Dvadeset godina od Daytona: Mir ćemo čekati vijekovima

Kolumne 23. sep 201511:59 > 24. sep 2015 10:11
Podijeli:
Izvor: N1

Ako je, kao što je govorio Churchill, formiranje komisije najefikasniji način da se nešto ne uradi, e onda je organiziranje konferencije o Dejtonskom mirovnom sporazumu, po mogućnosti međunarodne, najbolji način da se ne kaže ništa novo i pogotovo bitno, a da zvuči suprotno.

Lijepe su pare, donatorske naravno, potrošene, skupio se silan svijet, svi lijepo obučeni, sa izrazom lica sa kojeg se čita duboka zabrinutost i predanost promišljanju problema, da bi se između kanapea, malih makijata i degustacije što istočno, što zapadnohercegovačkih vina, progovorilo o tom Dejtonskom mirovnom sporazumu koji je, je li, zaustavio rat, ali nije postao temelj na kojem se gradi mir.

Uoči dvadesete godišnjice od susreta i zbivanja u vojnoj bazi Wright-Patterson i mučnih pregovora kojima, zaista, primarni cilj jeste bio prekid borbi, u Banja Luci i Sarajevu se, na, kako se to kaže, visokom nivou i u šarolikom, internacionalnom društvu, razgovaralo o Privremenom mirovnom sporazumu koji je u međuvremenu postao trajni, iako je broj onih što će to priznati manji od broja neumskih hokejaša.

Prije dva desetljeća u gradiću Daytonu, država Ohio, pokazalo se, uz ostalo, da se rat može prekinuti i na silu – ne samo završiti silom – ali i potvrdilo da ideje ne doživljavaju poraze kako na bojnom polju, tako i u salama za sastanke, ma koliko njima odjekivali glasovi onih koji imaju čime prijetiti i nije im mrsko ostvariti prijetnju. I to je, da se evo uključimo u papagajsko ponavljanje općepoznatog, mana famoznog Dejtonskog sporazuma: on nije stvorio okvir za poraz ideja iz rata, već je (p)ostao okvir za njihovo održavanja na životu. Jedna se, u osnovi, plemenita namjera – jer plemenito je zaustaviti ubijanje – posvađala sama sa sobom. Mir i pravda često nisu, a u ovom slučaju pogotovo, sustanari u historiji, čak ni onoj koju kreiraju pobjednici. Kod nas, naravno, pobjednika nema, već samo nejednako poraženih, dakle dovoljno frustriranih da bi im i bolji konstrukti od ovog sadašnjeg mogli biti nešto više od prelaznog rješenja.

E tu, dakle, stanuje problem: u činjenici da provedba Dejtonskog sporazuma nikada i nije bila cilj, već se predano i uporno radilo i radi na njegovom raskivanju, što je preduslov za postizanje cilja. Ciljeva tačnije, jer bez obzira na sedam hiljada i nešto dana mira, većine u tri politička društva nemaju konsenzus o bilo čemu, osim o tome da su prevareni. Srbi zato što su se, da još malo ponavljamo, borili za promjenu avnojevskih granica, da bi u njima i u BiH ostali, Hrvati također, a Bošnjaci za te granice unutar kojih će svi biti jednaki, samo što će oni, kao najbrojniji, biti jednakiji.

Kada govorimo o Dejtonskom mirovnom sporazumu, govorimo o ne iskreno i do kraja željenom djetetu međunarodne diplomatije predanom na čuvanje onima koji ga ne mogu očima vidjeti. Čuditi se neuspjehu, jednako je kao biti iznenađen time što je dvoje heroinskih ovisnika pustilo trogodišnjeg sina ili kćer da dođe do ruba smrti od gladi.

No, sve to znamo, naučilo smo sami, bez međunarodnih konferencija iskorištenih za samocitiranja i potvrđivanja stotinu puta izrečenih stavova od kojih ili niko nema koristi ili je ona, ta korist, unaprijed izračunata i može se mjeriti zadovoljstvom birača.

Iracionalnosti ustavnog, bosanskohercegovačkog okvira, moći će se pristupiti, ma kako to paradoksalno zvučalo, tek kada se spram njega uspostavi racionalan odnos.

Kada, drugačije rečeno, ne bude više pitanje koje je rješenje za BiH, već se pod rješenjem počne smatrati upravo ovo što postoji uz, istina određene, no ne i epohalne promjene.

Kao što je najveći uspjeh kreatora Dejtonskog sporazuma prestanak sukoba, tako je i njihov najveći promašaj vjerovanje da se unutar jedne, dvije generacije političkih lidera može dogoditi mirenje sa, nazovimo je, nametnutom stvarnošću. Ljudi se, naprosto, teško mire i sa manjim porazima od onih što završe u knjigama povijesti, a prihvatanje Dejtonskog sporazuma kao konačnog rješenja ili barem dugoročnog, ali zbilja dugoročnog, nije ništa drugo nego priznanje neuspjeha, pa tako još puta tri.

Naša nesreća je u našem iskustvu. Generacije rođene od Drugog svejtskog rata pa sve do ranih osamdesetih ili nešto malo ranije, velika očekivanja od famoznog protoka vremena: za dvadeset jugoslavenskih godina – koji god period izabrali – dešavalo se najmanje dvadeset puta više promjena nego u u ove dvije postdejtonske decenije. Osnovna razlika tog i ovog vremena je u tome što su Jugoslavijom upravljali vojni pobjednici, dok se unutar BiH guraju poraženi u različitoj mjeri.

Trud organizatora sijela na kojima se govorilo od dvadestogodišnjici od one zime kada su lideri Srbije, Hrvatske i BiH pod prijetnjom sile odvedeni da se dogovore, ne treba omalovažavati. Nije to bio mali posao, a nije ni malo koštao USAID i druge, financijski dobrostojeće dresere demokratije. Efekti su, međutim, takvi da se jubilej komotno mogao obilježiti i skromnije, ako ikako. Naši razgovori o Daytonu smisleni su koliko i rasprave o tome je li čaša poluprazna ili do pola puna. Oboje je, naravno, i samim tim oboje i nije.

Ne mislimo li se, svako sa svoje strane i iz svog interesa, hvatati pušaka, jedino što nam ostaje je da šutimo i polako se mirimo sa tim da će se o Dejtonskom sporazumu govoriti sa korisnim posljedicama na obilježavanju dvije stote godišnjice od njegovog potpisivanja. U boljoj varijanti, samo stote. Kada, dakle, on ne bude nešto čemu se traži što brži istek roka trajanja, već politički, pravni i svaki drugi okvir o čijim se manama – a ima ih milijardu – ne govori da bi se učinile većim, već da bi ih se zamijenilo vrlinama.

No, to čeka neke nove ljude, generacije bez živog ili usađenog sjećanja na rat i ovo što ga je smijenilo, buduću elitu, emancipirane i odgovorne lidere bez ambicije da se naknadno upišu u narodne heroje zbog završetka rata mirnim putem. Završetka na onaj isti način zbog kojeg se pucalo od malo iza referenduma do dugih, zimskih noći u američkoj kasarni.