Turno skijanje: Lelija – carstvo divljine

Lifestyle 06. apr 201511:28 > 11:48
Screenshot

Pomalo postaje déjà vu ta svaki put ista scena kad se spremam na skijanje, pa me neko od komšija zasretne u samoposluzi i priupita “Gdje ćete sutra?”. Na moj odgovor kad navedem ime planine slijedi uvijek isto "A gdje ti je to?". Kao da su Trebević, Bjelašnica i Jahorina, pa eto da dodamo i Vlašić jedine planine u BiH.

Dobro, moram priznati da sam i ja, kad me Nenad pozvao i rekao: “Spremaj se, idemo na Leliju“, zastao sekund-dva i zapitao se je li to ona “Lelejska gora” iz školske lektire u kojoj Mihailo Lalić opisuje lutanje trojice partizana u vrletima planine, gonjenih hajkama i zasjedama, praćenih glađu, strahom i neizvjesnošću, gdje se drugari pogubiše, razdvojiše pa Lado Tajović osta sam da se batrga bespućima u potrazi za drugovima, skloništem i hranom, a kroz glavu mu, onako osamljenom i izgladnjelom, prolaziše svakojake misli o životu.

Ne, nije, brzo se prisjećam, jer radnja romana je smještena u Crnoj Gori 1942. godine, a ima i ona Lelija koju smo toliko puta posmatrali kad iz Jažića, malo prije Kalinovika, krenemo ka Zelengori i svaki put kažemo kako ćemo jednom skrenuti i posjetiti je, ali ipak produžimo na čuveno kupanje u Orlovačkom ili Jugovom jezeru.

Uh, pomišljam, pa to je žestoka divljina. Šuma je tu baš ona prava, gusta i visoka, i biciklima smo uvijek išli jedino makadamskim putem nekud okolo, naokolo. Kako li je Nenad pronašao put do najvišeg vrha Lelije, pitam se, kad se borovi i jele izdižu do neba. No, dileme nema, oprema se pakuje, liježem kasno pa oči sklapam svega pet-šest sati, a onda standardno buđenje pred zoru. Koliko god se trudio da budem što tiši, uvijek nešto šušne, lupne, klepi skija jedna o drugu i supruga se probudi, vidi koliko je sati pa se bunovna okrene na drugu stranu uz rečenicu koju sam toliko puta čuo: “Ti nisi normalan!“.

Te riječi mi odzvanjaju dok se vozim pustim gradom, a polako se razdanjuje. Pa i kad se nađem s ekipom i onako truckamo se u autu krivudavim putem kunjajući svako za sebe. Vozimo prvo ka Foči, a onda uzbrdo prema Kalinoviku, da bismo konačno izbili na veliku visoravan uokvirenu Treskavicom, Lelijom, Zelengorom…

E, tu dileme nema o normalnima, a srce se ispunjava onim veselim otkucajima kad u daljini gledamo tu palninčugu obojenu bakarnom bojom sunca što je tek izbilo. Prolazimo Jažiće, dolazimo u selo Jelašca, nastavljamo dalje makadamskim putem, a onda razočarenje: put je zatrpan snijegom. Ništa od nadanja da ćemo tih osam prvih kilometara preći autom.

Dobro, šta je tu je, sad barem znamo da do vrha imamo nekih 12 kilometara ili malo više, zavisi hoćemo li se izgubiti, isto toliko i nazad. Stoga krećemo onako muški, malo dužim korakom, pa smo se i sami iznenadili kad smo vidjeli da smo osam kilometara prešli za tek nešto više od dva sata. Baš kod skretanja za Leliju vidimo šumare kako teškim mašinama probijaju put i čiste snijeg. Valja izvlačiti šumu, šteta je da vrijeme prolazi.

