Reko je odbio biti zločinac, umjesto osvete odabrao oprost

Vijesti 13. dec 201720:32 > 20:38
N1

Amir Reko, zvani Makedonac, bivši oficir JNA, a kasnije i komandant 43. Drinske brigade Armije BiH u Goraždu, spasio je u ljet 1992. godine mnogobrojne civile u selu Bučje od sigurne smrti i to samo tri dana nakon što mu je majka i obitelj spaljena u njegovom rodnom selu Gudelj. Gostujući u Pressingu na N1, prisjetio se tog perioda.

Umjesto osvete odabrao je oprost. Zašto?

“Mislim da bi većina ljudi tako postupila. Najveći razlog leži u vaspitanju, u vašim korjenima, kako vas je majka vaspitala, kako ste odrastali. Dio toga je učinila i škola. To je osnovni razlog, ali majka je temelj svega”, kazao je Reko.

I vaša majka je zapaljena u selu Bučje.

“U takvoj jednoj situaciji 1992. godine kada srpske snage nadiru sa svih pravaca, Foča je tada pala gotovo bez metka, Višegrad… Ono što sam ja kao vojnik, oficir u to vrijeme, jeste da je gotovo bilo nemoguće u jednoj takvoj situaciji odbraniti grad. Cijela ta psihoza čini da se čovijek treba psihološki pripremiti za opasnost. Jako teško je bilo ponekad jer se to ne uči u školi, rješavati neke situacije. Kada imate civile i tešku situaciju, to je sasvim drugi momenat”, naveo je Reko.

Kako su vaši vojnici tada reagirali kada ste rekli ‘ne osveta nego oprost’?

“Mnogi ljudi, sam početak rata, veliki broj njih je isto izgubio svoje familije na isti način. Uporedo sa tim događajima idu jaki artiljerijski napadi. I njima je bilo jako teško i neki ljudi su bili žedni osvete, to je bio jako težak momenat…”, prisjetio se Reko.

Kako je to izgledalo?

“U tom jednom haosu sasvim je bilo normalno da su srpske snage krenule sa svih pravaca napad na Goražde. Imali smo vezu preko kurira i radio uređeja. Srpske snage su nadirale sa svih strana. Vidimo kako nadiru sa svih strana, u jednom takvom referisanu kurira je bilo sasvim normalno koliko je bilo mrtvih, koje selo je zapaljeno. U jednom referisanju kurir je kazao da su u selu Gudelj utjerana u kuću moja familija ne znajući da su to moji. Ja sam ostao poptuno nijem, nisam mogao povjerovati da se to desilo. Reakcija moja bila je ćutanje nekoliko mintua.  To se sve dešava u toku napada srpskih snaga na Goražde. Teško je to reći. Kad nekoga ubiju metkom lakše je, ali kada nekoga zapale… Postavljate sebi bezbroj pitanja. Zašto se to meni desilo, da vam majka bude zapaljena… Ja živim sa time i živjet ću do kraja života”, naveo je naš sagovornik.

Krenuli ste na selo Bučje?

“Vidim ima po društenim mrežama nekih ljudi kojima neke stvari nisu jasne. Sam ulazak u grad Goražde. Činjenica je da je meni pomogao moj prijatelj Dragan, moj brat, pomogao. Ja sam napustio JNA i otvoreno sam mu rekao i zamolio ga da mi pomogne do granice dokle se nalazi vojska. Zaista je to uradio. Jako je teško bilo tada u Goraždu. Bilo je na desetine mrtvih svaki dan, situacija je haotična i bilo je neizvjesno da li će Goražde uspjeti da se odbrani. Ukoliko bi se srpske snage spojile sa Bučjem, Goražde bi palo.

U tom selu su bile žene i djeca. Bilo je jako teško. Znao sam da je selo dobro naoružano, znao sam da su došli kamioni, bio je pritisak, naročito od strane komandanta ratnog predsjedništva Hadže Efendića. Zamjereno mi je zašto ne očistim selo. Jednostavno cijelo vrijeme je bilo tako. Kada su krenule sprske snage na selo, naređeno mi je da se očisti selo Bučje. Ja sam odbio tu naredbu jer za mene čišćenje sela Bučje je značilo da bi civili izginuli.

Komandant ratnog predsjedništva je uputio jednu drugu jedinicu da izvrši taj zadatak. Ponudio sam pomoć toj jedinici da pokažem gdje se nalazi selo. Pošao sam zajedno sa njima iako smo bili istog ranga rekao da niko ne smije opaliti nijedan metak dok ja ne obavim zadatak kako smatram da je najbolje. Pregovarao sam sa mještanima sela, garantovao im sigurnost i oni su ostali živi”.

Svi su kasnije govorili da su ostali živi zahvaljujući Bogu i Amiru Reki?

“Ja nisam dao, suprostavio sam se tim mladim momcima. Održao sam govor i rekao da su u mom selu prije tri dana Srbi ubili moju majku, zapalili je živu i da se mogu osvetiti. Ali, rekao sam da oni nisu krivi što su drugi Srbi, zločinci, uradili. Rekao sam im da im želim pomoć. Bila je teška odluka, ali ja sam srećan što je to tako”

“Ja nisam imao izbora. Dezertirao sam onog momenta kada je Foča bila pala pod srpsku kontrolu. Došao sam da branim svoj rodni kraj, moje ognjište, rodno mjesto.. Nisam imao izbora. Što sam bio iznenađen jako je da u Goraže bilo pred padom, da se bolnice evakuišu, da pada desna obala Drine, da je Goražde završena priča. Zašto su ljudi ostavljeni na cjedilu? Ja sam došao da se borim. Interesovalo me da sakupim ljude iznad Kazagića i krenem u borbu. Bio sam oficir pješadinac i ujednoj žestokoj borbi sa hrabrim ljudima u Goraždu, Čajničanima, uspjeli smo izvršiti taj zadatak i osloboditi teritoriju.

Zašto ste napustili Armiju?

“Od početka su vlasti tadašnje SDA imali sumnju na bivše oficire JNA. Dva oficira JNA koji su tada bili, znalci, to je bio Zaim Imamović i ja. Jednostavno je protiv njih bilo usmjerene takvo jedno nepovjerenje. Sastao sam se par puta sa Zaimom i on mi je govorio ‘vidi šta ti rade, ubit će te’. Zašto bi me neko ubio? To je bila činnjenica, nisma mogao vjerovati. Imam dokaze da su neki ljudi željeli mene ubiti u Goraždu. Zašto? Meni nikad to neće biti jasno. U mojoj glavi se vrtilo svašta nešto”, kazao je Reko.