Srebrenica - međunarodno simbol najveće golgote nakon Drugog svjetskog rata Na pragu 22. godišnjice genocida, jedno je zajedničko svima - goli opstanak.

Oko četiri kilometra puta, uglavnom makadamskog, od centra Srebrenice do Miloradove kuće u selu Osredak. Podaleko od opštine, a još dalje od politike. Promjena u načelničkoj fotelji nije mu promijenila i život. Sve je ionako stekao sam pa se ljuti kad čuje da se tako ne može.

“Kako se ne može od svojih sredstava kupiti motokultivator, prikolica, traktor, dati 6.000 za kazan za pečenja rakije. Sve se može kad se hoće. Nego je meni žao koliko je došlo motokultivatora i traktora u Srebrenicu, mnogi nisu ni prenoćili ovdje”, kazao je Milorad Ristanović.

Zauzet frezanjem malina, stokom, uzgojem pčela, konjima, nazire probleme koji nemaju mnogo veze sa takozvanom “nacionalnom netrpeljivošću”.

“Doveli su ovaj narod do prosjačkog štapa i sad bacaju prašinu u oči. Pa ja sam se 100 puta napio i kod Srba i Bošnjaka. Nit’ mi je ko šta ružno rekao niti istukao”, dodao je.

Kada su birači na posljednjim lokalnim izborima promijenili običaj i umjesto tradicionalno bošnjačkog, izabrali načelnika iz srpskog naroda – Srebrenica je za mnoge bila “izgubljena opština”. Aščija Omer danas više razmišlja o tome da ne gubi puno vremena. Danas ne vadi ruke iz jufke. Ne stigne ni progovoriti sa svim gostima, a kamoli razmišljati o tome “ko je čiji”.

“U Srebrenici sam već 19 godina. Za to vrijeme sam otišao dva puta u opštinu, da ganjam papire za radnju i bio vjenčani kum prijatelju. Da ti kažem pošteno, ne znam ni kad je zamijenjeno nit’ mene to interesuje”, otkrio je Omer Spahić.

Omer bi volio da mu se pridruži i sin. Za njega u Srebrenici nema posla.

Malo više politike našli smo 200 metara od Omerove aščinice. Sa srebreničkih izloga, između ostalih, prolaznike pozdravljaju ruski predsjednik Vladimir Putin i Vojislav Šešelj – vođa srbijanskih radikala. U salonu pored, ipak, nismo našli ni one političare koji sa srebreničkom svakodnevnicom imaju više veze.

“U frizerskom salonu dolaze ljudi da se ošišaju, da se srede, da čuju koju šalu, da se opuste…da kritikuju političare i to! (Ima li mnogo razloga za kritiku?) Ljudi su ogorčeni, znači – ogorčeni. Ovi naši političari misle da mi od izbora  se ugasimo, pa ćemo se upalit’ kad oni krenu, naš život će se upalit kad oni počnu da glasaju”, kazao je Ahmed Ustić.

Iako politika mimoilazi svakodnevnicu Srebreničana, prošlost i dalje ostaje mjesto spoticanja svakog zajedništva. Dvadesetčetvrtu godišnjicu masakra na igralištu u Srebrenici ni ove godine nisu obilježili svi Srebreničani. Niko još nije odgovarao za smrt preko 70 i ranjavanje preko 100 ljudi. Došao je samo stari načelnik opštine Ćamil Duraković. I ovo stradaje obilježile su Majke Srebrenice.

Srebrenički novinar Marinko Sekulić, poznat kao Kokeza, dobro balansira između stvarnosti običnog čovjeka i politike. No dao je istu “dijagnozu” kao i naši drugi sagovornici.

“Posebno pred izbore se to osjeti. Počelo je pred izbore i do danas se vuče. Poslije posljednje sjednice Skupštine opštine, tenzije su se malo spustile, jer su neke snage vidjele da ne mogu ništa uraditi, da je vlast formirana i da ljudi hoće da žive normalno”, ispričao je Sekulić.

Kada se u medijima pojavila slika režisera Ade Hasanovića, na kojoj četiri sestre – Srebreničanke, jašu konje, svima je to izgledao kao bajka. Jer, sjećanje na genodic postao je sinonim ovog grada. Između te dvije krajnosti je srebrenička svakodnevnica, u kojoj nema mjesta za politiku, ali u kojoj je prošlost i dalje “Pandorina kutija”.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.