Naporno je. To je bio prvi zaključak nakon što smo izašli iz voza na novoj berlinskoj Hauptbhnhof, ogromnoj željezničkoj stanici na nekoliko nivoa, u samom centru grada. Vrijedilo je. To je bio drugi zaključak nakon što smo S-Bahnom, berlinskom gradskom željeznicom, krenuli ka našem privremenom, sedmodnevnom boravištu.
Berlin je grad koji mnogi smatraju centrom svijeta. Uz London, naravno.
Put smo (smo znači Olja, moja supruga; Magi, naša kćerka i moja malenkost) započeli oko podne u subotu, vozivši se u našem Subaruu do Zagreba, kako bismo uhvatili noćni voz za Minhen. Čovjek na putu konačno ima vremena da razmišlja, pa “nadoknađuje” sve ono što ga mori i o čemu je propustio pristojno razmisliti i tako pokušati dati sebi odgovore. To je, između ostalih, jedan od razloga što volim putovati vozom – muzika, knjiga i krajolici – a drugi je vrlo jednostavan, strah od letenja. Doduše, letim kad i ako moram, ali ne bez prijeke potrebe. No to je druga priča.
Nakon što smo stigli u Zagreb, pokušali smo naći besplatan parking, što je nemoguća misija. Da se razumijemo, auto treba u garaži ostaviti sedam dana, a dan nije ispod 20-30 eura, računica je jednostavna. Dok stojimo ispred glavnog željezničkog kolodvora, kao anđeo u letu, sa osmijehom na licu i krilima na plavo-žutoj uniformi, prema nama lagano ali odlučno korača poštar.
“Dobar dan“, sa najvećim smiješkom ikad mu se obraćam. Stao je. “E dobar dan, recite“, kaže mi malo pogubljeno. Objašnjavam da nam treba parking i da će auto stajati sedam dana u Zagrebu. “Aha, tamo iza željezničke, sa druge strane šina ima to što tražite“, kaže mi i detaljno objašnjava kako da stignem. I stvarno, nema table da je javni parking, nema ni table da je zabranjeno parkiranje. Ostavili smo auto na tom mjestu, a iskreno se nadam da ćemo ga i naći (zagrebački parking servis ovo može shvatiti kao molbu).
Krenuli smo, spavaća kola su ugodna, sa nama u kupeu je ljubazni i fini čiko iz Zagreba, pretpostavljam.
Granice, kondukteri i ugodno ljuljkanje do Mihnena, uz povremene trzaje i pomisao “iskočismo, kuku, spašavaj se ko može”. Naravno, nismo iskočili iz šina, čovjek u polusnu svašta pomisli, pogotovo ako je umoran. Voz za Minhen kasnio je oko pola sata u dolasku, pa trčeći hvatamo našu konekciju za Berlin, IC 2300, međugradski voz, koji polazi u 7:11 h, a stiže u 14:07 h.
Put prema Berlinu je nevjerovatan – što možete vidjeti na fotografijama i video-snimcima – a red koji vlada, posebno u Bavarskoj, vanzemaljski je. Zasijane oranice, uredne kuće i sela, sve je “pod konac”. Sad mi je puno jasnije zašto naši ljudi masovno idu i rade u Njemačkoj – traže sve ono što više nemamo u svojim balkanskim zemljama. Samo mi nije jasno zbog čega to ponovo ne naprave.
Uz Pink Floyd, ugodno ljuljuškanje, malo drijemanja i razgovora sa Oljom i Magi prolazi nam nekoliko sati puta i u 14:07, kako i piše na karti, stižemo u Berlin. Ostavljamo stvari i idemo vani da uhvatimo neobični bazar, odnosno buvljak, koji se u Berlinu, u ovoj mjeri, organizuje dva puta godišnje.
Nedjelja je, puno je ljudi na ulici, djeca su u parkovima, a mi idemo od ulaza do ulaza, te gledamo raznorazne drangulije, džidžamidže i hepeke koje narod, bez stida, prodaje. To im je višak, ili im više ne treba, pa za majicu traže pola, a za kvalitetnu ploču poznatog benda do 15 eura. Na jednom od trgova je formirana i prava pijaca – tezge, graja i ljudi. Tu je i ulični performans, u maniru srednjevijekovnih zabavljača, a masa se smješka, uživa, zabavlja se. Dan je brzo prošao, barem ono što je od njega ostalo, a završili smo ga u tajlandskom restoranu, jedući nekakvu supu koja je toliko ljuta da čovjek samo može sjesti i plakati. Srećom, “ugasio” sam se najboljim njemačkim pivom.
Priča koju sam nedavno čitao kćerki, o traktor-viliću, i mene je podučila. U priči kažu kako stare mašine i motori imaju svog vilenjaka koji ih čuva i da stare stvari treba naročito paziti. Međutim, poenta priče je vrlo poučna – novo ne znači nužno i bolje. Promjena nužno ne znači bolje, ali barem privremeno prija.
Naš prvi dan u Berlinu prošao je. Pratite N1 za nastavak.
