Njen otac je zarađivao čisteći cipele i radeći kao portir, a majka je bila krojačica. Zbog teške situacije, već sa sedam godina je počela da zarađuje čisteći kuće.

“U jedanaestoj su me optužili pred sudom da sam ukrala bijeli doktorski mantil u porodici u kojoj sam radila. U školi niko nije htio da sjedi sa mnom i da bude moj par. Nikad to nisam razumjela i neću. U trinaestoj sam odbila da se udam i rekla sam roditeljima da ću se objesiti na glavnom trgu ako me daju za nekog”, ispričala je Esma svojevremeno za domaće medije.

Prvi put se na nekom takmičenju pojavila sa nepunih 11 godina, kada je otpjevala tradicionalnu pjesmu makedonskih Roma “A bre babi” i osvojila prvo mjesto. Kako je ostala zapažena, predloženo joj je da upiše Muzičku akademiju u Beogradu.

Sa 18 godina počinje ozbiljnije da se bavi muzikom i odlazi u Zagreb gdje za Jugoton snima pjesmu “Čaje šukarije”, koja je i danas veliki hit. Njen suprug Stevo Teodosievski bio je i njen saradnik.

“Steva me je prosio od 18, pa sve do 23. godine. Prosio me je, a ja sam potajno voljela drugog čoveka. Na kraju sam se udala za njega. Otac nije doživeo da me vidi kao nevjestu, ali su zato moja braća i sestre, kao i majka, bili na mom vjenčanju”, rekla je Esma jednom prilikom u svom velikom intervjuu u emisiji “Balkanskom ulicom”.

Krajem šezdesetih osnivaju muzičku školu, gdje su uglavnom obučavana siromašna romska djeca. Proglašena je kraljicom romske muzike 1976. u indijskom gradu Gandinagaru.

Nikada se nije stidjela svog porekla, već je, naprotiv, redovno isticala koliko je na njega ponosna.

“Romi su nacija koja ne trpi granice i koja živi u cijelom svijetu, nacija koja nikada nije ratovala i nikoga nije okupirala. Kad bih bila neki faktor, ja bih zaustavila sve ratove na svijetu”, govorila je Esma.

Ona i njen suprug su ostali poznati po svom humanitarnom radu i skromnosti. Esma je za života imala preko 2.000 humanitarnih nastupa. Osim toga, ona je usvojila četrdeset osmoro djece, od kojih 47 sinova i jednu ćerku, je samo jedna bila ćerka i Esma ju je nazivala svojom jedinom nasljednicom.

Testamentom je Muzej i Dom humanosti i umjetnosti “Stevo i Esma Teodostievski” u Skoplju ostavila državi Makedoniji.

“Za izgradnju Muzeja do sada sam potrošila oko milion eura. Radim od osme godine i sve što imam, pa i Muzej napravljeni su mojim trudom. Muzej će svjedočiti o meni i Stevi, o našim domaćim i svjetskim uspjesima, nagradama i priznanjima. Nakon moje smrti javnost će moći da vidi i brojne nagrade i priznanja koje sam dobila za moj humanitarni rad, a o kojima nisam govorila. Sve ću to pokloniti državi sigurna da će nastaviti da njeguje moj lik i djelo. Želim da Muzej Esme i Steve postane kulturni dom gdje će se okupljati narod i održavati humanitarne aktivnosti, a u donjem djelu Muzeja želim da se otvori narodna kuhinja”, govorila je Esma.

Za Nobelovu nagradu za mir je bila nominovana dva puta, a dobitnica je i Unicefove nagrade za humanitarni rad.

Preminula je u Skoplju u 73. godini života, nakon kratke i teške bolesti.