Otac interneta Vinton Cerf za N1: Osjetili smo mogućnost ove tehnologije

Podijeli:
Izvor: The Royal Society

Američki znanstvenik Vinton Cerf sedamdesetih je godina omogućio razvoj jedne od najvažnijih tehnologija u modernoj historiji čovječanstva – interneta. Cerf, koji zbog toga vrijedi za jednog od otaca interneta, u intervjuu za N1 govorio je o počecima razvoja interneta, opasnostima koje donosi, umjetnoj inteligenciji i budućnosti. Između ostalog ima važnu ulogu u razvoju takozvanog međuplanetarnog interneta pa čak i interneta među različitim vrstama.

Američki internetski pionir Vinton Cerf je 1973. godine za vrijeme rada na univerzitetu Stanford zajedno sa Bobom Kahnom izumio je protokol TCP/IP, te na taj način postavio kamen temeljac za internet, bez kojeg danas ne možemo zamisliti naš život. Ovim je Cerf zaslužio naziv jednog od otaca interneta. Za svoja dostignuća primio je brojne nagrade, između ostalog i prestižnu Turingovu nagradu, poznatu kao Nobelova nagrada za računarstvo, nacionalnu medalju SAD za tehnologiju, te predsjedničku medalju slobode.

Danas, sa svojih 78 godina, potpredsjednik je američkog tehnološkog velikana Google, te njihov glavni internetski evanđelist. Zalaže se za razvoj globalnog upravljanja internetom i daljnje širenje pristupa internetu u svjetskoj populaciji, koja pristup još nema. Također sarađuje i sa NASO-om, gdje pomaže u razvoju svemirske komunikacijske tehnologije, dok u projektu Interspecies Internet, istražuje nove načine komukacije sa i među životinjama. Zanima ga i umjetna inteligencija i strojno učenje, o čemu je tik pred intervjuom za N1, raspravljao na jednom od virtualnih panela ovogodišnjeg susreta nobelovaca na otoku Lindau u Njemačkoj.

Izvor : Novoderezhkin Anton / TASS / Profimedia

Prije skoro 50 godina položili ste temelje za tehnologiju, koja je značajno uticala na svijet kakav poznajemo danas i bez koje danas ne možemo zamisliti život. Da li ste u ranom periodu interneta i tada, kada ste izumili protokol, koji je zapravo sve omogućio, mogli zamisliti sve te mogućnosti, koje bi internet mogao donijeti? Da li ste tada o njemu razmišljali kao o tehnologiji, koja bi u tolikoj mjeri mogla promijeniti naše živote?

Jednostavan odgovor bi bio, da u ranom periodu to nisam zamišljao, ali ne bi bio ispravan. Kada smo 1973. godine počeli raditi na protokolu, moj saradnik Bob Kahn je već imao četiri godine iskustva sa mrežom Arpnet, koja je bila jedan od temelja za nastanak interneta. Finansiralo ga je američko ministarstvo odbrane, a svrha mu je bila da bude alat za saradnju između različitih univerziteta koji su istraživali umjetnu inteligenciju u računarskoj znanosti.
U tom periodu smo između ostalog razvili elektronsku poštu, koja se pokazala kao vrlo zanimljiva aplikacija, jer se vrlo brzo razvila u distributivne liste, koji su nam danas svima poznate (lista za distribuciju e-pošte korisnicima omogućava da vode listu e-poštanskih adresa ili šalju poruke svima u svom imeniku odjednom, op.a.). Već tada smo vidjeli veliku društvenu vrijednost mogućnosti da komuniciramo, a da ne moramo svi istovremeno biti na mreži. Uvidjeli smo da je to vrlo snažan i upotrebljiv alat za upravljanje.

Pogledajte sve te aplikacije na mobilnom telefonu i pomislite na uvođenje pametnog Apple telefona iPhone 2007. godine, to sigurno nisam očekivao. Brojne druge stvari su samo prirodni razvoj ranih tehnologija, s kojima smo eksperimentirali. Mislim da smo imali vrlo snažan osjećaj, kakve mogu biti mogućnosti ove tehnologije, iako nismo mogli predvidjeti sve moguće aplikacije. I još uvijek ne možemo. Mislim da će se pojaviti mnogo novih, koje niko od nas još ne može zamisliti.

Kako danas vidite evoluciju interneta? Na kojem stupnju njegovog razvoja smo trenutno?

Ukoliko bih vam dao odgovor, to bi značilo da mi je jasno gdje se razvoj završava. A možda se nikada ne završi, konstantno se nastavlja. Slično kao telefonski sistem – pogledajte gdje je danas, u odnosu na ono što je radio Bell u drugoj polovini 19. stoljeća. Internet će se i dalje razvijati, možda se promijeni u nešto drugo, možda će se razviti novi protokoli.

Mislim, da smo još uvijek u relativno ranim fazama interneta. Između ostalog zbog toga, jer je na raspolaganju približno samo polovini svjetskog stanovništva i zato što se mehanizmi preko kojih se uspostavljaju veze još razvijaju. Od žičanih sistema smo došli do bežičnih, oba se šire, optička vlakna su sve dostupnija, kako pod morem tako i na kopnu, mobilni internet se razvija, postaje dostupan i satelitski internet…

U prošlosti ste govorili da smo u vrlo zanimljivom i zamršenom periodu historije interneta, kada pokušavamo pronaći način kako maksimizirati njegovu upotrebljivost, istovremeno minimizirati neke štetne aspekte koji se pojavljuju. Koje su opasnosti, teškoće danas? U kojoj mjeri smo danas u stanju da se nosimo s njima?

Jedan od naših ciljeva je smanjiti smetnje za pristup informacijama, razmjenu informacija, otkrivanje informacija, što se snažno ojačalo dolaskom svjetske mreže (Worldwideweb) krajem 1991. godine. Ovo je ljudima uveliko olakšalo stvaranje i razmjenu informacija, te izazvalo potrebu za pretraživačima kao što je Google, jer je na raspolaganju bilo toliko stvari, koje niko nije mogao pronaći bez pomoći.

Dosegli smo značajan napredak u pristupu informacijama i dijeljenju istih. Postoji također i loša strana ovoga. Otklanjanjem smetnji za stvaranje, pristup i otkrivanje informacija javlja se također i sve više ljudi, koji bi dijelili dezinformacije (eng. disinformation) i netačne informacije (eng. misinformation). Da bi se stvari još više zakomplikovale, sada imamo društvene mreže, koje su se kao kroz maglu reflektirale još u distributivnim listama, mehanizmima davanja povratnih informacija, zbog čega su postale znatno komplikovanije. Ovo vodi do društvenih posljedica koje nisu uvijek pozitivne. I sada ne znamo šta učiniti s njima.

Da stvar bude još gora, imamo i poteškoće sa zlonamjernom programskom opremom. Velike izazove imamo na području sigurnosti, zaštite i privatnosti. Kako ove izazove na odgovorajući način riješiti velika je zagonetka, jer žrtve zlonamjerne programske opreme mogu biti u jednoj državi a počinioci u drugoj, što zahtijeva međunarodnu saradnju. Znači imamo izuzetno moćnu tehnologiju koja može biti zloupotrijebljena. Naš izazov je pronaći način da sačuvamo vrijednosti interneta i istovremeno ljude odbraniti od njegovih potencijalnih štetnih učinaka. Ovo nije novost, to se često dešava s novim tehnologijama.

Problem svih tehnologija, također i internetskih, je da ih možemo koristiti u različite svrhe – za dobre i loše. Da ne bi bile zloupotrijebljene u loše svrhe potreban je društveni dogovor i svojevrsni propisi. Koliko daleko po vašem mišljenju moramo ići u regulaciji interneta?

Mnogo zabrinutosti u vezi sa internetom je zbog sadržaja koji su dostupni na internetu i ne toliko zbog tehnologije, iako i ona povremeno predstavlja razlog za brigu. Uplitanje u sistem usmjeravanja internetskog prometa, može na primjer, izazvati rascjepkanost interneta, iako samo privremeno, zbog čega se razvijaju novi standardi za zaštitu cjelovitosti informacija o usmjeravanju internetskog prometa.

Izvor : Arhiv V. Cerfa

Bob Khan i Vinton Cerf važe za oce interneta.

Uplesti se također može u sistem naziva domena, koji nazive domena prevodi u IP adrese, zbog čega moramo uspostaviti zaštitu i od toga. Ovo nužno ne znači da nam je potrebna klasična regulacija u obliku nekog organa, koji bdije nad cijelim procesom, nego su nam potrebni tehnički mehanizmi koji će nas zaštititi od potencijalnih štetnih napada.

Bez obzira na to, uvijek će postojati potreba za nadzorom nekih funkcionalnosti mreže, posebno kod sadržaja. Imamo debatu o tome koji sadržaj je prihvatljiv a koji ne. Mislim, da to neće biti jedinstvena odluka, jer različite nacionalnosti i kulture imaju vrlo različite poglede na to šta je prihvatljivo a šta ne. Ovo je vrlo komplikovano, posebno za multinacionalne kompanije, koje posluju na svjetskom nivou i pokušavaju se tome prilagoditi. Želja je razumljiva, a đavo je u detaljima.

Da li bi se složili, da je vrijeme informacija postalo vrijeme dezinformacija i gdje nas to kao društvo vodi? Kako dalje?

Uvijek su postojale dezinformacije, razne vrste kampanja u historiji, čak i u Drugom svjetskom ratu, prije toga i za vrijeme Špansko-američkog rata. Ovakve prakse nisu nove, propaganda se već dugo koristi. Ipak, čini se da je u mrežnom okruženju znatno snažnija jer mnogo više ljudi ima pristup sadržajima koji ih usmjeravaju na pogrešan put i vode prema lošim odlukama. Pitanje je kako se s tim suočiti.

Na koji način se po vašem mišljenju možemo suočiti sa ovim poteškoćama? Ko je odgovoran, gdje su granice i ko bi morao biti odgovoran za njihovo određivanje?

Da počnem sa jednostavnim prijedlogom koji ne djeluje uvijek. Postoji nešto, što zovemo kritičko mišljenje, praksa, u kojoj se naučiš postavljati pitanja o sadržaju s kojim si suočen: Odakle nešto dolazi? Da li postoje dokazi koji potvrđuju date izjave? Da li ponuđač ovog sadržaja ima bilo kakav motiv da me zavede da donesem lošu odluku ili dođem do pogrešnog zaključka?

Ovo su vrlo važna pitanja, koje si treba postaviti o svim informacijama s kojima se susrećemo. Problem je u tome, da je za ovo potreban rad, za koji nisu svi spremni. Svejedno mislim, da bi svi morali kritički razmišljati, kako bi barem prepoznali kada je to korisno, a zatim bi to morali prakticirati.

Ne možemo se oslanjati samo na to. Postoje sadržaji za koje u svim državama postoji širok konsenzus da su neprihvatljivi, kao što je na primjer dječija pornografija.

Od platformi koje nude sadržaje često se zahtijeva da pronađu način da ovakav sadržaj filtriraju ili da uđu u trag onima, koji ih stvaraju i distribuiraju. To je razumljivo, pitanje je kako ćemo odrediti šta je u raznim kontekstima prihvatljivo a šta ne, te na koji način to primijeniti.

Za prepoznavanje neprimjerenih slika ili tekstova između ostalog mogu se koristiti i tehnički načini, kao što je strojno učenje. Nijedan od alata nije potpun, zbog čega se ne možemo oslanjati samo na njih. Potreban nam je nadzor i pravila, koja će u slučaju kršenja imati i posljedice.

Spominjete alate strojnog učenja o kojima ste tik pred našim intervjuom raspravljali na panelu o umjetnoj inteligenciji u okviru Susreta nobelovaca na otoku Lindau u Njemačko. Čini se da je umjetna inteligencija danas još uvijek u početnoj fazi, ograničena na uske specifične aplikacije i još ni izdaleka ravnopravna čovjeku. Koliko daleko smo sa razvojem alata umjetne inteligencije i strojnog učenja?

Podvrsta umjetne inteligencije, kojom su svi bili oduševljeni, je strojno učenje odnosno još preciznije, jedna od njegovih verzija – višeslojna neuronska mreža ili duboko učenje. To se vrlo, vrlo moćni alati za traženje korelacija pri velikim količinama podataka. Izazov je utvrditi pod kojim uslovima ovakve vrste alata daju pouzdane podatke, kako osigurati da budu pouzdani i kako utvrditi da li su (ne)pristrani

Mislim da smo u ranim fazama razumijevanja, kako izgraditi sisteme strojnog učenja, koji za nas mogu obavljati korisne zadatke. To još ni izdaleka nije ono, što bi nazvali opšta ljudska inteligencija. Ne mogu vam reći da li ćemo doći do tačke kada će računari imati jednake mogućnosti kao ljudi. Za sada još nisu pokazali ništa slično apstraktnom zaključivanju, za koje znamo da je moguće kod opće umjetne inteligencije. Zasigurno smo bili svjedoci nekim vrlo, vrlo snažnim mogućnostima strojnog učenja, na koje se počinjemo oslanjati kao na alate za proširenje vlastitih mogućnosti.

Koje će biti najzanimljivije i najznačajnije aplikacije strojnog učenja? Na koje područje će imati najviše uticaja?

Medicinska dijagnostika je, na primjer, već dugo područje zanimanja umjetne inteligencije i strojnog učenja. Na raspolaganju su alati velikih mogućnosti za analizu i prepoznavanje zdravstvenih stanja. Utvrdili smo i da alatima strojnog učenja možemo doći do strojnog prevođenja, razumijevanja govora, prepoznavanja i generiranja govora… Omogućavaju i široku paletu optimizacija. Primjer ovoga je slaganje proteina korištenjem metoda strojnog učenja, koji nam govore u koji oblik se određeni protein slaže, kakav učinak ima zbog tog oblika.

Istini na volju, jako sam uzbuđen zbog toga šta sve možemo postići strojnim učenjem, ali ne znam da li ćemo nekada doći do tačke kada će biti na nivou ljudskih sposobnosti.

Izvor : Lindau Nobel Laureate meetings/N1

Vinton Cerf je u okviru ovogodišnjeg susreta nobelovaca sudjelovao na virtualnom panelu o umjetnoj inteligenciji.

Od 2005.godine imate naziv glavni internetski evanđelist pri Googlu. Na kojim projektima sudjelujete? Koja je vaša uloga?

Najprije, zalažem se za više interneta, što je dobro kako za Google tako i za sve druge. Uzimajući u obzir i razumijući sve zabrinjavajuće vidike interneta, o kojima smo ranije govorili, mislim, da internet još uvijek ima ogroman potencijal. Zbog toga sam sretan da ćemo pronaći načine da ga učinimo dostupnijim, pouzdanijim, sigurnim i zaštićenim.

Bavim se također i standardima za sigurniji, pouzdaniji i učinkovitiji internet, mnogo vremena posvećujem politikama, a Google mi omogućava da se bavim i drugim neprofitnim djelatnostima. Prije svega, dvije su vrlo značajne za moje ime – razvoj međuplanetarnog interneta, te internet za komunikaciju između različitih vsta (Interspecies internet).

Razne svemirske agencije i posebna interesna grupa (specialinterestgroup – SIG) za međuplanetarnu mrežu udruženja Internet Society (Interplanetarynetwork SIG) smo u posljednjih 20 godina razvijali nove protokole koji čine osovinu međuplanetarnog interneta za podršku ljudskim i robotskim istraživanjima svemira.

Naime, protokoli koji su nam potrebni u svemiru drugačiji su od onih na Zemlji. TCP/IP, odnosno internetski fond protokola, koje koristimo na Zemlji, rade vrlo dobro. Ne rade dobro kada im je brzina svjetlosti toliko mala, da kada razgovaramo sa Marsom traje više od deset minuta da dobijemo odgovor nazad, ili još duže kada razgovaramo sa drugim planetama.

Druga djelatnost kojom se bavim je internet za komuniciranje između vrsta. Razmišljamo o tome da li internet može olakšati sporazumijevanje između dvije različite vrste – između ljudi i drugih vrsta ili čak između različitih neljudskih vrsta. U početnoj fazi proučavanja smo o načinu na koji bi to mogli ostvariti.

Zašto će međuplanetarni internet biti koristan? Da li može pomoći u promjeni našeg života na Zemlji?

Pokazali smo već da internetska veza na međuplanetarnom nivou donosi izuzetno korisne rezultate. Kada smo 2004. godine roverima Spirit i Opportunity pristali na Mars, radio se pregrijao. Izvorni plan je bio prijenos podataka neposredno sa površine Marsa sa rovera Spirit i Opportunity u mrežu dubokog svemira (Deep Space Network) – mrežu triju sedamdeset metara dugih antena, koje se nalaze na tri različite lokacije na Zemlji, te omogućavaju komunikaciju sa svemirom – ispostavilo se da smo imali smetnje u neposrednoj komunikaciji. Brzine prijenosa podataka su naime bile vrlo niske – 28 kb u sekundi.

Međutim, uspjeli smo rovere i orbitere, koji su na Mars poslani ranije sa namjerom kartiranja njegove površine, preprogramirati na način da su postali serveri i posrednici prijenosa podataka. Pakete informacija smo slali od rovera do orbitera, koji je čuvao podatke, dok ne bi stigao na pravo mjesto u njegovoj orbiti, da bi ih mogao poslati nazad u mrežu dubokog svemira. Prednost ovog postupka je u tome da roveri i orbiteri nisu bili predaleko jedan od drugog, a pored toga su orbiteri bili izvan atmosfere, imali su veće antene i više energije od sunčevih zraka.

Ovim sistemom čuvanja i posredovanja, brzina prijenosa podataka se sa 28 povećala na 128 kilobita u sekundi. Na ovaj način smo već dokazali korisnost klasične paketno-komutirane mreže, na kojoj radi internet.

Druga stvar koju smo razvili, je sasvim novi set protokola, koji su odgovarajući za velika kašnjenja u sredinama sa smetnjama, nazvanim odgodive mreže (mreže, otporne na kašnjenja i smetnje). Ovi protokoli već rade na Međunarodnoj svemirskoj stanici, a mogu se koristiti i ovdje na Zemlji, u slučajevima kada veza ima smetnje ili kada uopće ne postoji. Recimo u hitnim slučajevima u jamama, gdje nemamo na raspolaganju internet, u njih možete spustiti posrednike paketa koji koriste odgodivu mrežu i uspostaviti komunikaciju u spasilačkim misijama. Eksperimentalno ga koriste uzgajivači jelena plemena Sami sa sjevera Švedske kao pomoć u praćenju jelena.

Izvor : NASA

Grafički prikaz koncepta međuplanetarnog ineterneta.

Imate vrlo važnu ulogu u utrci za pristanak na Marsu.

U toj utrci na Mars nalazi se još jedna međustanica, to je Mjesec. U SAD je u toku veliki program, nazvan Artemis, u okviru kojeg na Mjesecu žele postaviti laboratorijsku infrastrukturu, u kojoj bi znanstvenici i astronauti mogli raditi duže vremena. Nadamo se, da ćemo u tim aktivnostima koristiti međuplanetarne protokole. Kada se sve ove stvari konačno budu ostvarile, mene istina neće biti, iako je već to, da sam dio početaka mnogih od ovih stvari, prilično uzbudljivo.

Koje su neke od stvari u budućnosti kojima se stvarno radujete i koje bi mogle biti vrlo značajne za čovječanstvo u cjelini?

Pored toga što treba obezbijediti više internetske infrastrukture, jedan od velikih izazova su područja u kojima polaganje optičkih kablova nije moguće ili ekonomski isplativo. Zbog toga razne organizacije u Zemljinu orbitu šalju konstelacije satelita, među kojima je najpoznatiji SpaceX-ov Starlink. Ovo se može pokazati vrlo korisnim. Dijelom zbog toga što će neki sateliti biti u polarnoj orbiti, što znači, da će područja, kao što su sjeverni i južni pol, imati neposredan pristup internetu.

Ovo me vrlo raduje, jer na južnom polu postoje znanstveni eksperimenti, kojima su potrebni bolji komunikacijski kapaciteti. Mislim, da u ovom desetljeću možemo očekivati bolju internetsku vezu za sve. Stvarno se nadam, da će do kraja desetljeća praktično svako, ko bude želio, imati pristup internetu.

Drugo značajno područje je internet stvari – razne naprave, koje međusobno komuniciraju uz pomoć interneta. Treća stvar, koja je zaista važna, je da će se na internetu nastaviti akumuliranje znanja svih oblasti. Mislim, da ćemo biti svjedoci otkrićima, koja će biti posljedica toga da će ljudi otkrivati jedni druge i značajne informacije za koje ranije nisu znali. Brzina otkrivanja će se zbog toga značajno povećati, čemu već sada svjedočimo.

Izvor : Noam Galai / Getty images / Profimedia

Počeci interneta

Internet ili međumrežje je ustvari globalni sistem međusobno povezanih računarskih mreža – mreža svih mreža, koji je revolucionarno promijenio ne samo način na koji komuniciramo, nego i kako radimo, trgujemo, družimo se, živimo, te omogućio sve, od svjetske mreže i pretraživača do mobilnih aplikacija, društvenih mreža, umjetne inteligencije, interneta stvari. Proizašao je iz projekta američkog ministarstva odbrane iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, široj javnosti poznatog tek od početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Razvio se iz mreže Arpnet (AdvanceResearchProjectsAgencyNETwork), koju je agencija ministarstva odbrane Arpa osnovala 1969. godine sa namjerom da pomogne istraživačima u bržoj razmjeni raznih informacija. Neki misle, da je o nastanku interneta moguće raspravljati od trenutka, kada je bio razvijen protokol za prijenos podataka TCP/IP, kojeg neki nazivaju i ljepilo interneta. Protokol su 1974. godine u reviji AmericanComputingMachinery (ACM) , prvi put predstavili VintonCerf i Bob Kahn, koji zbog toga vrijede za oce interneta.

Internet često neprimjereno izjednačavamo sa svjetskom mrežom (Worldwideweb ili www),, kojeg je 1989. godine izumio Britanac, Tim Berners-Lee. Međutim, dok je internet velika mreža međusobno povezanih računara, svjetska mreža je zbirka internet stranica u toj mreži računara. Pojava svjetske mreže i prvih pretraživača početkom devedesetih godina, otvorio je put masovnom korištenju interneta, koji je postao jedan od najvažnijih medija kasnog 20. i ranog 21. stoljeća.

**Za stručni pregled teksta zahvaljujemo se direktoru instituta Digitas i članu Vijeća za elektronske komunikacije Republike Slovenije dr. DušanuSafu.

Komentari

Vaš komentar