Nedaleko od tog mjesta srećemo svježe tragove medvjeda. Stope su povelike, a lijepo se vide tragovi kandži dugih koji centimetar. Iako na planinama ima još mnogo snijega, proljetna glad ga je razbudila, a kako znamo da je noć prije padalo i malo snijega, zaključujemo da je medo ovuda prošao tog jutra, koji sat prije nas. Moram priznati da nije svejedno, ali računamo on se neće penjati na vrh planine, a i mi smo u grupi pa eto… valjda nismo takve (ne)sreće da nas medo pojede.

I tek tada, u stvari, postajemo svjesni te divlje ljepote koju nudi Lelija, ali i druge naše planine. Sve ima svoje zakonitosti, sve je nekako složeno prirodno, jedni se oslanaju na druge i sve može da funkcioniše. Bitno je samo da ne dođu ljudi, osobito ne oni što iz automobila puštaju glasnu muziku, a iza roštilja ostavljaju gomile smeća. Razmišljam i o temeljima razrušene džamije u selu Jelašca.

Kako je moguće da su ljudi tako povodljivi, da ne kažem glupi, pa da u ime ciljeva nekog bolesnog uma komšiji sruše svetinju. A ko će im onda pomoći kad se desi nevolja, kad napadne medvjed ili vuk? Valjda je komšija najpreći, a ne tamo neki bogati političar koji ima imetka koliko cijelo selo zajedno, i koji čak ni na karti ne zna da takvo selo uopće postoji. Nema ničeg vrednijeg od zajedništva među ljudima, a ta vrijednost se najbolje vidi u zajedničkoj nevolji ili užitku.

Mi odabrasmo ovo drugo i pohitasmo kroz šumu u njedra divlje Lelije, sada već osjetno napredujući i s visinom. Usput se okrijepljujemo bistrom vodom iz snijegom zatrpanog Jalban vrela, a u daljini, tamo na vrhu planine, gledamo kako vjetar divlja i pravi snježne kovitlace.

Čudno je to kako se u prirodi sve začas mijenja. Prvo smo krenuli po jutarnjoj hladnoći, onda nas je ogrijalo sunce pa smo hodali u majicama kratkih rukava, a evo, u zadnjem kuloaru toliko puše da je upitno hoćemo li se uopće moći popeti na vrh.

No, ova ekipa ne zna za odustajanje. Mic po mic, korak po korak i stižemo na najviši vrh ove divne planine, Velika Lelija, visok 2032. metra. Iako pogled puca na sve strane, vjetar je toliko jak da čak ne uspijevamo napraviti ni tradicionalnu zajedničku fotografiju. Naprosto, niko ne smije da skine rukavice, a i fotaparat ne može sam da stoji, odnijet će ga vjetar.

Stoga brzo skidamo kože sa skija i krećemo nizbrdo. Opet ona poznata uživancija u spustu kad se samo prepustiš. Opet snježno bijeli vrhovi svuda oko nas, sunce u koje ne možeš gledati i kristalno čisto nebo.

Kad smo zamakli malo niže, u zavjetrinu, pravimo pauzu. Zašto da žurimo, pustimo neka ova ljepota još malo traje. Valja se i okrijepiti jer do auta ima još dosta kilometara. Na jednoj strmini gledamo kako je nedavno krenula i lavina, stoga je prelazimo oprezno, široko razmaknuti jedan po jedan. Ako se poštuju te prirodne zakonitosti, ako se ne izaziva streha iznad litice, ni lavina nije problem.

Na kraju, negdje pred mrak savladavajući posljednje, pomalo šaljivo iznenađenje: vrijedni radnici su očistili put pa se sad vraćamo po makadamu. Eh, da smo došli dan kasnije ovo bismo mogli autom. Ali, možda je baš čar u tome da se otkrije sva tegoba života u divljini, da se nekad malo i izgubiš pa pronađeš put.

Gore spomenuti partizan iz romana, nakon svih svojih lutanja i promišljanja sam sa sobom, reče: Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim!”.

Samo što to, dok sam kao dijete čitao školsku lektiru, nisam shvatao.