Gradski službenik Bruce Willis

Kolumne 28. jul 202016:44 > 16:45
Izvor: Draško Momirski

„Hrvatska je srednjoeuropska zemlja, Zagreb je grad na rijeci, u kontinentalnom pojasu, i nije jedini kojega pogađaju poplave“, mrtav hladan komentirao je predsjednik Vlade Andrej Plenković novu kataklizmu u Zagrebu, kojega je - nakon pandemije koronavirusa i snažnog potresa - nekidan pogodila i katastrofalna „savršena oluja“ s pljuskom od osamdeset litara po četvornom metru, poplavivši pola grada bujičnim vodama.

„Vidi se solidarnost i kvalitetna organizacija, pa vjerujem da ćemo iz ove poplave, koja je interesantna jer je došla do samih gradskih naselja, izvući određene poruke i još unaprijediti sve mehanizme nadležnih službi“, rekao je predsjednik Vlade, osvrnuvši se, jasno, i na senzacionalističke napise u medijima i reakcije gnjevnih građana na društvenim mrežama, nadahnuto ih nazvavši „krivim impresijama“. „Ja bih razlučio dojmove, impresije u ovom internetskom vremenu trenutačne komunikacije svih sa svima, ne nužno baratanje potpunim informacijama i činjenicama. Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“, mrtav hladan objasnio je Andrej Plenković.

Iz oblasti „razlučivanja dojmova i impresija od potpunih informacija i činjenica“ hrvatsku javnost i novinare posebno su zanimale premijerove „impresije“ o „informacijama“ iz Trnja, gdje su uspaničeni građani – nakon što su im divlji brzaci blata i fekalija poplavili ulice i počeli ulaziti u kuće, i nakon što im se ni na jedan od svih urgentnih telefonskih brojeva nitko nikad nije javio – kroz prozorčić provalili u zaključanu stanicu Kunišćak, pa sami podigli ustavu i ispustili bujicu u odvodni kanal. „Dobro je da ljudi koji žele pomoći mogu pomoći, ali to mora biti u koordinaciji. Unatoč dobroj volji mnogih koji bi voljeli pomoći, jako je važno da ne dođe do kaotične situacije“, odgovorio je Plenković još mrtviji i hladniji. „Nije bilo nikakve stihije, ovo je postalo atraktivno zato što je u pitanju sam

Zagreb“, zaključio je Plenković upozoravajući da se „građani mogu uključivati, ali je na stručnim tijelima da se bave ovakvim stvarima“.

Valja ponoviti: očajni građani, koje su pred prirodnom katastrofom napustili i država i njene službe, riskirali su vlastite živote spašavajući kvart od katastrofe, a predsjednik Vlade na sve to kaže kako nije na građanima, već „na stručnim tijelima da se bave ovakvim stvarima“, kako su nadležni, uostalom, „odradili sjajan posao“, kako se „vidi kvalitetna organizacija“ i kako „nije bilo nikakve stihije“. Jer „u ovom internetskom vremenu“ treba „razlučiti impresije od činjenica“.

Ovako na prvu – dobro iščitavši medijske izvještaje i službena priopćenja – dojam je kako, govoreći o „sustavu koji je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“, premijer zapravo misli na reakciju policije, koja je pravovremeno i efikasno sutradan ujutro privela građanina Tihomira Blagusa, zbog neovlaštenog ulaska u stanicu Hrvatskih voda i ometanja očevida. Onako pak na drugu, jasno razlučivši dojmove od činjenica, ostaje doduše a) dojam da su to zaista premijerove riječi, ali i b) činjenica da ih on uopće nije izgovorio.

Ili, točnije, ne nakon poplave u Zagrebu.

„Hrvatska je mediteranska zemlja i nismo jedini koje pogađaju požari“, baš tim riječima prije točno tri godine – sad ste se i vi sjetili – predsjednik Vlade Andrej Plenković mrtav je hladan komentirao katastrofalnu reakciju državnih službi na golemi požar koji je baš nekako ovih srpanjskih dana 2017. poharao okolicu Splita, prodrijevši u samo predgrađe i polizavši nebodere na Kili. „Vidi se solidarnost i kvalitetna organizacija“, u oči nas je tada gledao i zajebavao premijer, „pa vjerujem da ćemo iz ovog požara, koji je interesantan jer je došao do samog naselja, izvući određene poruke i još unaprijediti sve mehanizme nadležnih službi“.

Da, sve navedene rečenice odnosile su se na splitski požar: i ona u kojoj je Plenković vehementno „razlučio dojmove,

impresije u ovom internetskom vremenu, ne nužno baratanje potpunim informacijama i činjenicama“, i ona kako je „sustav reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“, i ona kako „nije bilo nikakve stihije“. „Dobro je da ljudi koji žele pomoći mogu pomoći, ali to mora biti u koordinaciji“, zaista je tada rekao predsjednik Vlade, samo što je, umjesto na očajne građane zagrebačkog Trnja, mislio na očajne građane splitske Kile, koji su zajedno s pripadnicima Torcide provalili ormare i hidrante, pa riskirajući vlastite živote sami gasili požar, spasivši kvart od katastrofe.

„Kod gašenja požara, unatoč dobroj volji mnogih koji bi voljeli pomoći, jako je važno da ne dođe do kaotične situacije“, govorio je Plenković tada svojim baritonom automatske sekretarice, mrtav hladan dodavši kako je „ovo postalo atraktivno zato što je u pitanju sam Split“, upozoravajući da se „građani mogu uključivati, ali je na stručnim tijelima da se bave ovakvim stvarima“.

Ako je stoga nakon „interesantnog“ i „atraktivnog“ splitskog požara i bilo nekih mimoilaženja između „potpunih informacija i činjenica“ o funkcionalnosti države u Hrvata, te „dojmova i impresija“ o samom smislu te države, ona su sva – i simbolično i službeno – dokinuta zagrebačkim potopom, svečanim podizanjem ustave Kunišćak i puštanjem fekalija u Savu.

Vodena stihija u Zagrebu pri tom je još „atraktivnija“, a svakako „interesantnija“ od vatrene stihije u Splitu. Ne samo „zato što je u pitanju sama hrvatska metropola“, nego zato što je u pitanju bila stopostotno predvidiva – i potpuno već predviđena! – prirodna pojava, u čiju su prevenciju i odvodno-kolektorsku infrastrukturu potrošene stotine milijuna „naših“ i „europskih“ novaca: za razliku od katastrofalnog splitskog požara 2017. – zbog kojega je trebalo proglašavati izvanredno stanje, vrtjeti sirene, angažirati vojsku, dizati avione i evakuirati građane, pa čak i razmišljati o međunarodnoj pomoći – u Zagrebu je jedan nadležan iz Hrvatskih voda trebao poslati drugoga da u stanici Kunišćak podigne ustavu na kanalu. I to je sve. Procedura komplicirana i teška po prilici kao mijenjanje odvodnog kanala na televizijskom daljinskom upravljaču.

U uređenijim nekim društvima i ozbiljnijim kulturama prirodna katastrofa nije zajebancija: kad stvar u svoje ruke tamo uzima građanin, onda je to Bruce Willis u bijeloj potkošulji, koji svoj kvart, grad, državu i cijeli svijet spašava samo onda kad su „sustav“, „nadležne službe“ i „stručna tijela“ bespomoćni. U takvim društvima i kulturama to su, recimo, udari golemih asteroida, buđenje supervulkana ili najezda mrkih vanzemaljaca. Samo u zemlji Hrvatskoj, eto, to je jedan obični, malo jači ljetni pljusak. Za ono zbog čega je, upadajući u vodovodnu stanicu i ručno dižući branu, građanin Tomislav Blagus ispao gradski i nacionalni heroj – sam trnjanski Bruce Willis – u uređenijim bi društvima i ozbiljnijim kulturama trebalo otapanje Antarktika i biblijski potop u glavnom gradu sa dvjesto hiljada mrtvih. Čak ni tada, međutim, ne bi se američki predsjednik Morgan Freeman usudio Bruceu Willisu reći da se „građani mogu uključivati, ali je na stručnim tijelima da se bave ovakvim stvarima“, i da „nije bilo nikakve stihije, nego je ovo postalo atraktivno zato što je u pitanju sam New York“.

Malo što o uređenju hrvatskog društva i smislu hrvatske države govori stoga više od činjenice da kod nas Bruce Willis na poslovima spašavanja svijeta radi u ispostavi Vodoopskrbe i odvodnje u općini Trnje: eto tako sredovječnog gradskog službenika Willisa gdje u petominutnom blockbusteru Harmicageddon otključava staru stanicu Kunišćak, skida promočenu majicu s logotipom Bandićeve stranke i u bijeloj potkošulji rutinski pritišće dugme za dizanje ustave, pa u Kauflanda kupuje dvolitrenu Žuju i odlazi kući gledati „Život na vagi“.

Ne znam dijelite li moj dojam i impresiju, ali slutim da bi slabo taj film prošao na box officeu.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad