Uspješna ukrajinska protuofenziva kod Harkiva razbila je iluziju o nepobjedivosti Rusije te je naglasila nova zapadna očekivanja. Sada se sve manje raspravlja o tome da Ukrajina sjedne za pregovarački stol s Rusijom.

Iako se situacija dramatično promijenila za Rusiju, ovo može predstavljati rizik i za Ukrajinu i za Zapad. Naime, nakon propalog pokušaja da munjevito zauzme Kijev u veljači, Putin se oslanjao na dvije strategije.

Jedna strategija je podrazumijevala dugi rat s mirnodopskom ruskom vojskom uz pretpostavku da je ukrajinska vojska slabija i da dugotrajni rat ide u prilog Rusiji. Druga strategija je bila osigurati da rusko društvo ostane izolirano od rata, pod pretpostavkom da Putin može održati visoku razinu podrške sve dok obični Rusi nisu izloženi troškovima rata. Međutim, posljednji uspjesi ukrajinskih snaga poremetili su ove kalkulacije.

Niz teških izbora

Putin se sada suočava s nizom teških izbora. Foreign Affairs piše da ruski čelnik može ograničiti rusku vojnu predanost, zadržati sadašnje vojnike i nastaviti izolirati rusko društvo, ili može narediti masovnu mobilizaciju. Svaka od ovih opcija predstavlja ozbiljnu prijetnju Putinovom legitimitetu.

Naime, odabete li prvu opciju, Putin bi odustao od mogućnosti ruske pobjede i riskirao izravan poraz. Nacionalističke snage već su nezadovoljne načinom na koji se vodi rat. Obećana im je zemlja i slava u brzom ratu protiv Ukrajine, a umjesto toga su dobili velik broj žrtava za male teritorijalne napretke koji su sada također izloženi riziku. Održavanje statusa quo moglo bi stvoriti opasne nove pukotine u Putinovom režimu.

Mobilizacija bi, s druge strane, radikalno poremetila pažljivo upravljanje ratom kod kuće. Čini se logičnim povećati vojno osoblje, a to ne bi trebalo biti teško za Rusiju koja ima tri puta veću populaciju od Ukrajine. No, popularnost rata se temeljila upravo na tome da je daleko od ruskih kuća.

Čak je i ruska terminologija za rat, “specijalna vojna operacija”, bila zamagljivanje. Objavom mobilizacije, Kremlj bi riskirao domaće protivljenje ratu koji većina Rusa nije spremna voditi.

Što je oslabilo Putinov režim?

Putin možda ne odabere nijednu od ovih opcija. Možda će nastojati promijeniti rat pronalaženjem srednjeg puta između pune mobilizacije i nastavka statusa quo. Iako je na glasu kao čovjek od akcije, ne bi bio prvi put da Putin ostane neodlučan kada su ulozi visoki. Tada radije ulazi u situacije a da ih nikad ne riješi.

Nakon aneksije Krima 2014. godine, Rusija je krenula u istočnu Ukrajinu, potpisala diplomatski sporazum, a zatim se godinama kolebala. Niti je napredovala niti uzmicala.

Putinov režim nisu oslabila samo nazadovanja ruske vojske oko Harkiva, već i činjenica da je ekstravagantne političke ciljeve u Ukrajini spojio s skudnim i neučinkovito raspoređenim sredstvima. Što god bio njegov sljedeći potez, Europa i SAD trebaju i dalje opskrbljivati Ukrajinu oružjem kako bi mogla ostati i ofenzivi. No, trebale bi razmotriti i implikacije za ruski režim koji je pod sve većim pritiskom, a i dalje traži način da našteti Ukrajini i saveznicima. Za Putina, očajna vremena neće zahtijevati razumne mjere.

Odluka o mobilizaciji

Odluka Putina da mobilizira rusko stanovništvo, da uvede mobilizaciju i pozove stotine tisuća novih vojnika, postavila bi velike nove izazove i za Rusiju i za Zapad. Čak i ako je samo djelomična, mobilizacija koju bi naredio Kremlj značila bi potpuno priznanje da je zemlja u ratu. To bi također učinilo taj rat egzistencijalnim za Rusiju. Do sada invazija na Ukrajinu većini ruskog stanovništva nije niti predstavljana kao rat nego je to nazvano vojnom operacijom.

S mobilizacijom, međutim, Rusija bi javno ušla u veliki rat, izbor bi se pretvorio u nužnost, a “specijalna operacija” u rat u kojem bi se svi Rusi morali boriti i pobijediti. Takva bi odluka vjerojatno učinila poraz neprihvatljivim za rusko vodstvo, pa bi mogući pregovori bili malo vjerojatna opcija.

To bi bio rizičan potez za Putina. Naime, trebalo bi povećati broj vojnika, a obuka bi potrajala. Nadalje, Rusija bi trebala povećati i vojnu opremu. U isto vrijeme, dovođenjem mnogih Rusa koji nisu zainteresirani za borbu, mobilizacija bi mogla pogoršati, a ne riješiti probleme s moralom kod ruske vojske. Iznad svega, potpuna ili djelomična, mobilizacija ne znači nužno pobjedu Rusije. Mobilizacija bi trebala biti vezana uz ostvarive strateške ciljeve. Putin bi također mogao naići na otpor domaćeg stanovništva donese li odluku o mobilizaciji pa bi mu mogao patiti i rejting.

Povlačenje i prolongiranje

Druga opcija dostupna Putinu je neki oblik povlačenja. Odabere li tu opciju, morao bi odustati od izgleda na istinsku pobjedu. Mogao bi nastojati nastaviti rat. Također bi se mogao svom pristupu istočnoj Ukrajini iz 2014. – držeći okupirani teritorij pod kontrolom Rusije, ali bez napredovanja, čime bi destabilizirao cijelu zemlju – ali uz mnogo veću rusku vojnu prisutnost.

Odustajanje od pobjede, međutim, značilo bi zaustavljanje ofenzivnih operacija. Putin nikada ne bi priznao da odustaje. Sugerirao bi da će rat kasnije eskalirati, da se njegovi planovi o Ukrajini nisu promijenili, da će njegova tvrdnja o uspjehu proizlaziti iz njegove strateške strpljivosti.

Treća opcija?

Ruski lider bi mogao tražiti i treću opciju, neki srednji put između mobilizacije i povlačenja. Mogao bi pokušati uvesti tajnu mobilizaciju – prisilno regrutirati dobrovoljce, novake i Wagnerove plaćenike, poput zatvorenika iz ruskih kaznenih kolonija. Mogao bi pokrenuti nova teroristička djela protiv ukrajinskog stanovništva, na primjer napadanjem kritične infrastrukture.

Mogao bi pojačati napade na bitne civilne ciljeve, poput bolnica i škola, te pribjeći ružnijim napadima i oružju, poput termobaričkog oružja, koje ima razoran učinak na okolinu. Ukratko, može pokušati ponoviti ekstremnu taktiku koju je koristio u Siriji. U isto vrijeme, kako bi ojačao svoju potporu, Putin bi mogao pronaći nove načine za suzbijanje neslaganja i procesuiranje “izdajica” kod kuće.