Mirel za N1: EU bi trebala "kupiti reforme" u BiH, Srbija neće u EU zbog medija

Vijesti 13. maj 202017:23 > 19:01
N1

Nekadašnji direktor u direktoratu Evropske Komisije Pierre Mirel nakon dugogodišnje pauze u ekskluzivnom intervjuu za N1 govori o evropskim integracijama Zapadnog Balkana, o tome kako vidi Bosnu i Hercegovinu 25 godina nakon Daytonskog sporazuma. Mirel koji je učestvovao u brojnim pregovorima na prostoru Balkana daje i naznaku zbog čega Srbija neće uskoro postati članica EU, ali i na kojeg evropskog politčara počinju ličiti balkanski političari.

Razgovaramo nekih sedam dana nakon zagrebačkog samita. Prošlo je dvadeset godina od prvog. Skoro ništa se nije promijenilo osim što je Hrvatska postala članica EU. A još uvijek govorimo o perspektivi Zapadnog Balkana. Kada će ta perspektiva postati realnost I zašto je potrebno toliko vremena da se dođe do kako vi kažete Balkana u EU, jer je dio Zapada I Evrope.

Kratak odgovor kojeg možemo dati je kada ZB ispuni obećanja koje je dao 2000-te ili da kažemo u Tesalonikiju 2003-te. Prošlosedmični samit u Zagrebu bio je tek jedan od mnogih konferencija- Sofija, sastanci o berlinskom procesu, Poznanj, gdje su se svaki put nakon toliko godina zemlje posvetile fundamentalnim reformama, ne samo vladavini zakona, već I dobroj vladavini I da to tako s kratkom riječi kažemo- pomirenju. Proteklih smo godina nažalost vidjeli veoma malo,veoma malo. Naravno da je lakše kriviti članice EU za tu situaciju, nego da pogledamo šta je svako od lidera na ZB uradio. U intervjuu koji je prošle godine objavljen, Evropa na ZB, spomenuo sam ono što zovem Crnogorski paradox. Otvorila su se 32 poglavlja, samo tri zatvorila u periodu od osam godina. Nikada nismo vidjeli tako dugotrajan process. Dakle, ne možete kriviti EU jer su pregovori o pristupu otvoreni 2012-te. Zbog čega se toliko malo toga dogodilo? Nisu poglavlja I dalje otvorena zbog EU, već zbog toga što uvjeti još uvijek nisu bili ispunjeni. To je na neki način paradox koji je za mene nevjerovatan I ovi veoma jaki argumenti, ako ne razlozi, EU članica- ispunite ono što ste obećali.

Ako sam dobro shvatio ono što govorite, 20 godina nije bilo dovoljno liderima Balkana da shvate da Brisel funkcioniše na principu provjera I balansa, jednom kada pokažete rezultate, dobićete knjižicu s ocjenama I načiniti korak naprijed ili se pokrenuti ka članstvu u EU.

Upravo tako. Gledajući na situaciju jasno je da nije bilo dovoljno. Čak I ja sam to ne razumijem. Neki ljudi, akademici, ovih dana pišu članke, čak I doktorske teze o Ukrajini. Ukrajina ne izlazi iz ovih dubokih reformi jer nema evropsku perspektivu. Ali, ja ne prihvatam taj argument jer ako gledamo npr na Srbiju I Crnu Goru, ne samo da imaju evropsku perspektivu već su I pristupni pregovori otvoreni. Bez obzira na to, ne samo da nisu ništa uradili, već odjednom je to tako malo, I ne samo tako malo, već je I Freedom House prije nekoliko dana, čini mi se prošle sedmice, Srbiju I Crnu Goru opisao kao hibridne režime,a više ne kao demokratije. Kako onda možete očekivati da EU lideri kažu nije važno, idemo dalje. Ko bi mogao to prihvatiti? U isto vrijeme, a ovo je interni problem EU, kada imate zemlje kao što je Mađarska, rade isto. I nju je Freedom House okarakterisao kao hibridan režim, a ne demokratiju. Mnogi kažu wow, Mađarska danas, sutra možda Srbija. Ovo u mnogome ometa pristupni process ZB. Dakle, nije samo jedan problem, mogli bismo reći jer reforme nisu poduzete, već je I do EU. Sve do sada EU nije mogla Mađarskoj I Poljskoj reći: trebali biste se promijeniti, ponašati drugačije i izbjegavati nazadovanje u kriterijima koje ste prihvatili u vašim pristupnim pregovorima. To je veoma loš primjer.

