Muškarci žrtve seksualnog nasilja u logoru molili za smrt

Vijesti 09. maj 201511:31 > 11:32
Izvor: Anadolija

Ožiljak nastao urezivanjem krsta na čelu, pri svakom pogledu ka ogledalu prijeratnog sportistu Amira Efendića vraća na početak devedesetih kada je kao mladić završio u logoru dotičući tako, kako sam često kaže, djelić pakla na zemlji.

Rođen 1959. godine u Diviču kod Zvornika, Amir Efendić, dvije decenije nakon završetka rata u BiH i dalje nosi brojne tragove dana provedenih u logorima. Onaj na čelu, krst urezan nožem, od vlastitih očiju krije noseći kapu. Kako kaže, kad je to moguće izbjegne ogledalo da ne vidi ni taj ni druge ožiljke. Oni su vremenom nešto manji, i kaže, čovjek se na njih polako navikava. Oni trajni, ožiljci duboko urezani, kako je rekao, u ljudsku dušu, odnijeli su mnoge životne radosti, pa čak i san.

pročitajte još

Život u Zvorniku kao raj

Efendić je u više logora proveo ukupno 13 mjeseci, od 27. maja 1992. do 22. jula naredne godine.

Danas suprug, otac i djed, nekadašnji prvak bivše Jugoslavije u utrkama motornim čamcima, poznat kako u Zvorniku, tako i diljem bivše države, danas pokušava voditi normalan život. Vrijeme koje je proveo u logoru obilježilo je seksualno nasilje nad njim i drugim logorašima, muškarcima. To je promijenilo njegov život, i ostavilo ga, kako kaže, izolovanog, samog u masi.

Do rata, živjeti u Diviču, Zvorniku bio je raj na zemlji.

Godine 1992. sve se naglo promijenilo u ovom naselju na obali Drine kod Zvornika, na samoj granici Bosne i Hercegovine i Srbije, prije tih događaja republika zajedničke države.

Amir je u aprilu te godine bio civil, kada su snage bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), Vojske Republike Srpske (VRS) i rezervnog sastava policije napale Divič, držeći ga pod stalnom artiljerijskom i snajperskom vatrom. Stanovnici tog mjesta, bez oružja i mogućnosti otpora su se predali, a potom završavali u logorima.

Bio je zatočen u Domu kulture u Čelopeku, kraj Zvornika. Pored toga, bio je u logoru “Stari zatvor” te logoru Batkovići kod Bijeljine. Najteži je bio mjesec proveden u Čelopeku.

“Svakodnevno su ulazili u raznim nošnjama, narodnim ili vojničkim. Tjerali nas da pjevamo raznorazne pjesme, pretresali nas u potrazi za novcem, zlatom, satovima… Za Bajram te godine ubili su više osoba. Zarobljeno nas je 174, a u Batkoviće smo došli nas 92. Ostali su ubijeni. Jedna grupa od 20 ranjenih ostala je u Starom zatvoru, samo jedan je preživio. Tamo mi je ostao i brat. Na Crnom vrhu smo mu našli samo lobanju, bez donje vilice”, prisjetio se Efendić.

Orgije nasilja na bini u Čelopeku

U Čelopeku su, kaže, preživjeli najgore torture. Mjesec dana je proveo u mjestu koje su zvali pravim paklom na zemlji.

“Tu je bilo seksulanog zlostavljanja, tjerali nas… Skidali gole… Roditelje i djecu da vrše određene bludne radnje. Bili smo tučeni razim predmetima, lancima, polugama… Najviše ljudi je stradalo za Bajram i za Vidovdan 28. juna 1992. godine. Dešavalo se da su tu sjekli uho, prste, polni organ… I to im nije bilo dovoljno, tjerali su te kojima bi odsjekli uho da ga pojedu. Strašne su se stvari dešavale na tom mjestu, u tom vremenu”, rekao je Efendić.

Amir još pamti, kako kaže, “način na koji su zločinci uživali u tim svojim naredbama. Kako su se veselili, to mi je ostalo u sjećanju. Zar može ljudski mozak dozvoliti da se takve stvari dešavaju ljudima koji nisu ni mrava zgazili?”

“Upečatljivo je to da su za te bludne radnje na koje su tjerali određena lica, postojala je u tom domu jedna bina. Podest malo veći. Inzistirali su da se na to popne i da se tu to radi. Da se tako to dešava. Slijedilo bi pucanje iz automatskog oružja, ubijanje nožem…”, kazao je preživjeli logoraš.

Izolacija, bez sna, apetita…

Svoju mračnu svakodnevnicu pokušava sakriti i od supruge.

“Dešava mi se na primjer da ne mogu da spavam. Vraćanje tih filmova, tih događaja u Čelopeku… Meni su, osim svega toga, nožem nacrtali i krst na čelu. Ubili su mi komšije, prijatelje rođake. Šta sad? Moram da živim. Imam porodicu. Moram korektno da se vladam. Ja to postižem nekakvom izolacijom, postižem lijekovima, postižem nekakvim terapijama. Pokušavam uspjeti u tome. Desi mi se da ne mogu da spavam, ali žmirim da moja supruga ne bi primijetila da sam budan. Ja sam dan, dva, tri, budan. Ne mogu da spavam, jedem”, kaže Efendić.

Izvor: Anadolija
Izvor: Anadolija
Izvor: Anadolija
Izvor: Anadolija
Izvor: Anadolija

Na pitanje da li je bio žrtva seksualnog nasilja oborenog pogleda odgovora potvrdno.

“Odaberu rođake, prijatelje, brata, rođaka, sina. Jednostavno kažu ‘ti, ti i ti, popni se na binu. Dva brata, popnite se na binu’ i tako se to dešavalo”, dodao je.

Ipak, kako kaže, ne želi da ga neko sažalijeva.

“Ne mogu opisati ljude koji su druge mogli tjerati na takve stvari”, dodao je Efendić.

Kasnije nije imao priliku sresti zlostavljače, kojima je kako kaže, suđeno u Beogradu. Dobili su simbolične kazne. Logoraši ih se uglavnom sjećaju po nadimcima. Iz zloglasne grupe “Žute ose” sjeća se Dušana Vučkovića zvanog “Repić”, koji se, kako je rekao, navodno ubio u zatvoru.

Vučković je 1998. godine u Srbiji pravosnažno osuđen na deset godina zatvora nakon što je priznao dio ubistava u Čelopeku. Sedam godina kasnije je pronađen mrtav u ćeliji Centralnog zatvora u Beogradu.

U Čelopeku je bilo 174 logoraša, kako kaže Efendić, smještenih na jako malom prostoru, s jako malo hrane, bez vode, u strahu se išlo i do toaleta.

U svoj toj torturi bilo je momenata, i sam je tražio od stražara da ga ubiju. Odgovor bi bio:

“Metak košta marku, tvoj život ne vrijedi ni opušak cigare.”

Iz Čelopeka je prebačen u logor “Stari zatvor”, a potom u logor Batkovići, gdje su pridruženi drugoj grupi zarobljenika iz Zvornika, Kalesije, Sanskog Mosta i Rogatice. Tu su spavali na slami, u izuzetno teškim uslovima u smislu prehrane i higijene. U tom logoru je bilo više od dvije hiljade ljudi. Stražari su često ulazili i fizički zlostavljali logoraše, koje su kasnije odvodili i na prisilni rad.  

Za vrijeme boravka u logoru Batković, mjesec dana je proveo na prvim borbenim linijama kao živi štit, a nakon toga je razmijenjen.

Svaki naredni dan pokušava ispuniti izradom namještaja od drveta, drvenih lađi…

Logor u Batkoviću formiran je prvog aprila 1992. godine, početkom ratnih dešavanja u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Kroz njega je prošlo oko 4.000 civila nesrpske nacionalnosti, a za zločine vršene u logoru niko nije osuđen.

Prema evidenciji Saveza logoraša u BiH, kroz približno 657 logora u BiH prošlo je skoro  200.000 logoraša. Od tog broja u logorima je ubijeno 30.000 osoba, a silovano je oko 25.000 žena ali i muškaraca.