo pomor favorita, a kada – makar i dosadnim gušenjem igre – gube oni od kojih ne očekujemo i koji su na papiru bolji, zabava je skoro pa zagarantovana.

Na sličan način uostalom smo dobili i finaliste. Didier Deschamps – koji danas ima priliku pridružiti se Franzu Beckenbaueru i Mariju Zagalu koji su titulu prvaka osvajali kao igrači i kao treneri – ne zamara se pretjerano atraktivnošću i estetskim utiskom kojeg ostavlja njegova ekipa. Vizija pobjedničke Francuske ovog nekadašnjeg zadnje veznog igrača u prvom redu je oprezna i u njoj je najvažnije neutralizirati protivnika; igra je prilagođena mladom i potentnom Kylianu Mbappéu kojemu se pokušava stvoriti otvoren prostor kojeg on fenomenalno koristi. Deschamps nije odustajao od svojih zamisli ni kada je igrao protiv objektivno lošijih ekipa u grupi, ni kada je recimo Belgija u četvrtfinalu ostala bez bekova – otud često dosadna, ali efikasna Francuska.

Hrvatska je s druge strane i iz potpuno druge perspektive djelovala impresivno. Zemlja od jedva četiri miliona ljudi, koja ustvari nema nekakvu strukturu i dugoročni plan, koja nema svog Michaela Sablona, Dietricha Weisea ili svoj Clairefontaine i čiji je fudbal u apsolutnom haosu, došla je do najvećeg uspjeha u historiji i igrati će finale Svjetskog prvenstva. Bez pravog sistema i sa, u svjetskim okvirima, potpuno anonimnim trenerom Zlatkom Dalićem Hrvatska je u šest utakmica Mundijala neporažena i nije ni čudo da je pokupila simpatije širom svijeta. Sa sportskog aspekta to je fenomenalno dostignuće, veliko čudo i možda već sada jedan od najvećih rezultata u historiji fudbala. Međutim, nije ni igra Hrvatske bila blistava; još od prve utakmice s Nigerijcima bilo je jasno da Hrvati ne koriste planski svoje resurse, nego se uzdaju u individualnu kvalitetu i improvizaciju, koji su im na kraju donijeli prevagu – i to uz dobar komad sreće – i protiv Danaca i Rusa, a donekle i Engleza. 

I da se ne lažemo, zato su stvari ovdje poprilično jasne i Francuska je apsolutni favorit. Na papiru je to snažnija ekipa, koja je uz to imala lagan put kroz grupnu fazu i bila je u mogućnosti igrati u nižoj brzini i sporijem ritmu od današnjeg protivnika. Hrvatska ne samo da je kroz veći dio prvenstva igrala s istim igračima i da je kroz produžetke odigrala ukupno jednu utakmicu više, nego je prošla i kroz psihološku torturu penal raspucavanja u dva navrata i sasvim sigurno je umornija od Francuza.

Međutim, Hrvatska – koja je prvi darkhorse ikada koji je uspio napraviti rezultat – na leđima nema pritisak očekivanja kakav ima Francuska. Njima je plasman u finale nešto što je samo po sebi veliki uspjeh i oni će u ovu utakmicu ući s posebnim nabojem i dopingovani vlastitim adrenalinom, neopisivim osjećajem da mogu ići i glavom na kopačku ako treba i napraviti nešto što bi bez pretjerivanja bio najveći podvig u historiji ove igre.

Uz to, Hrvatima u Moskvi pobjeda nije potreba nego nadogradnja na već postignuti uspjeh, dok je Francuzima ona determinanta jedne generacije. Prije dvije godine i tada i sada zbog svog stila često kritikovani Deschamps je opušteno ušao u unaprijed dobiveno finale domaćeg Evropskog prvenstva s dosadnim i “malenim” Portugalcima i platio skupu cijenu za to. Ova generacija će na Lužnikiju igrati i s tim teretom na ramenima, jer ne samo da se bori za pehar; oni se bore i zato da se u Pariz ne vrate kao generacija serijskih gubitnika koja je u stanju doći do vode i ali ne i napiti se. Ukratko, Francuzi večeras moraju ovo dobiti. A takve je utakmice najteže igrati, pogotovo na ovom nivou.

Ovaj bizarni ali uzbudljivi turnir dobio je kraj kakvog i zaslužuje, i to ne samo zato što ćemo gledati dvije ekipe koje se i pored ogromnog potencijala i gomile vrhunskih individualaca drže svog reaktivnog stila i u isto vrijeme mogu biti i ludo zabavne i dosadne.

Biće ovo naime i najveći mismatch u finalima ikada. Urugvaj jeste manji od Hrvatske i najmanja zemlja koja je igrala finale, ali oni su 1930. ne samo bili prvi domaćini, nego kao zlatni na Olimpijskim igrama u Parizu i Amsterdamu i dokazani kao dominantna sila u svjetskom fudbalu. Dvadeset godina kasnije dobili su Brazil, ali Karioke tada još uvijek nisu bili sila niti su za pojasom imali titulu prvaka svijeta.

U kontekstu veličine zemlje, ulaganja u fudbal, tradicije i historije, statusa i ambicija nikada ranije nije postojala veća razlika između dvije zemlje finalistice. I zato i dalje je Francuska favorit, i dalje je teško zamisliti Hrvate na tronu, ali ako nam je nešto ovo Svjetsko prvenstvo pokazalo onda je to da je ovdje apsolutno baš sve moguće.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.