Kolumna: Ko su igrači koji igraju igru lažnih namjera

Kolumne 26. avg 201510:36 > 27. avg 2015 07:50
Podijeli:
Izvor: N1

Odavno se neka politička bitka u Bosni i Hercegovini nije vodila, recimo tako, nježnije, sa malo teških riječi i uz, prividnu naravno, spremnost skoro svih aktera na bolne kompromise.

Igra se, dakle, partija šaha u kojoj se figure, kako svoje, tako i protivničke, miluju – iako bi takmičari najradije jedni drugima glave kidali.

Dva velike politička bloka iz dana u dan pokušavaju ostvariti prednost, manevriraju, pozivaju na dijalog i kao nude rješenja. Na jednoj strani je pobjednička stranka prošlih izbora, SDA, te njeni najsigurniji partneri: Savez za promjene iz Republike Srpske, koalicija okupljena oko SDS-a kao temeljne partije. Nasuprot njima su Dragan Čović i HDZ, Fahrudin Radončić i njegov Savez za bolju budućnost, a u sjeni, za sada, Milorad Dodik i SNSD.

Uglavnom, nakon što je Demokratska fronta oborila rekord u brzini demonstriranja neodgovornosti, SDA i HDZ su izgubile većinsku podršku u Federaciji i otvorile konkurs za nove saveznike. Dragan Čović je pozvao, kako kaže zamolio, Fahrudina Radončića – kojeg Bakir Izetbegović ne može vidjeti ni nacrtanog – da uđe vlast. Iz SDA su odgovorili spremnošću da koaliraju sa SBB-om, ali i HDZ-om 1990., strankom Martina Raguža – kojeg, je li, Čović ne može vidjeti ni nacrtanog. Savez za bolju budućnost, naravno, hoće u vlast iako uporno ponavljaju suprotno – smisao bavljenja politikom i jeste dolazak na vlast, a svi što tvrde drugačije jednostavno lažu – ali ne samo u većem entitetu, već i na državnom novou. No, tamo Radončić ne želi vidjeti SDS i Mladena Bosića. 

Ljubav je, da ne bude zabune, obostrana: SDS je spreman na saradnju sa svima, osim sa Dodikom i SBB-om.

Tako, zapravo, prividna potraga za rješnjem političke krize nije ništa drugo do generiranje nove. Uobičajen je to, međutim, proces u Bosni i Hercegovini: problemi se ne rješavaju, već ih zamjenjuju novi. Ko se, uostalom, još sjeća one, ne tako davne drame sa DF-ovim ministrima i nadležnostima ministarstava, okončane raspadom trojke SDA – HDZ –DF, saveza principijelnog kao pozivanje na celibat iz javne kuće? 

Predstava kojoj svjedočimo ima čudnu dramaturšku konstrukciju, takvu da svi akteri priželjkuju negativan rasplet, iako kao rade na suprotnom. Bakir Izetbegović je svakakv, ali glup nije i zna da ulazak SBB-a u vlast na nivou Federacije podrazumijeva, prvo, slabljenje pozicija SDA – savez Čovića i Radončića će počivati na zajedničkom marginaliziranju Izetbegovićevih kadrova i smanjivanju tjecaja te stranke – a zatim i krizu na nivou države. Kada se ukopa u većem entitetu, čelnik SBB-a neće raditi ništa drugo nego insistirati na rekonstrukciji Vijeća ministara i onome što najveća bošnjačka partija želi izbjeći od dana objave izbornih rezultata: povratku Milorada Dodika u državnu vlast.

Prihvati li, međutim, Čovićevu ideju o uključivanju Radončića u podjelu moći, Izetbegović će to, kako je najavio, učiniti samo ukoliko i HDZ dio onoga što kontrolira prepusti drugima: Hrvatskoj demokratskoj zajednici 1990. Treba li, evo ako treba, kazati kako Čoviću malo šta u toj mjeri ne treba kao savez sa svojim jedinim ozbiljnim političkim suparnikom među Hrvatima u BiH?

Fahrudin Radončić, već je dokazao za kratkog mandata ministra sigurnosti u prošlom sazivu Vijeća ministara, zna jako dobro koristiti institucije za samopromociju. Uhvati li, dakle, kakvo federalno ministarstvo, za tren će ga pretvoriti u predizborni štab SBB-a. No, ako i ostane tu gdje jeste, nisu mu male šanse da na prvim narednim izborima profitira: Savez za bolju budućnost, naime, nije vodeća opoziciona stranka, već jedina takva. DF je samodiskreditiran, dok od SDP-a nema još ništa, niti će skoro biti. Tu stranku, prvo, čekaju unutarnji izbori, pa unutarnji problemi – kakav god bio rezultat izbora za predsjednika – i tek onda konsolidacija i, recimo tako, uozbiljavanje. Istina, ima izvan vlasti a u parlamentima još stranaka, no sve zajedno ne vrijede koliko Radončićeva trenutno. 

Najmirniji u cijeloj shemi je, za sada, Martin Raguž: on, jednostavno, možda može dobiti više nego što je ostvario na izborima, a ne može izgubiti ništa u bilo kojem raspletu. 

Silna se, dakle, energija troši u igrokazu koji, bez obzira na to kako će završiti, nikakvu bitnu promjenu i, naročito, korist za građane neće donijeti. Sve da se, eto, SDA, HDZ, SBB i HDZ 1990. udruže i tako steknu dvotrećinsku većinu, dovoljnu za izmjenu Ustava, do nje, te izmjene, neće doći jer su bošnjačke i hrvatske pozicije dijametralne, dok nekakvom, ionako nezainteresiranom međunarodnom faktoru nedostaje efikasan mehanizam kojim, kao u Daytonu prije dvadeset godina, aktere pregovora može natjerati na odstupanja.

Također, ta neka nova vlast sigurno neće suspendirati usvojeni Zakon o radu i predložiti pa usvojiti novi, radikalno drugačiji, onaj kojim se štite vlasnici rada, dakle radnici, umjesto onih što to vlasništvo iznajmljuju za male pare.
Bosnom i Hercegovinom, zapravo, na jednom nivou vlada mreža stranačkih kadrova, dovoljno dobro pozicioniranih da ne ovise o skupštinskim odnosima, dok na drugom upravlja MMF, pred kojim premijeri, od entitetskih do državnog, stoje kao pioniri pred drugom Titom.

Potraga za novom vlašću je, dakle, kao klasičan pozorišni komad izveden na mjestu koride. Glumci se, kada su već obukli kostime, nešto prenemažu, publika se dosađuje i svi se nadaju da će bikovi konačno doći, iako znaju da neće: žrtvovani su još dok su bili telad i pojedeni u davnoj izbornoj noći.