Rondić o knjizi o Srebrenici: Ovo je moj najvažniji zadatak

Vijesti 10. jul 201510:02 > 10:12
Izvor: N1

Prva kolektivna dženaza žrtvama srebreničkog genocida klanjana je 31. marta 2003. godine. Tada je pokopano 600 žrtava, a dženazu je prenosila samo jedna televizijska kuća. Novinar koji je tada izvještavao iz Srebrenice i koji to čini već 12 godina, bio je gost Novog dana Adnan Rondić.

Jučer je Adnan Rondić u Memorijalnom centru Potočari promovisao knjigu “Živjeti Srebrenicu”. Na pitanje da li je taj zadatak, ako ga tako možemo nazvati, bio teži od reporterskog, Rondić je rekao: “Ja uvijek volim da kažem da je ovo moj najvažniji zadatak. Ne smijem reći najdraži, ali posebno je važno za mene da budem prisutan u Srebrenici, ne samo 11. jula nego i tokom godine da bi izašao iz zamke prigodnog izvještavanja iz Srebrenice u onome što se zove angažovano izvještavanje. Juče su radile emocije i rezultat je to višegodišnjeg rada. Ekipa sa Hayata i ja smo bili na prvom ukopu žrtava srebreničkog genocida. Ja sam 15. put ove godine ovdje. Srebrenica mi je važna i profesionalno i privatno. Posebna je to vrsta izazova“.

O knjizi je kazao: “Ona se sastoji iz tri dijela. Prvi dio je zasnovan na medijskim narativima u i oko Srebrenice u proteklih šest godina. Kroz televizijske priče sam pokušao da objasnim šta se sve dešavalo u procesu suočavanja sa genocidom, priče preživjelih i onih koji su odlučili da se vrate ovamo. Drugi dio je skraćena verzija moga istraživačkog rada i govori o korelaciji svjetske diplomacije neposredno pred pad Srebrenice u kontekstu otkrivanju masovnog zločina koji je okarakterisan kao genocid. Treći je dio odnos sa Srebreničanima i Srebreničankama. Nema prostora za političku korektnost. Ovdje su, kad je angažovano novinarstvo u pitanju, jedini važni oni koji se bore, koji su preživjeli“.

Na pitanje koliko ljudi danas, kao što kaže, “živi Srebrenicu”, a koliko se ona koristi u dnevno-političke svrhe, izjavio je: “Dan uoči dženaze, ne bih govoroio o toj temi. Imamo ostatak godine da o tome govorimo. Ja ću se zadržati na prvom dijelu pitanja. Kada su Srebreničani u pitanju, oni se trude da žive Srebrenicu. Srebrenica se ne živi samo u Srebrenici, oni su rasuti po cijelom svijetu i imaju priliku da ostvare pravo na povratak. Oni koji su još uvijek u inozemstvu, naprimjer Alma Hasanović, fino živi, normalno zarađuje i može birati gdje će ići na odmor, a ona svoje slobodne dane provodi u Srebrenici iako joj materijalne mogućnosti dozvoljavaju da ide gdje hoće”.

Od 2003. godine Adnan Rondić izvještava iz Potočara. Na pitanje je li svake godine jednako teško, rekao je: “Meni je uvijek najteži dan kada dođu tabuti. Jedan od takvih dana bio je i jučer i svaki put sebi kažem prošao si to, oko tebe su majke koje su izgubile najbliže, nikome ne može biti teže nego njima, ali onda opet, kad vidite te zelene pokrove na tabutima, kad vidite kako se prenose u Fabriku akumulatora, bude posebno teško. Deseti juli je već drugačije. Dolaze učesnici Marša mira, ultramaratonci i mnogi drugi, a 11. jula je puno svijeta. Po meni je taj deveti juli, ta kolona i situacija u kojoj se vraćaju posmrtni ostaci žrtava u Potočare najteža. Rastali su se u toj Fabrici, a sad se vraća ,šest kostiju. Kada Hotić je kazala: ‘Neka se vrati bar jedna kost mog sina Samira, jer ću onda znati gdje trebam doći‘”.