Ako dobro čitam ono što govorite, ovdje imamo nedostatak vodstva I jačine vodstva s obje strane, kako evropske, tako I balkanske. Jer lideri Balkana ne donose rezultate za vlastite građane, a s evropske strane kada govorimo o zemljama kao što su Mađarska I Poljska, ali I Balkan imamo nedostatak vodstva u smislu da se bude iskreniji I otvoreniji, da im se kaže ono što bi trebali znati kada su u pitanju rezultati koje moraju ispuniti.

Sa strane Balkana, ne bih rekao da nemate vodstvo, u nekim zemljama imate veoma jake vođe I oni zaista vode zemlje. Ali bih rekao, da je ovo vodstvo, po mom mišljenju, zainteresovanije za ostanak na poziciji, da bi osvojili ono što ja zovem kratkoročne političke koristi, a to bi moglo značiti I ekonomske koristi, nego za ono što bi uobičajeno očekivali a to su srednjoročne do dugoročne koristi pristupa. Baš kao što su to učinile centralnoevropske zemlje devedesetih. Nije bilo lako, ni za jednu od njih. Ali, rekli su OK, dugoročne koristi su puno veće od bilo kojih kratkoročnih političkih ili ekonomskih korisiti koje možemo dobiti. Iako, vidim nešto što skoro često zaboravimo u poređenju sa Centralnom Evropom, a to je da je bilo potrebno mnogo godina nekolicini članica da private pristupne pregovore sa Centralnom Evropom. Francuska, Belgija, Španija, nisu bile veoma sretne zbog strukturalnih reformi npr, ali I brojnih drugih razloga, poljoprivredne politike. Bilo je potrebno nekoliko godina dok im zemlje Centralne Evrope nisu pokazale: kazali ste da odradimo A, B, C, D, to smo I uradili. Šta nam sada možete reći? I to je moja poenta. Svaki put kada se ovo dogodi, EU mora ispuniti svoja obećanja. Ali I, naravno ako se to ne dogodi, teret dokazivanja još uvijek je na kandidatu. A onda članice imaju lagan argument da kažu o tome ćemo kasnije razgovarati., naredne godine.

Pred kraj prošle godine vidjeli smo, rekao bih, kocku s evropske strane sa Albanijom I Sjevernom Makedonijom jer su ispunile sve ono što se od njih tražilo, pa čak I u slučaju SM bila je to ustavna promjena imena i Prespanski sporazum. Da li je to u tom trenutku bila greška Francuske. Ali i, da li bi trebali očekivati da vidimo više takvih postupaka od Francuske, Njemačke ili bilo koje druge zemlje kada je upitanju ZB jedno kada se npr Srbija ili CG približe tom cilju da postanu članice EU.

Smatram da u tim, na neki način bilateralnim diskusijama, otvaranje ili ne, a onda kretanje ka pristupnom procesu, imate tri različita pitanja. Jedno je ono što je Francuska prvo pitala, a to je da se promijeni pristupni metod, zašto da ne. Ali, za mene je bila greška reći ne u Oktobru. Ono što sam zapravo predložio Francuskoj bilo je: OK, imate pravo tražiti da se metod promijeni jer je već 40 godina ista stvar, o tome možemo diskutovati kasnije, ali zašto ne kažete da otvorenju pregovora, a onda kao neku vrstu usluge za uslugu zahtjevate da Komisija pronađe I predloži novi metod. Dakle, vaše konačno da, I samo otvaranje pristupnih pregovora uslovite novom metodom. Mislim da je bila greška što se nije tako postupilo. Sada se to dogodilo, OK je I prošlo je. To je dakle prvo. Drugo je ono što je predsjednik Macron rekao u Sofiji, da ne možemo prihvatiti nove članice, sve dok sama EU ne savlada svoje probleme, a pronašli smo načine da povećamo grupu. Smatram da je to razlog da se zapravo ne otvore pristupni pregovori jer dva pitanja, otvaranje pregovora I širenje EU što će značiti das u se prebrodili problem, isključuju jedno drugo, a mogu ići paralelno. Dakle, ponovo bi bila greška ne možemo vas prihvatiti, osim ako… Pregovori će svakako trajati nekoliko godina. A EU, u međuvremenu, kao neodložno I hitno pitanje ima zadatak da riješi svoje unutrašnje probleme.

Ključni problemi na Balkanu

Hoću da vas pitam ovo. Ići ćemo kroz region I pitaću vas pitanja o svakoj zemlji jer znam da ih jako dobro poznajete. Kako danas vidite BiH, nakon 25 godina od Dejtonskog sporazuma I svih promjena, reformi, procesa Projekt Berlin,visokih predstavnika, jakih igrača kao što je pokojni lord Ashdown, gospodin Lajčak I sada gospodin Incko, I svih tih igara koje zapravo igraju naši lideri ovdje na domaćem terenu, ali I jakih međunarodnih igrača kao što su Kina, Rusija, Turska, Saudijska Arabija, Sjedinjene Države.

Postoji mnogo problema na Balkanu, koje znate I bolje od mene, kao što su bilateralni problem itd. Za mene su Kosovo I Srbija najozbiljnije pitanje. Ipak, najteže I najozbiljnije pitanje je Bosna I Hercegovina, iz mog ličnog iskustva. Bolje od mene znate da dejtonski ustav ne dozvoljava institucijama u Bosni da funkcionišu ispravno. Nemoguće je, zar ne? EU I SAD su u nekoliko navrata, čini mi se tri ili četiri, pokušavale da liderima predstave promjene, da ih prihvate. Počevši od Aprilskog paketa, koji je bio kada, čini mi se 2008-e.

Da, tako nešto.

Svi ti pokušaji su propali. Prošle godine je Komisija dala mišljenje. Od tada nismo vidjeli mnogo. Bilo je potrebno više od 10 mjeseci da se formira vlada na državnom nivou. Sada se priibližavaju lokalni izbori. A znamo da je u Bosni izborna kampanja najgori trenutak: imamo gadne izjave, govore mržnje. Dakle, svake dvije godine se to dešava iznova. Šta onda možete očekivati? Tako ne može funkcionisati. Prošle sedmice sam pročitao jednu od izjava Richarda Hoolbrokea, ili zapravo upozorenje. Rekao je: Bosna iz Dejtonskog ustava je federalna država I zapravo bi takva I trebala ostati, a ako ne, postoji rizik da se vrati nestabilnosti. Čitajući to pomislio sam O moj Bože, a onda sam gledajući na kongres stranke SDA prošle godine u septembru ili oktobru koji poziva na unitarnu državu sa glavnim gradom Sarajevom, pomislio O moj Bože to je začarani krug koji ne može funkcionisati. Dakle, na osnovu toga pomislio sam koji je to minimum koji se mora uraditi, neka vrsta ograničenih, ali važnih, principa koji se moraju dogovoriti. Ne da se otvori neka brilijantna budućnost, već da se barem ima nada da će se započeti novi process. Mislio sam da će to biti tri principa. Jedan je da bi BiH trebala ostati federalna, a ne unitaristička država, I da bi se to trebalo dogovoriti. Možda unitarna za dvije ili tri generacije, ali ne I sada. Drugi, da bi se tri etničke grupe trebale složiti da ne koriste tzv, vitalni nacionalni interes blizak ustavu, kada je u pitanju pristup EU. I treći princip je pitanje Banjaluke. Da bi onda Republika Srpska trebala prihvatiti prenos nadležnosti od Federacije I RS, na centralni nivo, kada je to potrebno za pristup EU. Smatram da, možda griješim ili sam previše naivan, ako lideri ova tri principa dogovore, to bi barem, nadam se, moglo dovesti do početka novog, recimo to tako, političkog okruženja koje bi onda moglo donjeti neke dobre odluke na dugom putu kojeg bi u budućnosti Komisija zahtjevala. Znam da postoji tzv koordinacioni mehanizam koji je dogovoren, ali ajde da budemo iskreni, kada su u pitanju poljoprivreda, saobraćaj, potrebna je matematika prije nego ovaj mehanizam dovede do čega, do toga da se prihvate 2 miliona eura za projekat iz IPA programa EU. To je sitnica u odnosu na ono što je potrebno da država krene naprijed ka pristupu EU.Žao mi je što to tako kažem. Bosna mi je veoma bliska. U toj sam zemlji zaista naporno pokušavao da radim. I svaki put sam, recimo to tako, bio frustriran.

Onda da vas pitam ovo. Ova tri lidera, koja sada vode 3 glavne grupe u Bosni, s jedne strane u RS je Milorad Dodik, u Sarajevu je na čelu SDA je Bakir Izetbegović, a treći je u Mostaru, predvodi bosanske Hrvate- Dragan Čović. Svaki od njih je barem 20 godina u politici I na vlasti. Kako možemo postići cilj o kojem ste upravo govorili, da imamo federalnu državu, da nemamo taj vitalni nacionalni interes kada je upitanju EU, I da pokrenemo državu, kada sve vrijeme tu imamo njih trojicu koji sve te stvari rade svake dvije godine.

Postavio sam toliko puta to pitanje kolegama na seminarima u Sarajevu. Različiti ljudi kažu izbori su ajde da ne kažemo izmanipulisani, već uslovljavani, ako ne glasaš za mene…. Htio bih reći dvije stvari. Prije svega, možda ću biti malo grub što to tako kažem, smatram da bi trebali kupiti reforme u smislu da osmislite mnogo veće finansijske pakete, što smo zapravo i morali osmisliti sa Aprilskim paketom u Tesalonikiju, ili malo nakon Tesalonikija. Ajde da uzmemo neku vrstu Maršalovog plana, ne mogu naći neku drugu riječ. Naravno da nikakva pomoć nije pružena da se izgradi ovaj most. Ali, ono što je predloženo nikada nije bilo u skladu s potrebama jer su se velike investicije u bivšoj Jugoslaviji bukvalno zaustavile u osamdesetima, kada je ekonomija počela propadati. Dakle, već više od 30 godina nije bilo velikih investicija pa je EU u Tesalonikiju smislila veliki plan i dodala reforme, vladavinu zakona paketu, i da je bilo drugačije mislim da ne bismo imali situaciju koju imamo danas. A to onda znači da bi vi danas trebali osmisliti ozbiljan paket, finansijski paket, koji je zapravo za jesen najavljen u Zagrebu, veliki investicijski paket, nadam se. Ne samo to, već bi rekli, danas BiH može dobiti nekoliko miliona eura, ali ako ispunite A, B, C, D, onda je to plus. Princip plus za plusom bi vas nominirao za susjedsku politiku. Do tada, to je moja ideja, uz to , naravno da se danas to ne odnosi na BiH, već više na Srbiju i zemlje u pregovorima, focus bi se trebao staviti na jedinstveno tržište. Naravno, da se nastavi sa vladavinom zakona i ostalim osnovama. Pokušavamo što je brže moguće dostići jedinstveno tržište EU. Jednu stvar morate priznati, tržišta ZB su sitnica, fragmentisana, malena, ko bi investirao, ponekad neki Kinez, o tome možemo kasnije pričati. Nije baš atraktivan za investiranje. Ne kakav bi trebao biti za one koje teže da postanu članice. I to je razlika u odnosu na zemlje Centralne Evrope. Čak i prije pristupnih pregovora, jer postojalo je obećanje, onda su došli investitori. Danas to nije isto jer su tržišta tako mala, fragmentisana, i to je drugo pitanje, regionalno ekonomsko područje koje je čini mi se u Trstu dogovoreno, a koje RCC u Sarajevu nadzire. Ako to dvoje imate zajedno, kretanje na jedinstvenom tržištu za zemlje u pregovorima i defragmentisanje regionalnih ekonomija. I treće, veliki finansijski paket, onda bi se situacija mislim promijenila, posebno u jednom smislu koji je za mene lično veoma bolan kada čitam podatke, a to je imigracija. Sela u BiH postaju prazna, tamo će ostati samo starci za 10 ili 15 godina, ako se trend nastavi. A u međuvremenu, to je plus za Njemačku, Austriju, Švedsku ili neku drugu zemlju.

Da vas pitam ovo: Upravo ste spomenuli Srbiju i Kosovo, unutrašnje pitanje, unutrašnji sukob. Sada je s evropske strane gospodin Borell imenovao novog specijalnog predstavnika za dijalog. To je bivši visoki predstavnik za BiH, bivši minister vanjskih poslova Slovačke gospodin Miroslav Lajčak. Šta mislite da li Miroslav Lajčak može riješiti ovaj problem, dok znamo šta se dešava u Srbiji i na Kosovu?

Bio sam dio dijaloga 2011-te sa Robertom Kubom. Koristili smo termin tehnički dijalog. Imali smo toliko sastanaka i postigli smo nekoliko sporazuma o energiji, telekomunikacijama, itd. Smatram da je greška koju smo vjerovatno u to vrijeme napravili ta da nismo proveli te dogovore, da se ne vratimo u države dva, tri mjeseca kasnije i kažemo obećali ste A,B,C,D gdje su. To nije urađeno jer u EU su smatrali da bi ovdje trebali imati samo pomoćnu ulogu. Na Balkanu ne možete biti samo pomoćnik. Morate biti medijator i osmisliti snažno oružje kako bi bili sigurni da će se odluke provesti. Nadam se da će Miroslav Lajčak moći da krene naprijed. Za mene su tu, kako bih to rekao, tri ili četiri uslova kako bi dijalog uspio. Jedan je politička volja s obje strane. Ako nema političke volje, šta je s pristupom, onda ne možete postići uspjeh u dijalogu. To su osnove, zar ne? U ovom trenutku ne čini se da u Srbiji postoji široki politički konsenzus. Opozicija je podijeljena pa čak i osporava Vučićev napredak u dijalogu. Smatram da je to teško razumjeti. Kosovo je totalni haos. Od vd. Premijera Kurtija do različitih stranki. Uglavnom, trebala bi postojati politička volja. Drugi je, za razliku od sada, po mom mišljenu, da bi trebala biti potpuna transparentnost u dijalogu, bliske konsultacije sa uticajnim grupama, a pod time mislim na organziacije civilnog društva, koje su s obje strane puno bliže nego neki lideri, kao i trgovinske i industrijske komore, oni žele raditi posao, blizu su dogovora, ali im je zabranjeno da se dogovaraju. I treći je da bi trebala biti bliska saradnja Sjedinjenih Država i EU, a to nije slučaj. Ranije jeste, ali više nije. Kada imate ambasadora Grenela koji pokušava sklopiti tajne dogovore u Berlinu, između predsjednika Tačija i Vučića. I naravno zadnja stvar, koja dolazi na kraju dijaloga, nadamo se uspješnog, Rusija mora dati pristanak u UN-u.

Sklonost ka stabilnosti

Poprilično odličan zaključak. Često zaboravljamo da Rusija igra ulogu u UN-u. Ali ajde da vas pitam ovo. Stanje medija u Srbiji posebno, nije tako sjajno kada govorimo o ZB. Predsjednik Vučić moje kolege u Beogradu zove televizijom CIA-e ili američkom televizijom. Jedan moj kolega napadnut je u parlamentu, baš nedavno. Može li Srbija krenuti naprijed ka EU kada je jedna od osnovnih sloboda, sloboda medija, u tako teškoj situaciji kao što je sada.

Po meni ne bi trebala. Ali, druga stvar je da neće. Da li će to značiti drugačiji svijet čak možda i zbog pandemije, nakon što je predsjednik Vučić poljubio kinesku zastavu.

Situacija se mijenja. Mislim da članice shvataju da sklonost ka stabilnosti, nad demokratijom zapravo ne funkcioniše. Ono što se vjerovatno od toga očekivalo jeste da bi jak lider, čak i ako možda pomalo ignoriše demokratske principe, spasio dijalog Kosova i Srbije. On nije uspio. Zemlja je više nego ikada podijeljena. Po mom mišljenju, vrijeme je da članice zauzmu čvršći stav po pitanju demokratskih principa u kojima je sloboda medija apsolutno ključni element. Ne bi trebali pristati ni na centimetar pomaka u procesu ako se situacija ne promijeni. To je veoma važno.

Da li to važi i za druge zemlje u region, Bosnu, Crnu Goru, Albaniju, koje također imaju probleme s medijima.

Imaju, ali u ovom trenutku čini mi se manje upadljive nego u Srbiji. Ali barem za Crnu Goru da. Tamo je veliki broj novinara napadnut ili su ubijeni u proteklim godinama. Dali su obećanje kada su pregovori otvoreni da će sagledati ove probleme, a još uvijek se čeka da se istrage zaključe. Dakle, doista. A ovo je također, kako sam spomenuo Paradoks Crne Gore. Možete otvoriti poglavlja, a EU je na neki način, kako bih to rekao, iskrena u pristupnom procesu tako što ne zatvara poglavlja, gleda da li su ili ne provedene reforme, da li je ili ne to dovoljno.

Kad ste već spomenuli Crnu Goru, kako gledate na situaciju kod njih jer je predsjednik Đukanović na vlasti skoro nekih 30 godina, a opozicija također igra, ako to mogu tako reći, srbijansku kartu. Dakle, tamo situacija baš i nije savršena. Međutim, oni su članica NATO-a i to je neka vrsta uspjeha, ako tako mogu reći.

Da. Moje lično mišljenje, možda drugačije od onog što bi neki rekli, je da je predsjednik Crne Gore mislio da će s učlanjenjem u NATO EU možda zaboraviti na ono što se politički događa u državi jer su sada u NATO-u. Možda je to jedan od razloga, više nego sigurnosni. Smatram da je to loša stvar i po meni je šteta da NATO ne reaguje jer je prijem u NATO također veoma strog, demokratija, vladavina zakona, itd. Dakle iznenađen sam da se sve odvija bez snažne reakcije. Iako je ovo važna stvar, prijem u NATO i EU su dvije različite stvari. Mislim na BiH kada ovo govorim.

Kako gledate na situaciju u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji. Te dvije zemlje su skoro povezane sa svim tim evropskim problemima, ali imaju svoje vlastite probleme i razloge da idu ili ne idu naprijed, posebno kada govorimo o pitanju Sjeverne Makedonije i Grčke u prošlosti, ali je to sada nakon Prespanskog sporazuma nekako drugačije.

Obje zemlje su donjele veoma hrabre odluke. Promijeniti ime države je velika stvar, zadovoljiti jednu od članica EU. Dakle, to je bilo hrabro. Sjeverna Makedonija je pokazala probleme, uključujući one povezane sa specijalnim tužiocem, i slično. Ali, to je dio procesa. Što se tiče Albanije, mislim da su poduzeli veoma ozbiljne korake u procesu izbora sudija i tužilaca. To je veoma težak proces i mi sa strane EU smo vjerovatno podcijenili šta bi to značilo po pitanju trajanja procesa. Ustavni sud u Albaniji nema sve članove. Nadam se da je ovo samo prolazno i da će voditi do jačeg, profesionalnijeg i otvorenijeg sudskog sistema. Ovo je i lekcija za ostale države. Možda je to nešto što bi trebalo biti replicirano kao uslov da bi se osiguralo da bi građani, ne govorim o EU, poslovni ljudi u zemlji bili u mogućnosti da se oslone na sudove, na sudski sistem. Smatram da je to veoma važan korak. Dakle, ako se to s obje strane nastavi, onda će u nekom trenutku, ako se vratimo na ono o čemu smo na početku ovog intervjua razgovarali, onda će to biti i odgovornost drugih država. Jednom kada se uslov ispuni, preći će na naredni korak.

Ruski utjecaj precijenjen

Mnogi kažu da bi trebali imati specijalnog predstavnika EU za BiH, nešto slično Miroslavu Lajčaku. Neki od mojih prijatelja u Komisiji kažu zašto bi vam bio potreban neko drugi, kada imate osobu koja je šef delegacije i on također ima moć specijalnog predstavnika u BiH. Da li nam je potrebna takva osoba od EU kako bi se bavila problemima u Bosni, ili možda Albaniji i Crnoj Gori, ili bi to trebalo ostati u rukama gospodina Borella i Varhejia tako da oni u svom portfoliu mogu dati uvid Komisiji.

Mandat gospodina Lajčaka nije samo dijalog Kosova i Srbije, tu su i druga bilateralna pitanja na Balkanu. Možete reći da BiH nema bilateralnih problema, iako se po pitanju ograničenja granica neke stvari moraju riješiti. Tu ste upravu. Po mom mišljenju, bilo da je to Miroslav Lajčak ili neko drugi, neko bi još više vremena trebao posvetiti BiH. Jer ovo je na neki način ključni problem ZB, kada su u pitanju posljedice ratova, pomirenje, a potom i napredovanje u EU procesu. Ne smatram da, iako dobro poznajem čelnika EU delegacije u Sarajevu, veoma je obrazovan, dobro poznaje Balkan i BiH. Ali, on je tamo sam i ne može odraditi ulogu Amerike. Mišljenja sam da se još puno toga mora uraditi. A onda, tu je i pitanje OHR-a.

OHR je, ako to tako mogu reći, kako to Valentin Inzko kaže u svim svojim izjavama, veoma zabrinut za bilo koju situaciju u Bosni, ali ne povlači nikakve značajne poteze kao što je Lajčak svojevremeno ili pak pokojni Ashdown.

Slažem se. Ja predajem na Institutu političkih nauka u Parizu o ZB i njegovim politikama. Kad god se govori o Bosni diskutujemo, zapravo ja istaknem pitanje zaštitnika jer je OHR zaštitnik s međunarodne tačke gledišta. Svaki put kada se o tome razgovara ja kažem da zaštitnik može biti legitiman samo ako ima jasan mandat za kratko vrijeme, koji je naširoko prihvaćen. U suprotnom,zašto ga zadržati. Takva je sada situacija sa OHR-om. Zabrinuti da, pa šta.

Da vas pitam ovo, prije nego pređem na viši geopolitički nivo. Može li ova Evropska komisija izbjeći tu situaciju Jeana Claudea Junckera iz 2014-te kada je rekao da ni jedna zemlja ZB neće postati članica Evropske unije. Može li makar jedna od ovih šest zemalja postati članica za vrijeme ove EK ili će ovo biti još jedan mandate pregovora, ili kako ste rekli toliko otvorenih, ali ne i zatvorenih poglavlja.

Prije svega, ova Juckerova izjava iz 2014-te ne znam da li je bila pogrešna, ali nije bila pravilno shvaćena. Međutim, on je bio upravu. Po trenutnim uslovima, niti jedna država nije se mogla pridružiti tokom njegovog mandata. To je bilo veoma jasno, ali je samo pogrešno shvaćeno. Da li će se neka od zemalja priključiti tokom mandata gospođe Von

Der Leyen, postao bih sutra bogat da sada mogu da vam kažem i dam datum. Ne znam. Ponovno se vraćamo na to da li će zemlje ispuniti obećanja. Po meni, možda ću vas šokirati tim što ću reći, bi manje trebali gledati na datum pridruživanja, već više na to kako da savladamo aktuelne probleme. Za mene su to ekonomski problem, više nego bilo šta drugo. Ekonomski problemi u odnosu na imigraciju, ogromnu imigraciju. Tu je i situacija u bolnicama u BiH, u obrazovnom sistemu, u Mostaru. Dakle, više bi trebali gledati na to kako bi se pobrinuli da, kako sam to ranije rekao, se što prije priključimo jedinstvenom tržištu,da pokušamo formirati regionalnu ekonomsku zonu, veliki finansijski paket. Bilo to da li će ekonomska vladavina donjeti novu atmosferu, novu klimu za biznis ili novu nadu građanima. Za mene bi to trebalo biti prioritet zemalja. A jednom kada to profunkcioniše, onda će pristupni process sam po sebi, prirodno biti ubrzan. Dakle, ne bi trebali obrnuti situaciju, reći dajte nam datum. Ne, gledajte na ono što se danas može uraditi, kako možete napredovati, a onda nadamo se krenuti naprijed.

Izazovi EU za budućnost

Kina, Rusija, Sjedinjene Države, vjerovatno i UK, EU, Saudijska Arabija, Turska, svi ti spomenuti su ključni igrači na ZB sa vanjskim uticajem. Koje od ovih zemalja imaju najveći uticaj ili ulogu kada je upitanju ZB, koja zemlja uzrokuje najviše problema, a koja predstavlja najveću opasnost po ZB u ovom trenutku.

Zavisi na šta mislite pod opasnosti, opasnosti za koga.

Za prosječnog građanina koji ovdje živi i radi.

Rekao bih, možda ću vas iznenaditi, za mene je ruski uticaj precjenjen. Napisao sam to nekoliko puta. Mislim da Rusija ima jednu opsesiju, a to je NATO, da se on ne proširi. To je opsesija o kojoj možemo pričati. Drugo, šta to Rusija pokušava uraditi, pokušava investirati na energetskom tržištu, tu jedino i mogu, ništa drugo nemaju. Ruska ekonomija je propustila mnoge reforme i jedino imaju Gasprom. Dakle, pokušavaju investirati, posebno u Srbiju kako bi bili spremni jednom kada Srbija postane članica. Imaće jaku opoziciju, ali to nije slučaj samo u Srbiji, to je slučaj i u Austriji i Hrvatskoj, itd. Dakle, smatram da precjenjujemo uticaj Rusije. Turska, po meni, s tačke gledišta EU nema pozitivan uticaj. Zašto to kažem? Prije dvije godine u knjižari sam kupovao novine i jedan francuski časopis je pisao o posjeti predsjednika Erdogana u Sarajevu, prije izbora, gdje su ga dočekali kao Alijinog poslanika, i oca nacije. Ovo su izjave koje građani lakše koriste da kažu: Šta, želite da prihvatimo ovu zemlju. Ne kažem da ne bi trebali, ali ovo je neka vrsta stava. Nisam siguran da Turska igra, sa strane prijema regiona, pozitivnu ulogu. Najvažnija, po meni, koja ima neku vrstu predatorskog stava, je Kina. U proteklih nekoliko godina. Kroz sporazum 17+1 prihvataju kredite, čak i ako je dug države velik, kao npr u CG. Naposlijetku, oni su rizični po državu. Ali i sa političkim uticajem na investiranje. Vidjeli smo da Mađarska već stvara probleme, iskoristili su zajednički stav dva puta po pitanju uloge Kine u nekim pitanjima. Smatram da će Kina nastaviti da pokušava igrati važniju ulogu u ekonomiji uglavnom. To je nešto kao produžena inicijativa Puta svile. Ovo je vjerovatno najvažniji izazov za EU u budućnosti, ne samo u odnosima sa ZB, već i u nekim opštim pitanjima i to je jedan od post-COVID 19 izazova s kojima se mora pozabaviti, kada govorimo, kako bi to rekao, o zavisnosti o Kini, ne samo zbog maski, to je manji problem, već više zbog tehnologije, mnogih tech uređaja. To je nešto s čim će se EU morati pozabaviti, u procesu opravka.

Da vas za kraj intervjua pitam i ovo. Nekoliko puta ste tokom ovog intervjua spomenuli Mađarsku, a koja je u ovom trenutku zemlja sa skoro pa diktatorskom vlasti i članica je EU, tu je i Viktor Orban koji je na vlasti više od 10 godina i vlada čvrstom rukom. Plašite li se da bi zemlje na ZB mogle postati Mađarska u narednih nekoliko godina sa ovdašnjim liderima koji igraju istim kartama kao Viktor Orban, a koji skoro pa uništavaju sve fundamentalne zakone i slobode i zapravo više djeluju kao Putin i Orban, nego da su evropski lider poput gospođe Merkel, predsjednika Macrona ili bilo koga drugog u zapadnjačkim demokratijama.

Definitvno da. Ne samo ja, već i vjerujte mi za mnoge članice je ovo ozbiljno pitanje. Zapravo je i prepreka državama ZB da se pridruže EU. A onda, tu je i pitanje šta da se radi u tim zemljama? Po zakonskim odredbama EU nema mnogo mogućnosti. Iako smo u proteklim mjesecima vidjeli da je Evropski sud pravde donio neke veoma važne odluke, uglavnom što se tiče Poljske i njihovog sudskog sistema. Po meni alternative nema od toga da se stvori bliska veza između novca koje primite od EU i poštovanjem ili nepoštovanjem vrijednosti i principa EU. Alternative nema. Mađarska je u proteklih pet do deset godina primila tri do četiri posto svog BDP-a iz EU fondova. To je ogroman iznos. A ako bude postojala veoma bliska veza, za šta molim u pristupnom procesu, što više reformi odradite više ćete dobiti, onda smatram da će vjerovatno biti jedan od važnijih elemenata da se smanji iskušenje da ljudi poput premijera Orbana nastave po trenutnoj putanji.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad