Barb Nikol jedna je od prvih poslovnih žena u istoriji, kreator šampanjskog carstva Veuve Clicquot. Saznajte na koji način je svojim izumom spasila industriju šampanjca, ko je zaista bio Dom Perinjon, i kome možemo da pripišemo pronalazak mjehurića.

Izvlačenje čepa i blistavi mjehurići. Prizivanje slavlja, raskoš, a vrlo često i mogućnost ljubavne priče. Šampanjac, vino vjenčanja i novogodišnjih poljubaca. Lord Bajron je izjavio da su “salata od jastoga i šampanjac jedino što bi žene u javnosti smjele da jedu”.

Madam De Pompidur, ljubavnica francuskog kralja rekla je da je šampanjac jedino vino koje ženu čini još ljepšom. Legenda kaže da su plitke čaše za šampanjac poznate pod nazivom „coupes“ oblikovane upravo prema grudima te dame.

Bajka o Dom Perinjonu

Skoro sve priče upućuju na to da muškarci kontrolisali vinsku industriju. Zasluge za otkrivanje tajne mjehurića istorija pripisuje Dom Pjeru Perinjonu, slijepom vojniku iz 17. vijeka, koji ih je otkrio u podrumima svoje opatije na rubu sela Otvil, pokušavajući da stono vino pretvori u zlatno pjenušavo tekuće.

Perinjon jeste bio majstor kupažiranja, ali njegova vina nisu imala mjehuriće, čak je pokušavao da ih se riješi. Reklamna kampanja vezana za „Dom“ uslijedila je nakon što je pjenušavo vino postalo hit na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. godine, nakon koje počinju da se štampaju i brošure o ovom “istorijskom podatku”, u stvari vještom marketinškom triku.

Šokantna istina je da su Britanci otkrili tajne mjehurića u vinu, oko 1660. Bogati britanski kupci su flaširali vina iz Šampanje kako bi spriječili da se ono u bačvama pretvori u sirće, slučajno otkrivši šampanjac.

Ko je Madam Kliko – Barb-Nikol Ponsardan?

Danas je sinonim za šampanjac prepoznatljive žute etikete, čiji su je tvorci opisali kao boju žumanjca kokošijeg jaja s francuskih seoskih imanja. Rodila se u Remsu, srcu oblasti Šampanj, 1777. godine, u porodici bogatih trgovaca tekstilom, par godina prije francuske revolucije.

Pisac Prosper Merime nazvao je “neokrunjenom kraljicom Remsa”, grada poznatog po katerdali Notre Dame de Reims, u kojoj su se krunisali francuski kraljevi. Sitna, gruba, namjerno neugledna „la grande dame“, postala je jedan od najbogatijih preduzetnika i prvih poslovnih žena u istoriji.

Bilo joj je jedanaest godina kada je započela revolucija. Njen imućni otac Nikolas sanjao je da mu porodica dospe u aristokratsko društvo, pa je svoje dijete poslao u prestižni kraljevski samostan kako bi se obrazovala u krugu ćerki feudalnih lordova i prinčeva.

U svojoj dvadesetoj godini njena udaja je dogovorena, a izabranik Fransao Kliko bio je naočit sin uspješnog trgovca tekstilom. Vjenčanje se održalo u podrumu, pod velom kolektivne tišine, a upravo će u jednom sličnom Barb proizvesti svoje prvo vino.

Zajedno sa svojim mužem počinje da istražuje sela i vlastite mogućnosti. Zapadaju im za oko vinogradi u Verziju i Vernezaju, koji su bili u vlasništu Fransoovog oca Filipa. Osvojilo ih je seoce Šinji Roz, koje je ime dobilo po Luj Pomeri, jednoj od najvažnijih žena u šampanjskoj industriji, koju mještani pamte po njenoj ljubavi prema ružama. Ruže su poput kanarinca u rudniku, upozorenje na nadolazeću bolest, pošto su na bolesti osetljive, i razbole se prije svih drugih biljaka u vrtu.

