Sarajevo: Od škole rock'n'rolla do turbofolk metropole

Kultura 03. nov 201512:52 > 15:44
Izvor: N1/Michael Huniewitz

"Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva u cilindar motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije muzika. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbofolk je sistem ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime", reče Rambo Amadeus.

Muzički pokret nastao u Srbiji ranih devedesetih godina, neki bi rekli i ranije, davno je prerastao okvire muzičkog, a postao je životni stil. Estrada, showbiz, politička scena, ruralno-urbani stil života kojeg odlikuje kič, neukus, loši aranžmani, i ko zna šta sve ne, turbofolk se davno “uvukao” u sve pore javnog i privatnog života. 

Srđan Jevđević, alias Gino Banana, frontmen benda Kultur Shock jednom je kazao da turbofolk “borba protiv svega što nije isto kao moje, počevši od frizure i pantalona, do muzike koju slušam”.

Ali, kako je turbo folk sa Ibarske magistrale u Srbiji, nadomak Beograda preuzeo svaku sredinu na Balkanu, još dalje i još šire od samih država? Pitanje na koje se odgovor ne može ponuditi. Ili može, a taj je da mu je bilo suđeno. 

Od Lepe Brene, koja je postala prvi muzički državni projekat Jugoslavije, napravila je preokret od izvorne narodne muzike do šaljivih pjesama u kombinaciji sa oskudnom garderobom. I to je vjerovatno momenat kada je “počeo kraj”. 

Sa njom se vjerovatno i prvi put pojavio izraz “normalna muzika”, a od sredine osamdesetih do evo petnaeste godine u 21. vijeku, mnogi bi rekli da je upravo ta Fahreta Jahić, mnogo poznatija pod imenom Lepa Brena najbenignija od svega onoga danas što imamo. Valjda smo od nečega morali krenuti. “Normalnu muziku” i normalne obrasce ponašanja su od tada do danas svi pokušali definisati, niko nije uspio zato što je “moje normalno nečije ludilo i vice versa”, pa završite u preprici sa nekim “ko ima iskustvo” kojim vas povuče na dno nakon što vas “spusti na svoj nivo”. 

“Kako je turbofolk preuzeo Sarajevo” glasio je današnji zadatak koji je došao sa uredničkog kolegija za radni stol potpisnika ovih redova.

O ukusima se ne raspravlja

Prvo zbog krilatice koju smo svi čuli previše puta: “O ukusima se ne raspravlja”. Ali, gdje prestaje granica ukusa, a počinje granica neukusa?

Vjerujemo da je jako tanka, pretanka, ali svemu ovome diktiraju trendovi biznisa, profita, zarade i kapitalizma. Turbo folk zvuke danas možemo čuti i u reklamama koje se vrte na televiziji, i to je sigurno nešto što su gledatelji “diktirali” i to apsolutno više nije nikakav bauk, niti većini ljudi stvara nelagodu. O ukusima o kojima se ne raspravlja zalazimo dosta dublje, jer su ukusi benigna pojava – ozbiljno je ono što je nastalo iz neukusa. Turbofolk, sinonim za šund. 

Sistem ponude i potražnje je kazao da turbo folku više nije mjesto u zabačenim dijelovima gradova, nego je njegovo historijsko pravo da živi, srasta i nadživi najposjećenija mjesta, centar grada, periferiju i margine urbanih i neurbanih sredina. Sada je prava rijetkost čuti onu maloprije pomenutu “normalnu” muziku”, a da to nisu lake note čiji su korijeni pušteni tamo sredinom osamdesetih, a temelji zabetonirani procvatom devedesetih godina.

Tada, a i danas turbofolk zvijezde i spotovi koje su snimali vrtili su se na nacionalnim televizijama. Krasili su ih skupa auta, glamur, skupa pića, lijepe djevojke “bez ukusa”  i sve ono što smo nekoliko paragrafa ranije pomenuli. Svi su htjeli da budu folk zvijezda. Naravno, zato što vam za to nije bila potrebna nikakva muzička akademija, nikakvo pjevačko znanje, nego samo malo sreće i postali biste nacionalna zvijezda.

Nacionalna zvijezda je tada, a i sada značilo da ste i regionalna zvijezda, što automatski povlači armiju ljudi koji će se ugledati na vas i htjeti da budu ono što vi predstavljate. Od tada do danas se možda svašta promijenilo osim činjenice da svi hoće da budu zvijezda, i to preko noći. Otvorite TV vodič i pogledajte koliko reality programa i na koliko kanala zauzima mjesto, i pomirite se sa činjenicom da su to kod nas najgledanije emisije. 

Navike “potrošača turbofolka” su povećavale apetite, uzrokovale hiperprodukciju kadra, u ovom slučaju turbo folk pjevača do te mjere da više niste mogli razlikovati ukus od neukusa, “o kojima se ne raspravlja”, kao što je maločas napisano.

Večernje zabave su se za samo nekoliko godina pretvorile od rock'n'roll derneka u sjedeljke sa lakim notama, i pozivima upućenim ka policiji da se “malo smanji”. 

Taj trend pratili su i barovi, kafane, kafići, gostionice, restorani i svi uslužni objekti. Folkoteke su nekoć bila jedina mjesta na kojima su poklonici mogli da uživaju u svom izboru muzike, a tonovi proizvedeni na Ibarskoj magistrali, odnosno periferiji većih i manjih gradova, se sada mogu čuti u svakom dijelu grada. O haustorima, sokacima i mahalama da ne pričamo. Nisu ni vjerske institucije pošteđene, valjda zato što je samo turbo folk svetinja i ništa više. 

Uzrok tome je i što možda nismo zaslužili bolje, pa je sistem propadanja vrijednosti pošao od  muzike, koja je usput rečeno i prvi kvalitet na Balkanu koji je propao. A kvalitete je bilo, neosporne. Sarajevo konkretno, od grada rokera i tvrdog zvuka koji je harao Balkanskim zemljama ali i Evropom, za samo nekoliko godina postalo je gradom koji skoro da više nema te scene uopće. Usudit ćemo se reći da je i nema, jer davno su prošla ta vremena.

Zabavni zvuk, ili pop se nakon 00:00 pretvarao u note koje se sviraju sa krajnjim dirkama na klavijaturi. Nije kriv onaj ko je izmislio turbo folk, niti onaj ko ga pjeva – kriv je onaj ko je dozvolio da sistem vrijednosti propadne.

Od raspada Jugoslavije i ratova koji su se vodili na Balkanu vrijednost je bila samo laka zabava i zarada – a zbog čega slušati neku muziku koju ljudi možda studiraju na svijetu, kada se u eri gdje rat bjesni, sije se strah, jedini pravi novac su imale turbo folk zvijezde i politika koja ih je dovela na nacionalnu televiziju Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Albanije, Makedonije. U Bugarsku niste jedno vrijeme mogli ući kao turista bez Brenine kasete/fotografije/postera ili asesoara koji će vam omogućiti lakši prelaz granice. Pitajte bilo kog starijeg šofera koji je vozio do te destinacije. 

Turbo folk – Jedini samoodrživi balkanski brend

To je sada, nažalost jedini balkanski brend koji je samoodrživ i koji će bez ulaganja narednu vječnost da cvjeta i razvija se u forme za koje smo prije samo pet godina mislili da su nezamislive. Sada imamo progresivne folk pjevače, gothic turbo folk pjevačice, moderne folk pjevače i razne prefikse koji se prosto ne uklapaju ni u kakvu sintagmu, ali nomenklaturu posjeduju, i daje im se ogroman medijski prostor. 

Onog trenutka kada je na nacionalnoj televiziji Simfonijski orkestar zamijenila pjevačica sa kratkom suknjom i dekolteom, a operskog pjevača “estradni umjetnik” koji pjeva tzv. “trilere” jasno je bilo da povratka nazad više nema.

Brend je lako stvoriti, još lakše uništiti, ali povratka na starog više nema. Televizija ima moć kakvu malo ko ima. Ona je dizala i rušila vladare, države i nacije. Nažalost ona je dala moć turbo folku, kao “umjetničkom izrazu” kojeg “narod voli”, jer narod samo nek’ nije gladan.

Narod je riječ koja se počela upotrebljavati umjesto pojma “čovjek”, ili u pluralu – ljudi,  otprilike je era kada je turbofolk preuzeo gradove, a narod je danas onaj koji se pita šta mu se sluša i za koga mu se glasa. Jer prvo uvijek ide narod, pa onda čovjek. Ispred naroda je uvijek turbofolk zvijezda sa rukama širom otvorenim. I džepovima. 

Žao nam je, ali tu se pojedinac nije pitao, jer je pojedinca zamijenila masa razjarenih grla koji su prosto obožavali da pjevaju “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol”, u svim dijelovima bivše Jugoslavije, a nakon toga je to evoluiralo u pornografske sadržaje u fono obliku sa neslušljivim muzičkim dionicama. 

“Kada bi mi neko ponudio neko prsten iz Gospodara prstenova ili televiziju, ja bih prije odabrao televiziju”, kazao je jedan pjevač narodne muzike koji je najbolje time opisao današnji zadatak “Kako je turbo folk preuzeo Sarajevo”. A taj pjevač je svojevremeno prijetio da će “lomiti čaše od kristala”. 

Televizija, široke narodne mase, “o ukusima se ne raspravlja”, potrošačke navike, mentalitet prosječnog građanina (čitaj -naroda) koji voli dobro da se zabavi, kada se voli zabaviti onda pravi ceh u kafiću/lokalu, a najlakše se zabaviti uz turbo folk. Recept koji nije proglašen neuspjelim niti jednom do sada. Timeline kulturne propasti je pred vama. Probajte ga tesitrati na sebi. 

“Nema više gospode u Sarajevu”, kaže se u filmu Srđana Vuletića “Ljeto u zlatnoj dolini”. Ima gospode, naći će te je na svim turbofolk dernecima u gradu.

Do nekih boljih vremena, živite ili ne živite sa ovim riječima. Ali, počujte zvuke kopita. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.