Veliki režiseri i opsesije koje su ih učinile slavnim

Showbiz 17. feb. 201615:58 > 16:08
Podijeli:
Izvor: Facebook

Kino i film kao umjetnost omogućeno je širim narodnim masama zahvaljuući mnoštvu umjetnika sa različtim životnim pričama, vizijama, ali prije svega, zajedničkom radu i "brainstormingu".

Kao i svaki umjetnik, filmaši imaju ideje kojima se stalno vraćaju, svjesno ili nesvjesno. To u određenom trenutku postaje njihova fiksacija, bez obzira bila to neka od karakternih osobina, lična frustracija ili težnja.

Film im s druge strane dozvoljava igranje sa sopstvenim osjećanjima, a njihovi fetiši postaju dosta jasniji ukoliko neko vrijeme posvetimo samo jednom režiseru.

Primjera radi, svima je dobro poznato da Quentin Tarantino ima strašno veliku opsesiju ženskim stopalima, što nikada nije krio.

Režiserske fiksacije su mnogo intnmnije od onoga kako ih prestave u svojim djelima, dosta kompleksnije i većina ih se niti ne može objasniti.

U ovom tekstu pokušali smo sumirati velike režisere i sve njihove najveće opsesije, koje su predstavili tokom minulih godina egzistencije na svjetskoj filmskoj sceni.

Neke od njih su upravo njihovi fetiši i fiksacije učinili slavnim režiserima.

Izvor : Facebook

Lars von Trier: Mučenje žena

U počecima svoje karijere, pogotovo u Europe trilogiji (The Element of Crime, Epidemic, Europa) koristio je prikladne dijelove njemačkog ekspresionizma i do tada ne viđene oblike naučne fantastike.

Kasnije, prihvatio je Dogma 95 pokret u pokušaju da dovede realizam u kino sa The Idiots ili Dancer in the Dark. Od toga je odustao u Dogvilleu, a provokativni dio njegove karijere krenuo je sa Melancholijom, Antichristom i Nymphomaniacom.

U posljednja tri navedena filma dosta pažnje posvećivao je ženskim protagonistima, učinivši da svaka od njih prođe kroz ekstremne količine boli, poniženje zbog ljudi koji ih okružuju. U većini slučajeva, ljudi iz okruženja su upravo uzrok svih patnji.

Jedno je zajedničko za sve ženske likove njegovih filmova: Mnogo će da pate.

Luis Bunuel: Katoličanstvo
Odgojen je na jezuitskoj tradiciji, a postao je najnadrealniji režiser kojeg znamo.

Svoju režisersku karijeru posvetio je dokazivanju plitkoće ljudskoj bića, društva, pogotovo onog visokog, a katoličku crkvu koristio je kao medij preko kojeg će dokazati sve ljudske mane.

U kompletnoj svojoj filmografiji, putem nadrealnih elemenata dokazuje besmisao religije i njene uloge u ljudskim životima.

Stanley Kubrick: Toaleti, kupaonice
Kubrick je bio više od režisera, on je bio vizionar. Njegovi filmovi su uvijek imali bogat sadržaj, ali – ključne stvari su se dešavale u kupaonicama.

Imao je Kubrick i drugih opsesija, poput satanizma i seksualnosti, ali, ključne-negativne situacije su se pak dešavale “među pločicama”.

Lolita u Humberovom djevniku je otkrivena od njegove supruge, dok se priprema na tuširanje. General Ripper je počinio samoubistvo u toaletu u Dr. Strangeloveu, Alexov identitet je obznanjen u kadi za kupanje u A Clockwork Orange, Jacka duhovi proganjanju u Overlook Hotelu u Shiningu, naravno u WC-u, a ikonografska scena iz toaleta je snimljena i u Full Metal Jacketu.

Toalet, u Kubrickovoj interpretaciji znali mjesto gdje su uklonjene sve “fasade” ličnosti, i odnosno lokacija gdje je čovjek ostavljen sam sa svojom ranjivošću.

Izvor : Facebook

Alejandro Jodorowsky: Kastracija

Jedan od najoriginalnijih filmaša koji nema mnogo filmova iza sebe, ali je svaki urađen sa posebnom strašću i na osnovu ličnih sjećanja i fantazija. On je uvijek znao šokirati publiku tako što je htio da se publika osjeća kao da je na drogama dok gleda film koji je on režirao.

Kastracija je za njega simbolička poruka. POraz alfa mužijaka kao što je The Coronel iz El Topa, El Gringa u Santa Sangre je ubila supruga, a u The Holy Mountain, kastracija je ritual kojeg obavlja vođa kulta svim svojim članovima.

Martin Scorsese: Mračna strana američkog prosperiteta
Kada smo u uvodnom dijelu teksta kazali da su fiksacije neke režisere učinili slavnim, mislili smo upravo na Scorseseja. On je dio New Hollywood pokreta, i pravila škole mu postaju nebitni u nekom trenutku.

Uspio je ostati svjež, sa svojim ličnim i grubim pristupom, u kojima je miješao američki san zajedno sa brutalnosti, nasiljem koje je kreasilo one protagosnite koji su američki san željeli samo za sebe.

Više novca, više materijalnih stvari, više ljubavi, veće i luksuznije kuće, automobili, žene i slično je sve ono što možemo vidjeti na ekranu kada u potpisu stoji Scorsese.

Možda je njegovu režiju i fiksaciju mračnom stranom najbolje definisao kraj filma The Gangs of New York. Sjećate se momenta kada polako nestaje grob Billyja mesara dok se New York diže ka savršenstvu. Ostaci onih koji ostaju u sjeni čine da New York sija još jače.

Federico Fellini: Žene
vjerovatno najveći italijanski režiser svih vremena, jer je potretirao apsolutno sve aspekte italijanskog života i kulture u 20. stoljeću. La Dolce Vita, Otto e Mezzo, Amarcod su postavili nove temelje u kinematografiji, čime je uticao na brojne režisere nakon njega.

U srcu sve politike, religije i priča koje je ispričao uvijek je stajala žena.

Ali ne bilo kakava žena. Žena koja bi u prošlosti mogla predvoditi matrijarhalno društvo.

Izvor : Facebook

Akira Kurosawa: Kontrast između djetinjstva i smrti

Japan vjerovatno nikada neće imati boljeg režisera od Kurosave. Čovjek koji je režirao Seven Samurai, Yojimbo, The Throne of Blood i mnoge druge filmove, pomogao je u oblikovanju ikona japanskog društva kakvi su samuraji.

Kod Kurosave se jasno vidi kontrast čistoće mladosti i pokajanja u starosti. Kurosavini likovi non-stop traže iskupljenje, novi nastavak života.

Paul Thomas Anderson: Posljedice uspjeha
Sa Boogie Nights uzdrmao je svijet 1997, godine kada je potrtetirao porno industriju na velikom platnu Hollywooda. Kasnije je svoju reputaciju zaradio kroz Magnoliju i Punch-Drunk Love.

There Will Be Blood je definicija svega onoga što je Paul Thomas Anderson godinama nudio ljubiteljima njegovog rada. On je kroz svoje filmove studirao ljude.

Svi likovi u njegovim filmovima znali su kako doći do slave i novca, ali nikada nisu uspjeli postići unutrašnji mir. Njegovi likovi postaju zatvorenici sami sebe, bez mogućnosti da pobjegnu.

Guillermo Del Toro: Mašinerija satova

Del Toro je odrastao na bajkama, horor pričama i stripovima. Adaptirao je blockbustere i filmove koje je radio sebi za dušu.

Ismijavao je religiju, ljudske prirode, a u centru svega uvijek je stajao mehanizam sata, kao personifikacije sila koje definišu čovječanstvo.

Za kraj, pomenimo i neke počasne opsesije, poput otuđenja udobnosti Sophije Coppole, Guy Maddinovoj opsesiji starom Kanadom, Terry Gilliam se konstantno borio sa stvarnošću i imaginacijom, a Jacques Tati dehumanziacijom modernog život. Jedna od impozantnijih je i Wes Andersonova opsesija detaljima.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.