Početak poslovanja

Započinju svoj biznis, a do devedesetih godina 18. veka kompanija Clicquot Muiron prodavala je oko 15.000 boca godišnje. Tada se šampanjac nazivao vin moussex – vino sa mehurićima, i pio se kao dezertno vino, ponekad tako hladno da je ličio na smrznutu kašu, i bio je šokantno sladak, sa oko 200g šećera po boci.

Šampanjac koji je novopečeni bračni par tada kušao nije bio lijepe, svijetložute boje, već se prije mogao uporediti sa rozeom. Boje su bile rezultat procesa proizvodnje vina. Vino bi bilo ružičasto od kožice grožđa, a to je bio znak da se ono nije stiskalo dovoljno brzo kako bi dalo savršeno prozirnu tečnost – mošt.

Počeli su da beru grožđe u hladnim, maglovitim jutrima, dok su grozdovi pod vlagom rose bili obli i puni soka. Barb je već tada znala da se za vrhunsko vino koristi sok iz prva tri cijeđenja i miješanje zavisi od terroira – faktora životne sredine (naučnici su skoro potvrdili posebna svojstva vinograda u Šampanji, kao što ih imaju i minerali u Crnom moru). Vinari su tada često koristili sumpor kako bi proizveli bistro vino, kao i tajnu mješavinu colle, koji je djelovao poput pozitivnog magneta koji privlači negativne čestice. Šampanjac se čistio i prelivanjem u nove boce kao i degoržiranjem.

Fransoa umire u 23. godini od tifusa. Svekar Filip želio je da zatvori kompaniju, te je svom vinskom agentu Luj Boneu pisao da se vrati iz Rusije, koju je istraživao kao tržište, a za to vrijeme je Barb-Nikol, odnosno udovica Kliko kako su je od tada često zvali, već počela da sastavlja svoj odvažni plan, iako je znala da njena ideja da samostalno vodi biznis nije u skladu sa duhom vremena u kojem je živjela. Nevolja je bila kako sve ostale ubijediti u ovu odluku.

Filip joj je dao ne samo dao blagoslov već je postao i prvi ulagač. Sa vinarom Aleksandrom Furneom sklopila je partnerstvo. Udovice su tada imale društvenu slobodu za razliku od udatih žena. Ona i Aleksandar uložili su po 80.000 franaka.

Ruski brodolom

U svojoj prvoj godini 1806. imali su početničku sreću, pa su dogovorili prodaju 50.000 boca šampanjca u vrijednosti od tri miliona dolara, koje je trebalo dostaviti kroz vojne blokade, prkoseći tako Napoleonovim zakonima koji je privredno želio da uguši Rusiju i Prusiju.

Onda su doživjeli strašan udarac. Brod do Amsterdama nije mogao odmah da isplovi, a Britanci su zatvorili luke. Kada je u Holandiju Bone nekako stigao, dočekali su ga očajni uslovi skladištenja. Barbe je znala da će se dogoditi katastrofa. Gljivice su počele da se hrane čepom, vino je bilo u očajnom stanju. Ubrzo je stigla vijest da je cijelo tržište u kolapsu.

Sama po drugi put

Aleksandar demotivisan razvojem događaja, izlazi iz posla, udovica ostaje sama. Po drugi put. Posljednjeg mjeseca jula 1810. otvara sopstveni račun za firmu koja se od tog trenutka zvala Veuve Clicquot Ponsardin.

U to vrijeme, nakon što bi se boca vina otvorila, samo su čep i boja voska oko grlića boce bili znak razlikovanja proizvođača. Vosak oko vrata boce tzv. goudron često je bio raskošan i lijep. Moet je izabrao jarko zelenu boju prošaranu zlatnom i srebrnom.

Simbol koji je razlikovao Vev Kliko bio je utisnut na čepu, sidro kao sloboda, koji se zadržao do danas.

Godina 1811. proglašena je vintidž berbom vijeka, ali tu srećnu okolnost su vijesti o napadu Francuske na Rusiju, koja je zabranila uvoz francuskog vina, kao i slanje pola miliona vojnika vrlo brzo bacile u zaborav. Dolazile su slutnje o katastrofi i uništenju.

Barb je znala da koja god vojska prva promaršira Remsom te 1814. da će tražiti hranu ili sklonište, a sasvim sigurno i vino. Za to vrijeme je berba iz 1811. dobijala u njenim hladnim podrumima zlaćanu nijansu ukusa čistog meda. Kada su se Rusi pojavili, iznenadili su je svojim gospodstvom, za razliku od pruskih i kozačkih vojskovođa koji su napravili pustoš.

Rusi zauzimaju Rems, igra na sve ili ništa

Nakon završetka Napoleonovih ratova, Rusi su odlučili da administrativno upravljaju Remsom, što je bila sjajna marketinška prilika za sve vinare Šampanje.

Čim je dinastija Burbon preuzela prijestolje, Barb je razmišljala kako da kapitališe na činjenici da Rusi obožavaju njene šampanjce, odnosno kako da ih isporuči pre konkurencije. Ulog je bio maksimalno visok, nije bilo dozvola za izvoz u Rusiju. Morala je da rizikuje.

Njena desna ruka Luj Bone krenuo je za Pariz. Napetost je bila nepodnošljiva, jer možda su i konkurenti došli na ovu ideju. Pod zapovjedništvom kapetana Kornelijusa brod „Zes Gebroeders“ krenuo je ka baltičkoj luci Konigsber. Odatle je roba poslata za Sankt Petersburg. Njihov plan je uspio, prije nego što su sanduci i istovareni sa broda, Bonea su kupci počeli da opsjedaju.

U nekoliko nedjelja zaradila je više od današnjih milion dolara. Luj je obavijestio da su prodali svih 11.000 boca. Sa njenim šampanjcem se nazdravljalo pruskom caru za rođendan, a bogato i slatko grožđe iz savršene berbe 1811. pretvorilo se u žestoko alkoholno vino zbog kojeg su čepovi letjeli u vazduh uz glasan prasak. Ubrzo je i car Aleksandar izjavio da nijedan drugi šampanjac ne želi da pije. Dve pošiljke učinile su je jednom od najslavnijih žena, industrijalaca Evrope.

Ako danas pogledamo najslavnije svjetske šampanjce, sve su to imena njenih konkurenata iz 19. veka. Moët, Louis Roederer, Jules Mumm, Gabriel Chandon.

Izum koji je spasio industriju šampanjca – remuaž

Usko grlo u proizvodnji bio je talog u bocama. Sve tradiocionalne metode imale su svoje nedostatke. Njena ideja je bila iznenađujuće jednostavna. Ukoliko se boce ne bi držale u vodoravnom položaju, nego naglavačke (sur pointe), možda bi se talog brže slegao u grlu boce. Radnici su joj se smijali u podrumu.

Poslije samo šest nedjelja Barb se zapanjila i razveselila kada je ustanovila da se kratkim udarcem po čepu, cijeli talog izbacuje uz prasak. Ovo otkriće (remuage) promijenilo je postupak dovršavanja šampanjca do današnjih dana, privremeni čep se vadio malim savijenim nožem, dok bi se boca dopunila ekspeditivnim likerom, mješavinom vina i šećera.

Doživjela je da se njena vina svrstaju u najbolje svjetske šampanjce. Dala je bezbroj donacija u dobrotvorne svrhe, a njen poklon, fontana, i dalje krasi trg u Eperneu. Godine 1866, preminula je, bez plemićke titule, kao rijetka takva porodica u Remsu. Ipak, ne postoji plemić koji joj se nije poklonio, ispijajući upravo njen šampanjac.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad