Arne Hodalič za N1: Nije teško nahraniti siromašne, nego bogate

Podijeli:
Izvor: Katja Bidovec

Arne Hodalič je u svojoj 33-godišnjoj karijeri nanizao priče i uspjehe, kojih se sa žarom i nostalgičnom nestašnošću sjeća i prepričava ih i danas. Među njima je i rođendan Sadama Husseina, fotografisanje Melanie Trump u mladim godinama, pa i „lovljenje“ Marine Oswald – supruge Kenedijevog atentatora, koju je fotografisao prvi na svijetu, njegove fotografije su obišle svijet i bile na praktično svim naslovnicama časopisa.

Jedan od najcjenjenijih i međunarodno priznatih fotografa, koji je proputovao skoro cijeli svijet još u vrijeme “romantičnog novinarstva”, danas uglavnom podučava, urednik je fotografije pri reviji National Geographic Slovenia i bavi se posebnim projektima. Među njima je i rad na zanimljivim i unikatnim arheološkim otkrićima u Jadranskom moru, koja zbog velikog značaja ostaju tajna, projekat Nestajuće kulture, koji ostvaruje zajedno sa partnericom Katjom Bidovec, i dobrovoljni rad za neprofitnu organizaciju ITF, sa kojom je nedavno posjetio Siriju.

Prošle sedmice ste se vratili iz Sirije. Zašto ste bili tamo?

Već približno 18 godina dobrovoljno radim za ITF, neprofitnu organizaciju odnosno, ustanovu za jačanje sigurnosti ljudi, koja se bavi deminiranjem. Sa njom sam već bio na Balkanu, u Libanonu, Kongu, Azerbejdžanu, Gruziji i Afganistanu prije tri godine. Svrha ove organizacije je prikupljanje donacija, koje se zatim koriste za deminiranje i pomoć žrtvama. Približno 15 miliona eura godišnje se prikupi i podijeli tamo, gdje se misli, da je najpotrebnije, naravno na osnovu istraživanja. Trenutno je Sirija najveći projekat ITF, i obzirom na to da u tamošnjoj organizaciji nisu imali vizuelni materijal, zamolili su me da idemo zajedno. To radim dobrovoljno. Prije tri godine smo radili u Afganistanu, i to je naš najpoznatiji posao, moje fotografije su korištene za podizanje svijesti javnosti. Izložbe su bile u Ujedinjenim nacijama, Ženevi i New Yorku, gdje su na tržištu i moraju sakupiti novac. Najviše posla bilo je u Bosni, tada sam im se i priključio. Samo jednom sam radio za UN u Africi i ne bih nikada više, to je jedna od najprevarantskijih organizacija na svijetu.

Čini mi se, da smo na Zapadu pomalo zaboravili na Siriju. Ne govorimo više o Siriji.

Ne, ništa.

Koliko teško je bilo doći u Siriju?

To je nemoguće, zapravo ako ne ideš kao novinar, vrlo je teško. Zatim ti daju pratioca, koji te prati 24 sata na dan, koji gleda šta fotografišeš, za svaku drugu sliku ti kaže: ovo ne. To nije rad. Ili kao nevladina organizacija. Granica je otvorena samo dva puta sedmično, i ako propustite ono što je najavljeno, kraj je. Vrlo je komplikovano, četiri sata si na granici, postupci su takvi, da se na kraju stvarno možeš nasmijati. Prtljag ide na jedan kraj a ti na drugi, poslije tražiš prtljag, ako ga nađeš. To je haos. Na brojnim šalterima službenici, carinici i policajci pišu, pečataju i pregledaju nekakve dozvole. I za povratak je postupak slično komplikovan. Kao putnik ili turist nemoguće je doći u Siriju, i ako bi već uspjeli preći granicu, na putevima su vojne kontrolne tačke, na kojima bi te odmah zaustavili i pritvorili.

Kako ljudi tamo žive?

Katastrofalno. U Siriji je katastrofa. Bio sam u Raki, koja je naviše porušena. Tamo je još uvijek opasno, barem tako kažu, iako lično nisam vidio ništa takvo. IS više ne postoji, ali ima mnogo komercijalno potaknutog kriminala: pljački, otmica za otkupninu, ali ne više iz političkih razloga. To je katastrofa. U četiri godine postigli su puno, popravili, izgradili, 97 procenata infrastrukture bilo je uništeno. Kada pogledate sliku Rake od prije četiri godine, to je bila samo ruševina. Sada je malo bolje, ali to nije život. Ljudi sami investiraju, prose pored puta, što ne bi očekivali u muslimanskom svijetu. Kada izađeš iz automobila, oko tebe je njih 20, i to žena, što je tamo posebno neobično. Ukoliko na primjer sjedi na podu uz džamiju, još nekako i razumijem, ali da dođe do tebe i vuče za ruku, to ne. Ljudi žive krajnje, krajnje teško. Da ne govorim o svemu za šta se ITF zalaže. Poljoprivrednici u Siriji četiri godine nisu orali, jer je sve bilo minirano.

Poslije četiri godine otvaraju velika područja. Deminiranje u Siriji je specifično i odvija se drugačije nego na Balkanu. Na Balkanu je bilo manje misnkih polja, koja su bila često zasijana minama, jer su bila strateški postavljena – za odbranu. Na drugačiji način se i čiste. U Siriji su ogromne površine sa vrlo malo mina, što otežava posao, jer treba pregledati ogromne površine zemlje kako bi se pronašle rijetke mine, koje su psihološki sasvim dovoljne za zastrašivanje. Jer ako svake sedmice ili svakog mjeseca raznesu jednog seljaka sa plugom, sasvim je dovoljno, da niko ne ore. I slike sirijskog deminera su drugačije.

Moje prvo pitanje je bilo: gdje vam je kaciga i zaštita? Obzirom da pregledaju ogromne milione kvadratnih metara zemlje i obzirom da ih malo pronađu, demineri ne nose kompletnu opemu svo vrijeme. Imaju procjene, koliko je minirano, također gledaju i gdje su vođene bitke. Druga specifičnost je da ovdje nisu samo protupješdijske i protutenkovske mine, što je do sada predstavljalo većinu mog posla, ovdje je mnogo neeksplodiranih ubojitih sredstava: granata, minobacačkih granata, puno raketa, protutenkovskih punjenja. Njih često pronalaze djeca i ona im eksplodiraju u rukama, zbog toga i u Siriji ITF ulaže ogromna sredstva u obrazovanje. U osnovnim školama postoje posebni timovi, koji nose fotografije svih tih sredstava, da ih vide, i da ih nauče kako se ponašati ukoliko ih pronađu, prije svega da ih ne diraju. Znači u Siriji je veća opasnost, da ljudi nešto pronađu ili preoru, nego da stanu na nagaznu minu. Bili smo i na teritoriji, na kojoj je bilo pravo minsko polje u kojem su protupješadijske mine bile postavljene po nekim vojničkim pravilima. Uglavnom su deminirana polja, koja su namijenjena poljoprivredi. Odatle do nule horizonta i trojice ljudi, koji pregledaju detektorima.

Izvor : Arne Hodalič/Sirija

Prije pet godina u Sloveniji je bilo mnogo izbjeglica, znamo da su kampovi i dalje puni i da su uslovi katastrofalni, da je Sirija uništena zemlja. Kod Afganistana zaboravljamo, da na svijetu zapravo i dalje imamo dva velika žarišta. Šta se sada tamo događa i kako vidite rješenje za te države?

U Afganistanu nema nikakve sumnje, to je skok unazad za 200 godina ili više. Da ministar, kojemu su spočitavali da nije dovoljno obrazovan za ministra, izjavi, da nije važno obrazovanje, nego vjera… mislim da je to sasvim dovoljno, da to ne može biti legitimna vlast neke države. U Afganistanu još nisam bio, od kada su talibani, iako bih rado išao, u pregovorima sam. Tamo sam bio prije 15 godina, zadnji put prije tri godine, i bila je velika promjena. Sada se sve promijenilo i rado bih otišao tamo. Teško je od mene tražiti rješenja, jer ih ne vidim. Ljudska zloba i želja za vlašću i svim što dolazi uz nju, je prevelika.

Zloba je pogon naše civilizacije

Pratili ste rat na Balkanu, razna krizna područja, prethodnih godina Afganistan i Siriju. Kako su se ratovi promijenili, kako se razlikuju ratne teritorije koje ste vidjeli?

Nisam ekspert, ali zajednički nazivnik se sigurno može povući. Kako početak tako i kraj rata, zavise samo od centara moći i o tome šta će oni odlučiti. Govorimo o kapitalu, političkoj moći itd. U Sarajevu sam dočekao kraj rata – približno dva mjeseca sam bio u opkoljenom Sarajevu, i kada je Clinton odlučio, kada su Amerikanci odlučili da završe rat, to su napravili za tri dana. To su mogli napraviti i nekoliko godina ranije. Naveliko su sve bombardovali. Postavili nekoliko ultimatuma i bio je kraj. Hiljade žrtava, hiljade uništenja, deset, sto hiljada individualnih nesreća, jednim potezom bi to mogli već i ranije završiti.

Izvor : Arne Hodalič/Afganistan

Isto je sa Afganistanom. Vrlo malo ljudi zna, da je to jedno od najbogatijih područja sirovinama. Zašto su Kinezi tako brzo priznali talibansku vlast? Jer su politički podobni?

Naravno da ne. Jer je Kinezima potrebna sirovina, jer ih je previše. Kupili su cijelu Afriku, sada će još i Afganistan. Afrika je kineska, toga ljudi nisu svjesni. Tamo su još samo Kinezi. Sve vode, posjeduju, grade, sve pod napola humanitarnom krinkom. Svi ti ratovi, i ne samo ta tri – Afganistan, Bosna, Sirija, zavise od toga, šta će se veliki dogovoriti.

Moramo biti svjesni, da smo samo pijuni na šahovskoj ploči. U najvećim problemima su pijuni, koji su na šahovskoj ploči u ratu, na ratnoj šahovskoj ploči. I tu smo ljudi potpuno nemoćni. Mislim da nema nikakve sumnje, ogroman dio ljudskog genetskog koda je zloba. Ta zloba je pogon naše civilizacije, zato se apsolutno ne čudim ovim konfliktima i svim budućim, jer sigurno će ih biti – ili za vodu, naftu, litij, jer će trebati napraviti malo više baterija za Teslu. Nešto će se već naći. Ovdje nema rješenja. Ljudi će nasradati, I to što radimo mi, nije ni kap u moru, to nije ni rosa u moru. Govorim za novinare i reportere. Psi laju, karavani prolaze, moja je najdraža poslovica. Mi smo ti jadni psići koji pokušavaju lajati, a karavan ide svojim putem. Briga njih.

Po jednoj strani je tačno, po drugoj strani zvuči kao da ste se predali.

Nisam se predao, zato sam ove sedmice došao iz Sirije. Ja sam optimistični pesimist, jer znam ša se događa i kako će se završiti, nisam dozvolio da budem pobijeđen. Trudiš se zbog sebe, ne zato što bi stvarno mogao pomoći, jer nećeš. Trudiš se zato, da samog sebe možeš pogledati u lice. Sve je otišlo u k****, i ja ću otići, ali sam pokušao nešto uraditi. Duboko u sebi sam svjestan, da ovako ili onako nisam uradio ništa.

U 100 hiljada godina od majmuna do uništenja planete

Često kritikujete kapitalizam, na kraju dana svi razgovaramo o novcu, jer nekako moramo preživjeti.

Apsolutno, ali moramo znati, šta je to preživljavanje? Za Indijca je preživljavanje tri dolara na dan, za Gatesa je milijarda dolara dnevno premalo, želi dvije. Ili bilo ko od tih prebogatih budala. Zbog ljudi koji su izgubili kompas šta je preživljavanje. Naravno, ako imaš jahtu kao Abramovič, koja košta, ne znam, milion na dan, preživljavanje je milijarda dnevno. Da li to treba? Ne treba. Često ga vidim u Hrvatskoj na moru. Ove godine sam bio u Hrvatskoj i tamo su bile velike jahte. Pored je bio stari sivi vojni brod sa najboljom opremom za navigaciju. Znaš li ta je to bilo? Imali su cijeli brod, dug 150 metara, koji se vozio za jednom od tih jahti, jer su helikopteri pristajali na njemu, da ne bi ometali ljude na jahti. Čamcima su vozili goste na jahtu tri zaliva dalje. Molim? A mi migrante kupimo iz čamaca koji se raspadaju usred mora.
Pandemija je razotkrila određene probleme našeg društva, i ovo bi mogao biti trenutak za popravni ispit. Kako gledate na to? Proputovali ste cijeli svijet, svako od nas bi to želio, na kraju je ipak svega previše.

Izgubili smo kompas. Popravnog ispita neće biti, nema ga i nikada ga ne će biti, jer je u ljudskoj prirodi to da želi više. Želim li bolji auto? Da, želim. Da li mi treba? Ne, ne treba mi, zato imam lošije. U životu sam kupio samo dva auta. Jedno sam vozio 30 godina, drugo deset, između sam imao dva sponzorska. I dva sponzorska koja sam dobio. To je to. Volio bih imati džipa, da bih njim mogao ići svuda, natovariti ga i voziti se po Africi. Zašto? Jer sam čovjek, jer smo svi takvi, ne pokvareni, takvi smo. To nije klasična pokvarenost, to je ljudska priroda, zato smo došli gdje smo. 4.5 milijardi godina je Zemlja stara, mi smo u 100 hiljada godina došli od majmuna do ovdje i uništili planet. Mi smo nešto posebno, to smo. U svojoj nemilosrdnoj okrutnosti i želji za preživljavanjem na ovaj ili onaj način.

U Glasgowu se vode razgovori o klimatskim promjenama i rješenjima, na drugoj strani imate priče, koje nekako pružaju osjećaj da nema rješenja.

Ni Glasgow neće biti rješenje. Naravno da je dobro da razgovaramo, jer ako ne bi razgovarali, bilo bi još gore. Uprkos tome da razgovaramo, ništa dobro ili pametno se ne događa. Sve treba uzimati sa rezervom. Jer ovako ili onako sve je politika, i oni se dogovore više, ne ono što mi vidimo, nego kasno naveče na večeri. I mi to ne vidimo.

Ali sada više ne možemo razgovarati, nema više rezervi. David Attenborough je opet imao emotivan govor, koji istinu nije ništa novo, jer upozorava već godine i godine, i svi njegovi filmovi su emotivni, ali nekog odaziva nema.

Naravno, i neće ih ni biti. Zašto nema odaziva? Odaziv su ljudi kao što je Greta, i kod nas postoje srčani aktivisti, koje poštujem i sa kojima sarađujem, ali tu ne odlučujemo mi. Ne odlučuje Greta, nikada ništa neće promijeniti, jer tu su centri moći koji imaju sve u rukama: politika i kapital. Dok oni ne naprave nešto, ništa se neće promijeniti ili vrlo malo. Daju nam neke mrvice, ali to je lari fari. Gdje ćemo dobiti toliko litija za električnu energiju? Čitam, da Boeing pravi električne avione. Super. A odakle će dobiti struju? Iz elektrana na fosilna goriva, nuklearki ili rijeka, kada zauzmu najljepše rijeke na svijetu? Struja ne dolazi iz utičnica, nego iz velikih zagađivača, i struja nije čisti izvor energije. Vrlo mali procenat jeste. To se neće promijeniti, dok god u pozadini bude novac. Kada više novca bude u panelima nego u nekom Tešu, možda će se nešto promijeniti, ali opet samo zato da oni mogu više zaraditi.

Kažete, da nas je previše.

Kada bi postojanje Zemlje postavili u jednu godinu i podijelili na sate, Kolumbo bi otkrio Ameriku četiri sekunde prije ponoći. U četiri sekunde Zemljine egzistencije uspjeli smo uništiti planet. Zašto? Jer nas je toliko. Kada sam bio tinejdžer bilo je 3,5 milijardi ljudi. U vrijeme jednog jadnog Arnetovog života čovječanstvo se uduplalo. Je li nas previše ili nije? Za National Geographic sam radio naslovnicu 2011. godine, naslov je bio Sedam milijardi. Prije deset godina. Koliko nas je ove godine? Osamsto miliona više. 800 miliona više! Jednog pametnog razloga nema da imaš djecu, sve je egoizam. To su hormoni, kojima se teško oduprijeti, i hormoni preglasaju glas razuma. Nisam još čuo da je neko rekao: svijet je tako divan, budućnost je lijepa, na svijet ću donijeti jednog čovjeka i to mu pokloniti. Čovjek nikada nema dovoljno. Imati djecu je egoizam i vrlo malo ljudi si to priznaje.

Čovjek je u biti egoist?

Naravno, jer je to nagon za preživljavanje, koji se izrodio. Čovjek nikada nema dovoljno. Bogati i dalje imaju premalo a tako i siromašni, ali oni barem imaju razlog. Nije teško nahraniti siromašne, nego bogate.

Arne Hodalič o razvoju fotografije

Arne Hodalič kaže da se fotografija u 40 godina promijenila u svakom pogledu. Jer nije bilo globalizacije, ranije je bilo mnogo više putovanja, plaćanja su bila bolja i izvršavana unaprijed. Digitalna fotografija je omogućila brži razvoj i napredak. Fotografa je više, standardi i kriteriji su se podigli, dobra fotografija je danas bolja, nego što je nekada bila dobra fotografija. Dok su nekada sa fotogrfijama odlazili u uredništva, danas zbog globalizacije i interneta sve ide lakše. „Romantično novinarstvo je vrlo dobar izraz za ona daleka vremena sa početka mog fotografskog puta. Ne, nije nas bilo mnogo. Značajno manje nego danas. S druge strane, globalizacija i digitalizacija učinili su svoje. U Parizu smo, dok sam još bio tamo, naprije radili kopije dijapozitiva i nosili u uredništva lično. Sve je bilo vrlo analogno. Internet još nije postojao, to mladi danas teško razumiju. Nije ga bilo i tržište je bilo potpuno drugačije. Zato su se ljudi prema nama ponašali drugačije, stvarno smo bili carevi – željeni, traženi i izuzetno dobro plaćeni. Danas nije tako. Globalizacija znači, da fotografe imaš svuda, odakle trebaš fotografije, a dostupne su samo jednim klikom na računaru. Koga će danas poslati u Kinu? Nikoga, tamo je toliko dobrih fotografa, koji rade za trećinu naše cijene. Da li uopšte još iko živi romantično novinarstvo? Vrlo, vrlo rijetki. Stvarno pregršt ljudi, kojima je uspjelo, da se pridruže velikim časopisima ili agencijama, i još manje individualaca, kojima uspijeva ovakav način života i rada. U zlatno vrijeme romantičnog novinarstva nismo imali vremena biti kod kuće između dva putovanja, danas je upravo obratno.“

Komentari

Vaš komentar